Vojni suzavac jako se brzo širio ulicom. Trčao sam što sam brže mogao prema Mejtašu, trljao oči i kašljao. Stigavši na vrh Džidžikovca, sjetih se gas-maske koju je stari s ostatkom vojne opreme držao u ormaru. Brzo sam sletio do zgrade, utrčao u stan, maznuo gas-masku i vratio se pred CDA. Nakon nekog vremena, otišao sam cunjati po gradu. Kad sam se vratio, saznao sam da me je tražila milicija. Neko me je primijetio s maskom pa su pomislili da je to moje maslo. Sutradan sam čuo da je to Juka uradio, da malo “zabavi narod”
 živjela je gospođa Ana Kokoljević. Ličanka porijeklom, nekako se obrela u Sarajevu. Vjerovatno je došla za poslom, bila je lektorica. Dolazila je često kod nas na jutarnju kahvu s ostalim ženama iz komšiluka. Tih je godina promet u našem stanu bio veći nego u dosta sarajevskih kafića. Teta Ana imala je brata u Beogradu kojeg je često posjećivala. Svaki put kada je odlazila, nama je ostavljala ključeve od stana. Vjerovala je da su Šerići pouzdan brend i da nam se može vjerovati.</p>
<p>Teta Ana bila je žena starog kova, nije voljela promjene. Imala je svoj ustaljeni način života i živjela po svojim pravilima kako je najbolje znala i umjela. Nije imala televizor jer ga nije željela imati. Imala je stari bakelitni telefon koji joj je bio više nego dovoljan. Sve, ama baš sve u njenom stanu bilo je starinsko – od odjeće do namještaja, lustera, sofe na federe, plinskog štednjaka, prastare WC daske, porcelanskog lavaboa, srebrnog posuđa, zavjesa… Ukratko, sve je bilo kao u nekoj 1925. godini. Gobleni i slike na zidu bili su također iz tih godina.</p>
<p>Dok bi bila odsutna, poneko bi od nas ukućana tu i tamo otišao i otključao stan da provjeri je li sve u redu.</p>
<p>Godine su prolazile, a ja sam u svojim tinejdžerskim vratolomijama skontao da se, kad god teta Ana ode u Beograd, meni ukaže prilika da konačno budem sam između četiri zida. Maznuo bih ključ da niko ne vidi, otključao vrata da komšije ne vide (svi su virili kroz “špijuna”) i uvukao se u stan kao lopov. Isprva bih se zavalio u sofu i čitao romane sat-dva, zvjerao čega sve u stanu nema i vraćao se kući. S vremenom sam se oslobodio, zgrabio bih gitaru, svirao satima, maštao o vlastitom stanu.</p>
<p>Teta Ana nazvala je jednom prilikom moje starce i rekla da će ostati mnogo duže nego obično. Mjeseci su prolazili, a od nje ni glasa. Prošla je i godina, nije se vraćala. Nasred dnevne sobe postavio sam štafelaj i počeo slikati. Trebao je tu stajati samo koji dan, ali je ostao ukopan. Pozivao sam raju da poziraju, a zatim je malo-pomalo sve krenulo popuštati. Zamolio sam starce da u stanu teta Ane organiziram doček Nove godine s rajom. Oni su se pogledali i rekli da može, ali da sve poslije mora biti cakumpakum.</p>
<p>Nakon toga, više nije bilo povratka. Svi su čuli za “atelje”. Ključeve sam trajno prisvojio. Skoro svaku večer svirale su gitare, potezalo se iz flaša, pušilo i pjevalo do u sitne sate. Komšije su se počele žaliti pa se morala malo i ručna povući.</p>
<p>Nakon što je tu večer pao “Ikan”, izašlo se napolje. Ispred CDA stajalo je milion ljudi. Buka je bila nesnosna. Bilo mi je žao naroda koji je tu živio. Nikad mi neće biti jasno zašto smo se svi toliko rado gurali u tih stotinjak metara ulice.</p>
<p>Svakih desetak metara stajala je grupa ljudi koju si poznavao; malo pričaš s jednima, malo s drugima, vrtiš se gore-dolje, desno-lijevo. Tu sam večer stajao negdje u sredini. Prosipali smo neku šuplju. Odjednom se začuše urlici s raskršća. Rulja je u panici potrčala uzbrdo. Nastali su strašna panika i vriska, ništa mi nije bilo jasno. Veliki oblak dima valjao se prema nama. Dok sam stajao izmaknut i posmatrao stampedo, dim se dovaljao i do nas. A onda kao da je neko sve ugasio. Osjetih strašan ugriz u nozdrvama, oči kao da je neko polio benzinom i zapalio. Počeo sam se gušiti, a zatim sam potrčao s ruljom uzbrdo, što dalje od otrova.</p>
<p>Vojni suzavac jako se brzo širio ulicom. Već nakon pola minute više nikoga nije bilo na njoj. Trčao sam što sam brže mogao prema Mejtašu, trljao oči i kašljao. Totalno ludilo. Kome je takav idiotizam mogao pasti napamet? Stigavši na vrh Džidžikovca, sjetih se gas-maske koju je stari s ostatkom vojne opreme držao u ormaru. Brzo sam sletio do zgrade, utrčao u stan, maznuo gas-masku i vratio se pred CDA. Samo je konobar u SOS-u stajao iza šanka i ispirao oči vodom.</p>
<p>Stajao sam neko vrijeme s gas-maskom na licu. Posljednje što mi je padalo napamet bilo je da bih zbog toga mogao imati neke neprijatnosti. Nakon nekog vremena, otišao sam cunjati po gradu. Kad sam se vratio, saznao sam da me je tražila milicija. Neko me je primijetio s maskom pa su ovi mislili da je to moje maslo. Čika Bato ih je razuvjerio, rekao im da sam iz dobre familije, vjerovatno se “dijete malo zezalo”. Sutradan sam čuo da je to Juka uradio, da malo “zabavi narod”. Od tada mi je, kad bih na televiziji vidio neke demonstracije i policiju kako baca suzavac, odmah bilo jasno o čemu je riječ i kako se osjećaju oni s druge strane.</p>
<p>“Atelje” je u neka doba postao mjesto za izlazak. Imao sam problema odbijajući navalu raje koja je htjela ući. Sve je izgledao kao da će tako i ostati dok jedan dan nije zazvonio telefon. Javili su nam da je teta Ana umrla. Tražili su samo neke fotografije i nekoliko predmeta. Rekli su da se ostalo razdijeli.</p>
<p>Ubrzo nakon toga, svemu je došao kraj. U “ateljeu” više nije bilo ni prozora ni vrata, detonacije su izbile štokove, svi šeširi teta Ane bili su probušeni, stara ogledala polupana, cijeli je svijet odjednom izgledao drugačije.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Sve u svoje vrijeme, pa i neznanje
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo