Zbog prelaska preko Drine i strateškog položaja, Zvorniku je pridavana velika važnost. Utvrda Kula-Grad branila je put koji je iz Srbije vodio u Bosnu prema Sarajevu i Dubrovniku, te Tuzli i Srebrenici i kontrolirala je komunikaciju koja je lijevom stranom Drine vodila prema Srijemu (dubrovački put)

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

FOTO: Velija Hasanbegović

Zvornik je jedna od kapija Bosne. Smješten na istočnoj granici Bosne i Hercegovine i Srbije, ovaj grad nalazi se 74 km južno od ušća Drine u Savu. Nad Zvornikom bdije tvrđava koja je stoljećima građena i dograđivana. S tvrđave se pruža pogled na grad i Drinu. Tvrđava je poznata pod imenom Kula-Grad. To je bilo jedno od najvećih i najočuvanijih srednjovjekovnih utvrđenja u Bosni i Hercegovini. Pretpostavlja se da je na istom mjestu bio rimski grad Ad Drinum. Danas se u ruševinama na površini od 49.000 kvadratnih metara raspoznaju Gornji, Srednji i Donji grad.

Utvrđenje je sagrađeno na teško pristupačnom planinskom masivu Mlađevcu, na izlazu Drine iz klisure u plodnu ravnicu, gdje se razvilo naselje. Zbog prelaska preko Drine i strateškog položaja, Zvorniku se pridavala velika važnost. Utvrda je branila put koji je iz Srbije vodio u Bosnu prema Sarajevu i Dubrovniku, te Tuzli i Srebrenici i kontrolirala je komunikaciju koja je lijevom stranom Drine vodila prema Srijemu (dubrovački put), kao i važan transverzalni put iz doline Spreče za Kolubaru, koji je vodio skelom u Srbiju.

Prva kula koja je podignuta u graditeljskoj cjelini starog zvorničkog grada jeste Velika kula u središnjem dijelu utvrđenja. Prvobitno je to bio tipično srednjovjekovni kompleks s pravougaonom kulom i malim oborom oko nje. Zaravan duga 60 metara, na kojoj je kula sagrađena, bila je sa svih strana, osim sa sjeverne, okružena nepristupačnim strminama. Dvorište kule opasano je masivnim i do dva metra debelim zidovima, a visine od četiri do sedam metara.

RASKRSNICA PUTEVA

Novi način ratovanja, upotreba vatrenog oružja i potreba da se ovaj kompleks bolje zaštiti sa sjeverozapadne strane uzrokovali su razvoj Gornjeg grada zvorničke kule. Ovaj dio grada leži na platou okruženom visokim zidom. Pri vrhu platoa podignut je glavni odbrambeni štit u kom je vjerovatno bila i jedna kula. Na sjeverozapadnoj strani ovog štita bio je iskopan poprečni jarak. Na krajnjoj istočnoj strani platoa, na najdominantnijem mjestu, stajao je bastion. S južne strane bastiona vodio je put do Velike kule, s obiju strana zaštićen visokim zidom koji je sačuvan uglavnom u tragovima i do visine od jednog metra. Bastioni su nekada stajali i na pristupačnijim stranama platoa, ali su sačuvani samo južni.

Zvornik je kao mjesto na raskrsnici puteva od najstarijih vremena imao važno mjesto. Pogotovo je to bilo izraženo u osmanskom periodu, kada je grad dodatno proširen i utvrđen. Tada je izgrađen Donji grad, koji je zauzimao površinu od 7.600 kvadratnih metara. Uz rijeku Drinu, u prvim godinama osmanske uprave, sagrađena je osmougaona kula. U 17. i 18. stoljeću utvrđenje poprima savremeniji izgled. Za izgradnju novih objekata korišteni su noviji materijali i tehnike gradnje. U Donjem gradu, na mjestu ranijih kapija, najprije su sagrađene kapi-kule. Uz njih su, zatim, podignute tabije i iskopani jarci, duboki od četiri do šest metara.

Sjeverni ulaz u grad vodio je ispod kapijske kule. Kula je masivni jednospratni objekt kvadratne osnove. Kroz prizemni dio vodio je ulaz u grad, a na spratu je prostorija koja je na sjeveru imala topovski otvor, a na jugu ulaz u prostoriju u koju je bilo moguće ući samo pomoću ljestvi. Pred kulom je bio velik jarak zidan tesanim kamenom, dubok pet, a širok šest metara. U osmanskom periodu Gornji grad pretrpio je značajne prepravke, tako da je od starih sačuvan samo južni zid, a ostali u temeljima. U unutrašnjosti Gornjeg grada bio je sagrađen veliki broj objekata za stanovanje, kancelarije i skladišta, te manja džamija.

Kroz Zvornik je prošao i putopisac Evlija Čelebija, koji je obišao Kula-Grad, te ostavio zapis o džamiji u kojem piše da je to “starinska džamija, pokrivena olovom i tavan kupolom. Iznad ulaznih vrata je stajao natpis (tarih): ‘Dobrotvor, Osvajač silni podigao je ovu /džamiju/ za pobožne ljude.'”

Svi ovi objekti porušeni su nakon 1878. godine i austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. U austrougarskom periodu grad nije dograđivan nego su objekti dijelom rušeni. Karavanski put u Donjem gradu nije više zadovoljavao pojačani intenzitet saobraćaja, uslijed čega dolazi do manjih intervencija na sjevernoj kapiji, zaziđivanja južne kapije i proboja bedema za prolaz puta. U Gornjem gradu Austrija je za potrebe svoje vojske izgradila kasarnu dimenzija 60 x 13 metara.

Po završetku Prvog svjetskog rata vrše se daljnje intervencije na proširenju puta. Proširuje se prolaz kroz sjevernu kapiju, nasipa unutrašnji prostor grada i gotovo u cijelosti ruši južna kapija. Ovim su radovima znatno devastirani Donji grad i Stari grad Zvornik u cjelini.

Godine 1986. vršeni su posljednji konzervatorsko-restauratorski radovi u Donjem gradu: na sjevernoj kuli, bastionu iznad tunela i poligonalnoj kuli, a 1988. godine posljednja manja arheološka iskopavanja unutar zidina Srednjeg grada. Uprkos vremenu, brojnim ratovima i napadima, Kula-Grad, iako u prilično lošem stanju, još stoji i oduševljava putnike namjernike.

Tokom aprila 1992. godine na Kula-Gradu je pružen otpor znatno nadmoćnijem agresoru. Otpor je trajao više od 20 dana, nakon čega su pali Kula-Grad i Zvornik.

AKO NEMA ČAMAC, NIJE DIVIČANAC

Svi koji posjete Zvornik trebaju posjetiti i Divič. S Kule Grada pruža se pogled na Divič, koji slovi za jedno od najljepših naselja u Bosni i Hercegovini.

Tek rijetki posjetioci koji posjećuju istočnu Bosnu nisu posjetili Divič, smješten na obali Drine. Svega nekoliko kilometara udaljen je od centra Zvornika, a kada se gleda s tvrđave na Kula-Gradu, ili neke druge uzvisine, ovo naselje izgleda kao poluotok. Poluotok na Zvorničkom jezeru, koje je nastalo izgradnjom HE Zvornik. Ovo jezero prva je vještačka akumulacija na Drini.

Divič je, kao i druga podrinjska mjesta, tokom rata doživio razaranje i stradanje. Divič je 1991. godine imao više od hiljadu stanovnika. Po izbijanju rata, stanovnici su protjerani ili pobijeni. U ratu je ubijeno 120 Divičana, o čemu svjedoči spomen-ploča koja se nalazi pored džamije na Diviču. Džamija je srušena, a na njenom je mjestu napravljena crkva. Godine 1996. godine, odlukom Skupštine Opštine Zvornik zemljište na kojem je bila džamija dodijeljeno je Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Odlukom Skupštine Opštine Zvornik iz aprila 2009. godine vakufsko zemljište na kojem je bila džamija vraćeno je ranijem vlasniku – Islamskoj zajednici Zvornik. Poslije ove odluke uklonjena je bespravno izgrađena crkva, a potom je izgrađena džamija u Diviču.

Divičani su se 2000. godine počeli vraćati u svoje, obnavljati kuće i život. Mještani kažu da Divič punim plućima živi ljeti, kada dođu na odmor svi oni koji su spas našli u evropskim zemljama i ostatku svijeta. Posjetioci mogu uživati u različitim sportskim aktivnostima, poput plivanja, skijanja na vodi, veslanja ili u vožnji čamcima.

Tokom zime je na Diviču dosta mirnije, ali život traje iako mještani željno čekaju vrele ljetne dane i svoje najmilije da dođu iz tuđine. Ovdje zimi stalno živi oko 250 stanovnika, a ljeti ih je mnogo više.

“Eno vidiš, iz one se kuće dimi. Gdje se dimi, tu ima stalno neko. Jedna, druga, treća nema dima, iz četvrte se dimi. Takvi su ti zimski dani ovdje, oni koji rade idu s posla kući, i obrnuto, i tako dani prolaze. Neki naši rade u lokalnim firmama. Ja sam u penziji, 77 godina je pritislo, ali ne dam se ja još. Ljeti je drugačije, milina je to vidjeti, mladi na sve strane, graja, igra, čamci, kupanje”, kaže djed Abdurahman Okanović.

Okanović je bio mutevelija džamije na Diviču. Svjedoči da je borba oko premještanja crkve izgrađene na mjestu džamije bila teška i iscrpna: “Uspjeli smo nakon nekoliko godina. Izgradili džamiju, ljepoticu. Odoh sad, vrijeme je namaza.”

Na samoj obali Drine, u Diviču, postoji mali kafić u kojem se može popiti jako dobra domaća kahva, te u miru posmatrati Drina i čamci. “Svaki Divičanac ima čamac; ako nema čamac, nije Divičanac”, izreka je koja važi za ovo mjesto. Mještani kažu i da obično djeca na Diviču prvo nauče plivati, pa tek onda hodati.

“Ne bih mogao nigdje drugdje, ovo je moje, nekako najljepše. Moja je gruda ovdje. Nije ono ni lahko, valja se boriti, ali vrijedan smo mi narod. Ova obala Drine je Bosna, i to je ono što moramo čuvati, nije Bosna samo Sarajevo, ili neka druga mjesta. Meni je Divič, pa Sarajevo. Tako svima treba da bude, prvo mjesto gdje žive, pa onda Sarajevo kao naš glavni grad i najljepši”, kaže uspješni mještanin Diviča koji ima svoju firmu, te zbog toga i nije htio da mu spominjemo ime, jer ne želi da se reklamira nego samo da doprinese svom mjestu koliko može.

Pored jezera se nalaze stadion i teren za odbojku na pijesku, kao i manje dječije igralište.