A priča koju je zapisao Vuk (možda i ovo bestijariju o kojem govorimo daje novo značenje?!) kaže da Trojan ima kozije uši. Čudno mi je to uvijek bilo. Znači, car ima tajnu, skriva je od javnosti i, naravno, pokriva svoje uši kapom
 uvijek vidio rimskog cara Trajana, jednog od takozvanih pet dobrih rimskih careva koji je proširio Rim najviše dotad. I pritom donio Dačanima pogrom. O svemu tome svjedoči Trajanov trijumfalni stup koji se nalazi u Rimu i na kojem je isklesana priča koja se dogodila.</p>
<p>I Trajanov forum. I Trajanov most. I Trajanov put.</p>
<p>Tako je i prijestolnica Dakije Sarmigetuza postala Ulpia Traiana. I o svemu je tome ispisana/isklesana priča u kamenu. Nije je pisao istrebljeni i prognani narod. Ako se pažljivo zagleda, možda bi se moglo pronaći i neko ljudsko uho nalik na kozije. Uostalom, u kamenu su i čovjekovo i jarčevo pismo vrlo slični.</p>
<p>A priča koju je zapisao Vuk (možda i ovo bestijariju o kojem govorimo daje novo značenje?!) kaže da Trojan ima kozije uši. Čudno mi je to uvijek bilo. Znači, car ima tajnu, skriva je od javnosti i, naravno, pokriva svoje uši kapom. Otvoren je put za jedno demonijsko istraživanje. Zašto kozije uši? I jarac je kozijeg roda. Zapravo, njegov najizrazitiji predstavnik. I rogom i uhom.</p>
<p>Kozija brada. Koziji rog. Jarčeva obratnica. Kozorog. I onaj divojarac zlatorog.</p>
<p>Koliko je u antičkoj mitologiji jarac bio dio nesputane životne filozofije, toliko je s novim vremenima i novim pogledima na svijet postajao sve veći demon i na kraju inkarnacija glavnog. U središtu Danteova <em>Pakla</em>, na kraju svih krugova, nalazi se orijaška spodoba, nalik na crnog jarca i drži sve paklene konce svojim kandžastim prstima. Ovakva analiza kazuje da je priča o Trojanu zapravo vrlo ozbiljna optužba, takva da bi i inkvizitorij pao u bandak.</p>
<p>Obilježen je bio Trojan. Međutim, svako je jutro želio biti svježe izbrijan. I tako se u priči pojavljuje trojanski brijač iliti rimski berberin (ovisno o licu priče) i, nakon brijanja, slijedi neizbježni kratki razgovor.</p>
<p>– Jeste li primijetili nešto?</p>
<p>– Da, imate kozije uši – odgovara berberin i ostaje bez glave.</p>
<p>Ne zna se koliko ih je tako stradalo dok nije došao učenik majstora na kog je stigao red. A majstor se, naravno, hitro razbolio.</p>
<p>– Jeste li primijetili nešto čudno?</p>
<p>– Ne, ništa – odgovara hitro momak.</p>
<p>Tako je učenik postao Trojanov trojanski brijač.</p>
<p>Niti sam car, niti mi uši liče na kozije, ali, u posljednje vrijeme, kadgod odem kod brijača – šutim. Kaže on tako nešto, usput, da vrijeme ne prođe samo u rezuckanju i brijanju, a ja – šutim. Pita me hoće li otfikariti dlake koje vire iz obrva, a ja – i u posljednji čas odlučim da se tome usprotivim jer se uvijek sjetim rođaka koji je čupao obrve i na kraju imao guste i nakostriješene kao kakav narogušeni demon. Što je sigurno, sigurno je. Da mi jednog dana svirala ne zatrube: “U njega obrve k'o stare metle.” Ili nešto slično. Nikad se s tim ne zna.</p>
<p>Kao ni s brijačima. Onaj iz Sevilje, zna se. Ovaj iz Troje, zna se. A i sarajevski, zna se. Šta ako je car imao kozije uši? Zar to nije njegova stvar? Zar su zato krivi toliki obezglavljeni berberini?</p>
<p>Zamislite sad izbezumljenog brijačkog učenika koji ne može izdržati breme tajne i kopa rupu u zemlji te u nju govori tri puta: “U cara Trojana kozije uši.” Zatim je brižljivo zatrpava i osjeća se malo bolje. Zamislite sad kako na tom istom mjestu izbija i raste zovna zova koja mami sve prolaznike da o njene kore načine trubu, a od grančice sviralu.</p>
<p>Zamislite sad kako iz svake svirale načinjene od tog stabla zbori zemlji najdublje povjerena tajna. Zamislite, i tako ste u ovoj zapisanoj priči. Zamislite ustrašenog mladog brijača i Vuka koji je sve to zapisao.</p>
<p>Zamislite sve što je ovdje napisano.</p>
<p>Zamislite.</p>
<p>Zamislite.</p>
<p>Bilo kako bilo, bio Trojan ili Trajan, ne zaboravi da svirala govore. Govore skrivenu istinu.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Boj se ovnaSljedeći članak
Ko se sjeća ćorave kokoške
PROČITAJTE I...
KAMIONDŽIJA IZ “IŠARETA”
Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije
ZAPISI I CRTEŽI DIDA JUSUFA
Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames). – Nešto si kazao? – Ne. Pomislio. – Šta? Ako nije duboka tajna? – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali. – Šta je to? Stih? – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim