Glavninu rata proveo je u Tuzli; formirao mobilni medicinski tim i, skupa s borcima, po vrletima Majevice i Konjuha podnosio sve ono što rat sobom nosi. Njegova supruga, pak, a čemu sam bio svjedok, željela je da odu. U Ameriku. Učestalim nagovaranjima popustio je u ljeto 1994. godine. Otići u to vrijeme iz Tuzle nije bilo jednostavno, ali njegovo jevrejsko porijeklo i mješoviti brak bili su dostatni za nesmetan odlazak. I otišli su
Prethodni članak
PARADOKSALNA SEMIOTIKASljedeći članak
Važno je da me Jovo nije ukrao
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo