I, eto, umrli je bio u gasulhani, desetak metara od sobe u kojoj sam spavao. Bože Svemogući, šta da radim? Ako kažem džematu da ne smijem gasuliti, svi će reći: “Pa, kakav je to hodža?” Opet, ako budem gasulio, crknut ću od straha
 kao i naš profesor Smajo.</p>
<p>Zanimljivo, ali s oba sam profesora imao priliku kahvenisati i naučiti štošta vrijedno. Istina, s rahmetli Smajom znatno češće, a s Ratkušićem, čini mi se, svega jedanput. Jednom mi je Smajo, na sebi svojstven način, govorio kako se strah pobjeđuje jedino suočavanjem sa strahom. Isto je kazivao i rahmetli Enes, navodeći slučaj Musa'a, a. s., koji se bojao susreta s faraonom pa ga je Gospodar uputio da se straha riješi susretom sa strahom – s faraonom.</p>
<p>Ja se svog straha nisam riješio. I danas s nekom zadrškom ulazim u gasulhanu. Ali, ako ništa drugo, suočavam se s njim, a, eto, na tom putu nerijetko su i dragi ljudi od kojih sam učio.</p>
<p>Neka je rahmet dušama naših profesora Smaje i Enesa, ali i dušama svih koje sam gasulio!</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo