“Ono što mi želimo jeste istinska sloboda naroda i da u toj slobodi ne trpimo nikakvo nasilje, naročito bilo kakvo srbiziranje ili hrvatiziranje. Što se to nastojalo ranije, to se može nekako razumjeti, ali od kraja prošlog rata to zaista nema nikakvog izgleda za uspjeh. Nama kao muslimanima nacionalistička nastojanja i stremljenja su strana, ali nam je drago naše kroz historiju sačuvano bošnjaštvo, s kojim treba da se pomire naročito oni koji nas do sad ubrajaše u svoje jato”, pisao je Velagić

Boriti se ustrajno za svoje ideale bez obzira na sve okolnosti odlika je hrabrih i buntovnih kakav je bio i istaknuti bošnjački intelektualac Teufik Velagić (1925–2013). Ovaj je Mostarac život podredio borbi za bošnjačku stvar, propagirajući moralna načela zbog kojih je u konačnici bio osuđen i na dugogodišnju robiju. Još za vrijeme srednjoškolskih dana bio je istaknuti borac za moral i pravdu, a svoje djelovanje usmjerio je na jačanje omladinskog pokreta “Mladi muslimani”. Uprkos represiji koja je vladala za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i nakon njega, nije se pokolebao, već je i dalje ostao vjeran ideji koju je propagirala organizacija čiji je bio jedan od pokretača.

PREKO MARIBORA DO SLOBODE

Velagić je inspiraciju, kao i ostatak “Mladih muslimana”, pronalazio u istoimenoj organizaciji u Egiptu, ali i u “Muslimanskom bratstvu”. Odgajanje i usmjeravanje generacija za njega je predstavljao častan poziv kojem je bio potpuno posvećen. Stavovi i ideje koje je propagirao Teufik Velagić s ostatkom “Mladih muslimana” nisu gledani blagonaklono od komunističke vlasti, koja je na sve načine željela ugasiti ovu organizaciju. Teufik Velagić znao je da postoji opasnost zbog njegovog aktivizma, ali nije želio odustati. Dokaz ovoj konstataciji jeste i njegov odlazak u Zagreb, gdje upisuje agronomiju.

Naime, tokom studentskih dana Velagić je počeo s organiziranjem “Mladih muslimana” i u Zagrebu, zbog čega su ga 1949. godine uhapsile tadašnje vlasti. Od tog kobnog trenutka za Velagića započinje veoma težak period u kojem je prošao mnogobrojna iskušenja. Osuđen je na dugogodišnju robiju, čak je bio kažnjen i oduzimanjem svih građanskih prava u trajanju od četiri godine. Dani u zatvoru, o kojima je Teufik Velagić mnogo pisao tokom boravka u emigraciji, bili su nepodnošljivi. Razni oblici mučenja kojima je bio podvrgnut ostavili su dubok trag na njega. U intervjuu koji je dao hrvatskom novinaru Mirku Galiću 1990. godine, osvrćući se na vrijeme provedeno u zatvoru, Velagić ističe da najbolji opis kako mu je bilo u pritvoru svih godina daje njegovo razmišljanje o granicama Jugoslavije, koje je želio što prije prijeći.

Koliko je ozbiljno razmišljao o napuštanju tadašnje države, govore i njegova svjedočenja o tome da je svakodnevno izučavao područje Maribora, koji se nalazi blizu austrijske granice. Upravo je taj granični prijelaz blizu Maribora bio Velagićev spas od dugogodišnje torture, nakon koje nije mogao ostati u tadašnjoj Jugoslaviji. Često je tokom boravka u zatvoru razmišljao o trenutku kada će ponovo biti na toliko željenoj slobodi, ali ni u jednom trenutku nije se pokolebao u odluci da napusti Jugoslaviju, u kojoj je preživio neke od najgorih trenutaka u životu.

Dugogodišnja robija na Velagića ostavila je velike tragove, od kojih se godinama oporavljao. Ipak, tortura kojoj je kontinuirano bio izložen tokom zatvorskih godina nije ga pokolebala da i u emigraciji nastavi s borbom za ideale koji su mu u znatnoj mjeri odredili život. Značajno je istaći i Velagićev čvrst stav kada je riječ o nacionalnom opredjeljenju, a o tome najbolje govori podatak da se pri prelasku granice na pitanje o nacionalnoj pripadnosti koje mu je postavila austrijska policija izjasnio kao Bošnjak. Ne bi u tome bilo ništa čudno da to nisu bile šezdesete godine prošlog stoljeća, kada je ovo historijsko ime u našoj domovini gotovo bilo zaboravljeno.

“BOŠNJACIMA DOPUSTITI DA SAMI ODLUČUJU”

Aktivizam i borba koje su ga krasile tokom učešća u aktivnostima “Mladih muslimana” nastavljeni su i tokom njegovog boravka u emigraciji, kada je kao saradnik više listova otvoreno iznosio svoje stavove o položaju Bošnjaka.

U tekstu Sigurni temelji Jugoslavije, objavljenom u časopisu Savremenik u februaru 1967. godine, pisao je o nacionalnim izazovima koji su pred Bošnjacima i o njihovoj privrženosti vjerskoj, ali ne i nacionalnoj odrednici: “U svim raspravama, a naročito onim koje su za varijantu razlaza naroda Jugoslavije, ključno je pitanje Bosne, tj. bosanskohercegovačkih muslimana. Problem muslimana otežan je time da se kod nas, bosanskih muslimana (mislim tu i na hercegovačke i na sandžačke), tokom prošlih stotinu godina nije razvio bošnjački nacionalni pokret pa je izostala pojava našeg nacionalizma – počelo nas se smatrati, i danas se često smatra, Srbima ili Hrvatima, a ponekad nacionalno nesvjesnim.

To je dovelo do upornog nastojanja da nas se srbizira ili hrvatizira, a što je pojačano djelovanjem vrlo malog broja bosanskih muslimana koji su se opredijelili kao Srbi ili Hrvati. Tako smo upali i ne htijući u borbu između Srba i Hrvata o Bosni, što je još gore, i u njihovu težnju za ‘nacionalnom homogenošću’, pri kojoj se nisu birale i ne biraju metode i sredstva. Posljedica je svega da smo ostali upućeni više kao muslimani nego kao Bošnjaci.”

U istom članku Velagić zastupa tezu o tome da Bošnjacima treba dopustiti da o svom nacionalnom identitetu sami odlučuju, što je posebno naišlo na oštru reakciju neistomišljenika u Jugoslaviji, ali i u emigraciji. Kao saradnik najznačajnijeg bošnjačkog lista u emigraciji, Bosanskih pogleda, tri godine prije objavljenog teksta u Savremeniku pisao je o tome da pritisci koji dolaze od Srba i Hrvata konačno trebaju prestati.

“Ono što mi želimo to je istinska sloboda naroda i da u toj slobodi ne trpimo nikakvo nasilje, naročito bilo kakvo srbiziranje ili hrvatiziranje. Što se to nastojalo ranije, to se može nekako razumjeti, ali od kraja prošlog rata to zaista nema nikakvog izgleda za uspjeh. Nama kao muslimanima nacionalistička nastojanja i stremljenja su strana, ali nam je drago naše kroz historiju sačuvano bošnjaštvo, s kojim treba da se pomire naročito oni koji nas do sad ubrajaše u svoje jato.”

Pisao je ovaj istaknuti bošnjački intelektualac i borac za povratak historijskog nacionalnog imena i o značaju učešća u politici, koja je ključno sredstvo u rješavanju krucijalnih problema koji su godinama neriješeni bili pred “bošnjačkim vratima”. Koliku je težinu imala Velagićeva riječ, dovoljno govori pritisak jugoslavenske vlasti na sve “mlade muslimane” koji su imali bilo kakav kontakt s njim. Posebno je to bilo vidljivo tokom montiranog “Sarajevskog procesa” iz 1983. godine, kada se poznanstvo i komuniciranje s Teufikom Velagićem uzimalo kao otežavajuća okolnost.

Tokom dugogodišnjeg boravka u Beču, Velagić je uspio organizirati i udruženje koje je aktivno pomagalo bošnjačkim emigrantima, ali i izbjeglicama koje su u Austriju dolazile početkom agresije na našu domovinu. Njegov nesebični trud na polju dobra nastavljen je tokom čitavog rata u Bosni i Hercegovini. U javnosti je poznata i njegova bliska saradnja s prvim predsjednikom Republike Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem, koji je za Velagića uvijek imao samo riječi hvale.

U svom osamdesetosmogodišnjem životnom vijeku Teufik Velagić Tofa nije dopustio da mu prođe niti jedan trenutak a da ne uradi nešto korisno za svoju zajednicu. Da je mislio i na one koji dolaze, govori i podatak o njegovom stanu u Beču, kojeg je kao vakuf stavio na raspolaganje organizaciji “Mladi muslimani” nakon svoje smrti.

Iako je veći dio svog životnog vijeka proveo daleko od svoje domovine Bosne i Hercegovine, na bolji svijet preselio je 19. novembra prije pet godina u njenom glavnom gradu Sarajevu, koje je u Tofinom srcu zauzimalo uvijek posebno mjesto. Pet godina od smrti ovog istaknutog bošnjačkog intelektualca dovoljan je period u kojem se trebalo razmisliti kako se zahvaliti ovom neumornom borcu za “bošnjačku stvar”.

Za početak, poželjno bi bilo da se o Teufiku Velagiću i ostalim istaknutim Bošnjacima u emigraciji počne govoriti u našim školama kako bi mlađe generacije nastavile čuvati uspomenu na lik i djelo velikana koji su svoj život posvetili borbi za nacionalno osvješćivanje našeg naroda.