Riječi čelnika prijedorskog SDS-a Srđe Srdića u Narodnoj skupštini RS-a u novembru 1992. godine, kada izjavljuje da je Prijedor bio jedina zelena općina u Bosanskoj krajini i da ona to više nije “jer smo ih (Bošnjake, op. a.) mi sredili i spakovali tvrdim pakovanjem tamo gdje im je mjesto”, najbolja je ilustracija zbivanja u Prijedoru te godine
 mi sredili i spakovali tvrdim pakovanjem tamo gdje im je mjesto”, najbolja je ilustracija zbivanja u Prijedoru te godine.</p>
<p>Dakle, zločine nad Bošnjacima i Hrvatima ni srpski vojni i politički čelnici nisu uspjeli prikriti ili su se kao Srdić hvalili svojim “podvizima”. Masovne i pojedinačne grobnice i presude ratnim zločincima, uz srpska priznanja, nedvosmislen su dokaz tome. Kakav je odnos prijedorskih vlasti prema zločinima nad njihovim sugrađanima? Navest ćemo nekoliko činjenica selektivnog pristupa ovom pitanju.</p>
<p>Ispred nekadašnjeg logora Omarska vlasti nikada nisu odobrile izgradnju spomen-obilježja za najmanje 458 ubijenih u ovom logoru. Među žrtvama je pet žena i jedna maloljetna osoba. Zato je prijedorska vlast odobrila izgradnju spomenika i jedne spomen-sobe u kompleksu nekadašnjeg logora Trnopolje, ali palim srpskim vojnicima, vrijeđajući ovakvim apsurdnim izgradnjama sve one žrtve logora, silovane žene i djevojčice kao i svih 23.000 zatočenika, koliko ih je evidentirao u oktobru 1992. godine srpski Crveni krst. Tek je u Keratermu, u kojem su 1992. godine ubijena 362 logoraša, učinjen pomak kada je 2003. postavljeno spomen‑obilježje koje ukazuje da su na tom mjestu počinjeni zločini. Inicijativa za izgradnju svakako nije potekla od prijedorske vlasti nego naporima aktivista iz nevladinog sektora.</p>
<p>Ni na Korićanskim stijenama nema spomen-ploče za najmanje 180 ubijenih logoraša Trnopolja bez obzira što su pripadnici Interventnog voda prijedorske policije priznali ovaj zločin i što su, kako smo već naveli, policijske i vojne strukture imale saznanja o počinjenom masakru. Prijedorska Stanica javne bezbjednosti bila je upoznata sa zločinom nad četiri bošnjačka civila ubijena 2. maja 1992. godine i o tome izvještavala. Bio joj je i poznat zločinac ovog djela – Jovan Zavišić. Naravno, Zavišić nikada nije procesuiran niti sankcioniran. Ovo su bile prve civilne žrtve u Prijedoru 1992. godine.</p>
<p>Nema, uprkos Mladićevom dnevniku i pronalasku 435 tijela, ni spomen-obilježja u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici na ovom području. Najveću pozornost prijedorska je vlast privukla kontinuiranim odbijanjem da dozvoli izgradnju spomen-obilježja za 102 ubijene djece. Za takvo nešto im nisu dovoljna ni svjedočenja roditelja, očevidaca monstruoznih zločina nad njihovom djecom. U borbi za izgradnju spomen-obilježja, u posljednjih nekoliko godina oni su najistrajniji, prepušteni sami sebi u borbi da u njihovom gradu nešto podsjeti na njihove najmilije. Čak spremni da pronađu kompromisno rješenje s lokalnim vlastima, roditeljima se uskraćuje ovo pravo. Razlog zbog kojeg im nije odobrena izgradnja jasan je – ubijena djeca nisu nosila srpska imena!</p>
<p>Pored spomen-obilježja djeci, na desetine je neobilježenih mjesta širom prijedorske općine u kojima su zločini počinjeni nad Bošnjacima i Hrvatima. Takvi zasigurno neće ni doći na dnevni red gradske skupštine. Zato spomenik imaju “pali srpski borci” u centru Prijedora, i to u blizini spomenika Jovanu Raškoviću i Mladenu Stojanoviću. Ova dvojica teško da imaju išta zajedničko, teško da ih išta može povezati osim apsurda po kojem je današnji Prijedor i prepoznatljiv.</p>
<p>Apsurdu svjedoči i spomen-ploča Radenku Đapi, policajcu poginulom pod nerazjašnjenim okolnostima 1. maja 1992. godine. Iako pod nerazjašnjenim okolnostima, na spomen-ploči piše da je “ubijen od strane muslimanskih ekstremista”. Odgovor na pitanje “ko su i šta muslimanski ekstremisti” svakako nećete dobiti jer ni kreatori takvih etiketa nisu nikada razjasnili njihovo značenje. No, terminologija i činjenice nisu od presudnog značaja za kulturu pamćenja u ovakvim sredinama. Bitno je da ste bliski vlastima s kojima ćete zajedničko djelovanje bazirati na politici proistekloj na tekovinama zločina počinjenih 1992. godine, te istrajni u prekrajanju historije, negiranju ili relativiziranju dokazanih činjenica.</p>
<p>Tako za ubistvo “svog policajca” natpisom na ploči osudite drugu stranu, nikada ne pokrenete istragu jer bi vjerovatno dala neke zanimljive rezultate i jer bi vam možda prava istina srušila neke lokalne ili nacionalne mitove. Srpske nacionalne, jer se o Prijedoru odavno ne priča samo u granicama općine.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
SAKUPLJAJUĆI OTPAD, RIJEŠIO EGZISTENCIJU SVOJE PORODICESljedeći članak
Konzulska vremena: “Eksperiment Sarajevo”
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.