Kako bi Dragan Čović uopće mogao doći u Ahmiće ako se toliko puta “slikao” i izražavao otvorenu podršku glavnim vinovnicima pokolja u tom bosanskom mjestu, prije svega Dariju Kordiću, ali i drugima? S druge strane, niko u ovoj zemlji nikada nije čuo da se unutar bošnjačkih političkih krugova slavio zločin u Trusini, niti izražavao podršku vinovnicima tog zločina, niti je sudski proces dovodio u pitanje. To je, ako ćemo cijelom slučaju prići racionalno, ono što suštinski onemogućava kako zajedničke posjete stratištima, tako i slanje poruka mira
 bili na oba mjesta i poslali poruku mira. No, želje su jedno, a realnost drugo. Takvo što neće biti moguće dok BiH ne bude imala predsjednika izabranog od svih građana, a za to ćemo se izboriti.” Prigovor bi se, čak i zanemarujući naprijed navedene detalje, mogao uzeti još i razložnim da se barem neko od onih koji se obuvaju za funkcije udostojio učiniti to što njih dvojica nisu.</p>
<p>Ali, ako su stranačke prvake i dvojicu članova Predsjedništva našli za shodno prozivati, kako to da se baš niko od kritičara, pogotovo naprijed spomenuti, nije udostojio posjetiti stratišta i s oba mjesta uputiti poruku mira. Oni koje će, kako to Kojović kaže, građani izabrati upravo sada trebali su biti i u Ahmićima i Trusini zajedno. Uistinu, bilo bi vrlo interesantno vidjeti kakva je spremnost alternative postojećoj vlasti, koliko su ustvari složni da u multietničkim sastavima obilaze takva mjesta, ako se već ne mogu usaglasiti oko daleko manje složenijih zahvata, poput zajedničkih kandidata i filozofije nastupa na izborima.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Nekom bacanje suzavca dođe kao zabavaSljedeći članak
Živi odlaze, mrtvi se vraćaju
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo