“Nekoliko porodica koje žive ovdje nastoje opstati i preživjeti. Ovo je selo nakon 14 godina od prvog povratka dobilo prvi kilometar asfalta. Smatram da je to davno trebalo uraditi, ali nije bilo sluha. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica FBiH odlučilo je pomoći selu i ljudima koji ovdje žive”, kaže Azir Osmanović

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Selo Ljeskovik od Srebrenice udaljeno je 23 kilometra. Prije rata je u ovom selu bilo 105 domaćinstava, a danas tek nekoliko porodica ovdje stalno žive.

Ljeskovik je doživio sudbinu kao i većina srebreničkih sela tokom rata. Selo je spaljeno i porušeno, a stanovnici pobijeni i protjerani. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Ljeskovik je imao 538 stanovnika. O razmjeri stradanja stanovnika sela najbolje govori spomen-obilježje žrtvama genocida koje je napravljeno u selu, a na kojem je uklesano 136 imena žrtava genocida.

Da su stanovnici Ljeskovika doživjeli strašno stradanje, svjedoči Izet Osmanović, kojem su ubijena tri sina i tri brata: “Dolazim često u Ljeskovik. Došao sam i sad da zagradim sinu mezar. On je poginuo na početku rata. Dvojica su ukopani u Memorijalnom centru Potočari. Trojicu sam imao i svu trojicu izgubio. Imam kćerku s kojom živim. Ipak, kad dođem ovdje, osjećam se nekako bolje. Ljeskovik nije što je bio niti će kad biti. Sjećam se da je nekad bilo 105 domaćinstava. To mi je dobro ostalo u sjećanju pred rat kada smo brojali kurbane da dijelimo u selu. Bolno je sve. Nas je bilo peterica braće. Trojica su ubijena, nas dvojica smo ostali.”

O razmjerama genocida svjedoči i porodica Suljić, iza koje nije ostalo živih muških potomaka. Iz porodice Suljić stradala su peterica braće, otac i amidža.

“SLUČAJ LJESKOVIK”

Uprkos stradanju, Bošnjaci su odlučili vratiti se u Ljeskovik. Kada je počeo povratak Bošnjaka u općinu Srebrenica, u Ljeskovik su se vratile 24 porodice. U prvim godinama povratka u selu je bilo oko tridesetero djece školskog uzrasta, napravljena je škola iako prije rata u selu nije bilo školske zgrade. Tako je Ljeskovik postao primjer uspješnog povratka. Sve je to trajalo do famoznog i nikad u potpunosti razjašnjenog “slučaja Ljeskovik”. Naime, 2007. godine pojavila se informacija da je jedan povratnik pretučen, te da se oko sela u šumama kriju naoružani ljudi. Uznemirenost povratnika rezultirala je formiranjem šatorskog naselja u Sarajevu. Politika se uplela, a Ljeskovik ostao gotovo prazan. Većina povratnika napustila je selo. Godine 2007. u školi je bilo tridesetero djece, a godinu kasnije samo njih petero. Godine 2015. škola je zatvorena. Šta se sve dešavalo 2007. godine i hoće li se ikada saznati tačne informacije, teško je pitanje, ali činjenica je da je selo napustilo više od 20 povratničkih porodica. O Ljeskoviku se sve manje pričalo, a preostali stanovnici preživljavaju kako znaju i umiju.

Zahvaljujući Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica FBiH, Ljeskovik je prije nekoliko dana dobio prvi kilometar asfalta. Iako je do uključenja na regionalni put ostalo još oko pet kilometara makadama, za stanovnike Ljeskovika prvi kilometar asfalta koji ide iz sela jeste dobar razlog za zadovoljstvo.

“Decenijama smo čekali da nam se uradi ovaj put. Zahvalio bih se Ministarstvu koje je finansiralo radove. Osjećaj je kao kada smo se tek vratili u svoje selo nakon rata. Za život ovaj kilometar asfalta znači mnogo. Nadamo se da će i ovaj preostali dio puta u narednom periodu biti asfaltiran. Ovaj kilometar ide iz sela, i to je nama najkritičniji dio puta. Da se uradi cijela dužina puta, to bi mnogo značilo za razvoj turizma ovog kraja, jer dobar dio ovog područja ulazi u nacionalni park”, kaže jedan od prvih povratnika u selo Bego Hodžić.

Bego navodi da u selu trenutno živi šest porodica, a rijetki su zaposleni. Djeca imaju organiziran prijevoz u školu. “Mi imamo zgradu urađenu, ali škola ne radi u selu. Iako nema djece, školska zgrada može biti iskorištena na pravi način. Ima zainteresiranih ljudi da dovedu strance ovdje, da organiziraju ljetne škole, mjesta za prenoćište, da se ljudi okupljaju. Mogao bi se napraviti planinarski dom”, objašnjava Bego Hodžić.

PRIRODNI I KULTURNO-HISTORIJSKI POTENCIJALI

Područje Ljeskovika i okolnih sela raspolaže izuzetnim prirodnim, kulturnim i historijskim spomenicima. Ipak, turistički potencijal ovih mjesta nije iskorišten. Tog je mišljenja i Azir Osmanović, historičar i kustos u Memorijalnom centru Potočari. Osmanović se bavi istraživanjem ovog kraja i, kako je rođen u Ljeskoviku, u kojem mu i roditelji žive, nastoji svaki slobodan trenutak provesti u svom mjestu. Osmanović kaže da je obišao mnoga mjesta koja imaju manje ponuditi nego Ljeskovik i općina Srebrenica, ali su svoje potencijale iskoristili.

“Ljeskovik je svojevremeno bio simbol povratka, a, nažalost, već nekoliko godina simbol je odlaska. Nekoliko porodica koje žive ovdje nastoje opstati i preživjeti. Uglavnom se bave stočarstvom. Ovo je selo nakon 14 godina od prvog povratka dobilo prvi kilometar asfalta. Smatram da je to davno trebalo uraditi, ali nije bilo sluha. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica FBiH odlučilo je pomoći selu i ljudima koji ovdje žive”, ističe Azir Osmanović, napominjući da Ljeskovik i ostala mjesta raspolažu velikim potencijalima. “Područje mjesne zajednice Radoševići, kojem pripada i Ljeskovik, raspolaže velikim prirodnim potencijalima i kulturno-historijskim spomenicima. Nekoliko kilometara odavde nalazi se stari grad Klotjevac, u blizini je i velika nekropola stećaka Grabljice, koja je nedavno proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. U ovoj se nekropoli nalaze najviši primjerci stećaka na području sjeveroistočne Bosne, koji su visoki i po dva metra. U blizini su i Bijele vode. Nažalost, infrastruktura je najveći problem koji onemogućava razvoj turizma i bolji život za lokalno stanovništvo. Ovaj kilometar asfalta, koji je urađen u Ljeskoviku, jeste prvi kilometar asfaltnog puta na području cijele mjesne zajednice Radoševići. To dovoljno govori. Ovo je za nas historijski trenutak. Naši su preci decenijama čekali da dobiju bar metar asfalta. U svako mjesto i selo treba uraditi puteve. Kada imamo dobre puteve i infrastrukturu, možemo razvijati i turizam, poljoprivredu i drugo. Siguran sam da bi ovdje više ljudi bilo da se asfaltira i preostali dio makadamskog puta. Ovi su ljudi ovdje vrijedni i hoće raditi, ne treba njima mnogo, samo osnovni uvjeti”, uvjerava Osmanović.

U Ljeskoviku se nalazi, vjerovatno, najstariji crni bor u Bosni i Hercegovini. “Kada je bila javna rasprava o nacionalnom parku, tada su ljudi iz Zavoda za zaštitu kulturno-historijskih spomenika rekli da je bor u Ljeskoviku najstarije drvo u RS-u, a vjerovatno i u Bosni i Hercegovini. Zanimljivo je da se taj bor nalazi u mezarju, a ispod bora se vidi i mezar jednog čovjeka iz sela koji je umro prije stotinjak godina. Stariji ljudi pamte bor kao najstarije drvo koje postoji u ovom kraju. U toku rata je bor od granata oštećen, a kasnije i požarom, ali još uvijek se dobro drži”, kaže Osmanović.

Stanovnici Ljeskovika nadaju se da će opet doći vrijeme kada će vrata škole biti otvorena, a školske klupe pune djece jer bi to značilo da će Ljeskovik opstati.