Za pijačnim tezgama, barem u Tuzli, a siguran sam i drugdje, mogu se naći i vidjeti brojni pravnici, ekonomisti, profesori i uopće obrazovani ljudi koji, nemajući drugog izbora, budući da je organizirana i sistematizirana socijalna politika u našem društvu još uvijek čista apstrakcija, šutljivi i snuždeni, prodaju čarape i gaće, a kako znaju da sam pripadnik njihove kaste, uvijek me ljubazno pozdrave, katkad odlučno i bespogovorno tutnu u moju torbu potkošulju ili čarape (mada nerado, prihvatim da ih ne uvrijedim) i šapatom pitaju kako se čupam, kako deveram i jesam li na kakvim sedativima
 i šapatom pitaju kako se čupam, kako deveram i jesam li na kakvim sedativima.</p>
<p>Nedavno, tako, kratko, u žurbi, onako usput i s molbom da hediju koju je kupila mojoj majci dostavim ja, jer, kako reče, od silnog posla ne stiže otići do nje, posjetila me je, ubrzo ću saznati, odlično umrežena rodica Alma.</p>
<p>Po zanimanju psiholog-pedagog, poliglota, pragmatik i od onih žena koje nije potrebno voditi kroz život, odmah po diplomiranju, shvativši gdje i u čemu živi, meni neznanim kanalima i konekcijama, odlazi u Irak, pa u Afganistan. I, uz povremene dolaske kući, ostaje ondje dvanaest godina. I zarađuje grdne pare. I neka je. Aferim!</p>
<p>Razgovaramo neobavezno, razmjenjujemo učtivosti i zajednička lijepa sjećanja (prisjeća se kako sam je kao djevojčicu vodio u zoološki vrt, pa na sladoled kod glasovitog slastičara Šaćira, kako sam je nagovarao da što više čita, davao joj knjige sukladno njenom uzrastu, na čemu mi je, veli, neizmjerno zahvalna), pita me za djecu, velim kako mi je sin bez posla i, s namjerom da mi da korisne informacije i ništa više, izokola nabacujem kako sam čuo da odnedavno u izvjesnom tuzlanskom hotelu izvjesna inozemna agencija legalno i organizirano upošljava one koji žele raditi u Afganistanu, ali ona me, osjetivši da je uvodim na klizav teren, naglo prekida i kaže:</p>
<p>– Eto, tolike sam godine boravila tamo, ali zaista mi nije jasno o čemu se tu radi i ko i kako upošljava te ljude! Zaista ne znam ništa o tome!</p>
<p>Paf! Gleda me u oči i laže. Ni trepnula nije. Šutimo. Nakon sudara dviju opreka, umrežene i neumrežene, ništa više nemamo reći jedno drugome. Alma shvata da sam je pročitao, vrpolji se unezgođeno, potom se diže, govori o nekakvim neodložnim obavezama i, uz zahvale na gostoprimstvu i ugodnom razgovoru, pozdravlja me i odlazi.</p>
<p>Dok je ispraćam pogledom, uviđam da njena posjeta nije ni usputna ni slučajna. Hedija za moju majku tek je puki izgovor, a, zapravo, došla je vidjeti mene, skenirati stanje u kome jesam, jer nisam joj dokraja jasan, provjeriti nizom trik pitanja (jer, kako reče, oprezno mi podilazeći, javna sam ličnost, a moji tekstovi nisu bez utjecaja) jesam li, koliko i gdje umrežen i, ako jesam, u kojoj mjeri sam, u njenu korist dakako, operativno iskoristiv. Otužno. I toliko o čuvanju i njegovanju rodbinskih veza.</p>
<p>Alma ode, a ja pogledah u vrećicu, izgovor, njen navodni poklon mojoj majci. Tri vrste voća, čokolada i sok. Oblačim se, izlazim van, spuštam Alminu vrećicu u krilo prvom prosjaku, odlazim u market, kupujem isto, pa nogu pred nogu ka porodičnoj kući.</p>
<p>– Nisi trebao. Previše je. Jučer si mi donio voće. A da nije ovo od nekog drugog – sumnjičavo će majka.</p>
<p>– Nije. Drugo je otišlo drugom.</p>
<p>– Kako?! Šta reče?!</p>
<p>– Ništa, ništa, samo uživaj!</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Niko ne cijeni riječi, a svi ih se bojeSljedeći članak
Da bi postao meta, ne moraš nikome ništa nažao učiniti
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo