Zanimljivo je kad se razabereš oko tih pjesama. Neka je iz Sibira, neka iz Dobrudže, neka iz Soluna, neka iz Anadolije. Neka dolutala iz Francuske. Mađarske? Ili Finske? Lokalni talenti više su voljeli pamtiti nego sami pjesme uobličavati. To ti je kao biljka. Neka se primi, neka ne
Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije
Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames). – Nešto si kazao? – Ne. Pomislio. – Šta? Ako nije duboka tajna? – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali. – Šta je to? Stih? – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim
