U jednoj diverzantskoj akciji, u rano ljetno jutro 1993. godine, Amirov san postade stvarnost. Ostao je bez desne ruke i desnog oka. Ranjena je bila i lijeva, a i drugo oko jedva je sačuvano. Kako sam u šali kaže, već s dvadeset godina ostvario mu se san. Drugo oko je bilo teško povrijeđeno, zbog čega su mu doktori rekli da će možda biti potpuno slijep, na šta im je Amir odgovorio da se to neće desiti jer mu jedno oko treba da ostvari ono što je zamislio

Piše: Elvir RESIĆ

Bosna je istinski fenomen čitave Evrope, specifična zemlja kojoj nijedna nije slična. Njenu bismo posebnost mogli natenane analizirati i opisivati, pa bismo se onda dohvatili njene unikatne geografije; jedinstvene prošlosti pune uspona i padova; neponovljivog duha izraslog iz stalne borbe da opstane, preživi; nesvakidašnje šarolikosti njenog stanovništva. A onome ko se tog posla prihvati uvijek se čini da nije rekao dovoljno, da je nešto preskočio, ili da nije dobacio do onog što je možda najvažnije, suštinsko i da zbog toga zemlja Bosna ostaje neobjašnjena i neshvaćena.

Kada su devedesetih godina prošlog stoljeća počeli ratovi protiv Bosne, prvo onaj s istoka, pa onda drugi sa zapada, malo je bilo onih koji su vjerovali da će je njen narod bez vojske, bez oružja, bez pomoći, ipak odbraniti. Bilo je mnogo onih koji su sa strane navijali za nju, ali u prvim danima otpora pomoć ni od koga nije dolazila. Bosna je tada, po ko zna koji put u svojoj historiji, bila prepuštena sama sebi. I nekako je preživljavala, dan po dan, mjesec po mjesec. I uspjela, preživjela i ojačala. I oni koji su se njenoj pobjedi radovali, i oni koji su zbog njenog opstanka tugovali, vjerovatno ni danas ne mogu do kraja razumjeti kako je moguće da ona ne samo da živi nego i raste. A ne mogu jer nijedni ni drugi ne znaju kakav je bosanski čovjek, koliko je tvrdoglav, nepredvidiv, ustrajan. A bosanskih je ljudi, onih koji su spremni braniti svoju domovinu ne pitajući za cijenu, bilo od Bužima do Goražda, od Teočaka do Mostara, u svakom selu i zaseoku, u svakom gradu i varošici. Na desetine hiljada ih nije dočekalo slobodu, ali na stotine hiljada jeste.

Među bosanskim je herojima koji su preživjeli, i to samim čudom, Zeničanin, dobitnik i ponosni nosilac “Zlatnog ljiljana” Amir Ismić. O svakom bi se bosanskom borcu moglo i moralo pisati i svaka bi priča bila zanimljiva i uzbudljiva, a Amirova je na neki svoj način posebna.

Kao dječak se okušao u mnogim sportovima. Pored nezaobilaznog fudbala, Amir se bavio i streljaštvom, a kasnije je posebno zavolio ragbi. Bio je radioamater, igrao folklor, svirao gitaru. Poslušao je majku i nikada gitaru nije svirao javno, nego za sebe i svoje prijatelje, a na očev nagovor, upisao se u rudarsku školu. Godinu i po radio je u rudniku, kao kopač na širokom čelu. Pred sami rat na san mu je došlo da će rata biti i da će on, Amir Ismić, biti teško ranjen, da će ostati invalid. Kada je Bosna napadnuta, imao je devetnaest godina i, iako je imao otvoren poziv da živi i radi u Njemačkoj, ostao je braniti domovinu. Bez obzira na ono što mu je na san došlo, ili možda baš zbog toga.

U jednoj diverzantskoj akciji, u rano ljetno jutro 1993. godine, Amirov san postade stvarnost. Ostao je bez desne ruke i desnog oka. Ranjena je bila i lijeva, a i drugo oko jedva je sačuvano. Kako sam u šali kaže, već s dvadeset godina ostvario mu se san. Drugo oko je bilo teško povrijeđeno, zbog čega su mu doktori rekli da će možda biti potpuno slijep, na šta im je Amir odgovorio da se to neće desiti jer mu jedno oko treba da ostvari ono što je zamislio.

Srećom, ostvario je i lijepe snove. Pred kraj rata oženio se Sabinom, s kojom je nakon četiri godine dobio kćerku Amilu, a poslije i Nudžejmu. Nakon rata je, gotovo slijep i bez ruke, u neimaštini, završio fakultet, magistrirao, zaposlio se. Baš kao i Bosna, preživio i ojačao.

S preživjelim saborcima Amir 2008. godine osniva udruženje koje će okupljati ratne veterane, oboljele, amputirce, slijepe, s imenom “Baton”, po bosanskom ratniku koji je prije dvije hiljade godina podigao ustanak protiv velikog i moćnog Rima. Tek nakon pune tri godine, daleko brojnija i opremljenija rimska vojska uspijeva ugušiti Batonov ustanak, a mnogi historičari smatraju da se posljednja velika bitka između legionara i ustanika odigrala na mjestu današnjeg Vranduka, sjeverno od Zenice. Ime udruženja nije slučajno, nosi snažnu simboliku i mnogo se toga podudarilo, uz bitnu razliku – današnji batonci i njihova borba nisu ugušeni.

Udruženje je prvobitno zamišljeno kao biciklistički invalidni klub, koji kasnije prerasta u klub paraolimpijskih sportova jer se članovi počinju baviti stonim tenisom, kuglanjem, streljaštvom, plivanjem, šahom, sjedećom odbojkom. Kroz jedanaest godina postojanja zenički je “Baton” realizirao značajne sportske i kulturne projekte. Danas je to prepoznatljiva organizacija koja njeguje bosanske vrijednosti i čuva uspomene na najsvjetlije trenutke bosanske historije, a u isto vrijeme brine i pomaže svima onima koji se teško nose s posljedicama rata. Batonci organiziraju tribine, kulturne događaje, izložbe, promocije knjiga. Obilježavaju godišnjice bitaka za slobodu, rođenja i umiranja bosanskih velikana. Zeničani kažu da su njihove manifestacije najposjećenije i najzanimljivije. Gostuju im i akademici i umjetnici, ulema i državni zvaničnici, heroji i generali. Njihov se poziv ne odbija.

Prije dvije godine bosanski publicista Said Šteta, Zeničanin rođen u Konjicu, objavio je knjigu Batonove priče, devetnaest priča o životima devetnaest batonaca, bosanskih heroja: Pismo ocu u mezaru, Sabur je njegovo svjetlo u tami, Gazija sa licem dječaka, Ratnik zeničke mahale… Neki više nisu među nama.

A Amir Ismić Baton odnedavno je i doktor historije. Na svemu je zahvalan Bogu i kaže da mu Gospodar pomaže ne zato što je najbolji vjernik nego zato što je na ispravnom putu, a za Batona i njegove batonce to je put učenja, znanja, činjenja dobra, pomaganja ljudima, put borbe za Bosnu. Volio bi Amir da udruženje preraste u fondaciju, preduzeće ili zadrugu, a možda i u izdavačku kuću. Sudeći po dosadašnjim iskustvima, i ovaj Amirov san lahko bi se mogao ostvariti.

Eto, onaj ko još nije razumio šta je to čudo bosanskog otpora, neka razmisli o običnom bosanskom čovjeku, njegovom inatu, prkosu i hrabrosti, o nepokolebljivom i neporaženom bosanskom sinu radnika, domaćice, težaka, seoskog učitelja, imama, o mladiću koji je iz malog mjesta došao na studije u veliki grad, da ga brani i sačuva, o dječaku koji po majčinoj želji nije javno svirao gitaru da kome ne bi bihuzur učinio. Možda mu sve bude jasno.