PIŠE: Sanjin Kodrić

29. dana mjeseca augusta 1189. ljeta Gospodnjeg u Bosni, u nekoć teško pristupačnoj brdovitoj zemlji, njezin vladar, ban Kulin, izdao je povelju, vladarski akt, Dubrovčanima, prijateljskoj patricijskoj državici s tad mnogo daljih obala Jadranskog mora. Niko ne zna niti može znati koliko je ovakvih i sličnih povelja stvarno izdato u Bosni jer je mnoge bespovratno progutalo vrijeme, ali svima je poznato, ili bi barem svima poznato trebalo biti, da je Povelja bana Kulina jedinstvena i od neprocjenjive važnosti. Riječ je o dokumentu koji se danas smatra “rodnim listom” bosanskohercegovačke državnosti.

U pitanju je, dakle, kultura sjećanja. Bez sjećanja, bez svjesne slike prošlosti, nema ni potpune slike sadašnjosti, a putevi budućnosti tad su uglavnom teška i neizvjesna avantura. Zato je svaka važna godišnjica, a pogotovo godišnjica povijesnog toposa kakav je Povelja bana Kulina, za svako samosvjesno društvo i trenutak nužne kulturalne autorefleksije, trenutak za pogled unatrag iz perspektive sadašnjosti, a sa stremljenjima i nadanjima za budućnost. Naše društvo danas, po svemu sudeći, nažalost ne pripada skupini samosvjesnih društava, ili barem ne onoliko koliko bismo to željeli, ali baš takva društva morala bi se posebno zamisliti nad samima sobom, barem o godišnjicama koje bi im morale biti važne.

Vrijeme bana Kulina – vrijeme emancipacije Bosne

 Mada nije prvi poznati bosanski vladar, ban Kulin jeste prvi od posebnog historijskog značaja i prvi koji je o tome ostavio osoben trag. Bosnom, svojom banovinom, upravljao je 24 godine, od 1180. do 1204., a historija ga je upamtila kao “plemenitog i moćnog muža”, “velikog bana” i “sretnog” vladara. Za njegova vremena, Bosna je bila relativno prostrana država – prostirala se od Drine do Grmeča obuhvatajući centralnu Bosnu, Usoru, Soli i Donje krajeve oko rijeke Sane, a da bi je se prešlo, trebalo je “deset i više dana hoda”.

Iz Kulinova doba potječu i rane vijesti o pojavi bosanske hereze, a koja je, izgleda, po Bosni bila toliko raširena da je ovoj “kugi bosanskoj”, uz mnoštvo naroda, pripadao i sam Kulin s porodicom, kako ga je 1199. godine papi Inocentu III tužio zetski knez Vukan Nemanjić. Zato je papa Kulinu prijetio i krstaškim ratom, a da bi ga izbjegao, Kulin se, zajedno sa starješinama bosanskih krstjana, zvanično odrekao bosanske hereze pred papinim izaslanikom na Bilinu polju kod Zenice 8. aprila 1203. godine, ali vjerovatno tek formalno, barem sudeći po kasnijem razvoju učenja Crkve bosanske. Bio je, dakle, i mudar vladar, koji je vješto izbjegao i papinu strašnu prijetnju, pa je bosansko krstjanstvo u njegovoj banovini cvjetalo i Bosnu u srednjovjekovnoj Evropi činilo “buntovnim religijskim specifikumom”, kako kažu historičari, i to stoljećima prije pobunjenog Martina Luthera u Njemačkoj i pojave protestantizma. Uz ovo, kažu, Kulin je imao samo jedan ratni pohod, što je za srednjovjekovne prilike bila rijetkost i posebno sretna okolnost, a sama zemlja napredovala je i bila uspješna. Vrijeme bana Kulina jeste, dakle, vrijeme emancipacije Bosne na historijskoj sceni srednjovjekovne Evrope, pa zato, uprkos našoj dobro poznatoj povijesti zaborava i historijskog nehaja, i ne čudi poslovica “Za Kulina bana i dobrijeh dana”, mada je ona po nastanku tek novijeg datuma, iz 19. stoljeća, kad se javila u vezi s otkrićem Kulinove povelje.

Da bi privukao trgovce iz bogatog Dubrovnika i uspostavio ili unaprijedio dobre političke odnose s ovom malom ali važnom samostalnom jadranskom republikom, ban Kulin 1189. godine Dubrovčanima izdaje povelju kojom iskazuje prijateljstvo prema Dubrovniku, a dubrovačkim trgovcima omogućuje punu slobodu kretanja i u cijelosti ih oslobađa obaveze plaćanja državnih nameta pri trgovini s Bosnom, osim onog što mu svojevoljno daju kao poklon. No, Povelja bana Kulina znatno je više od trgovačkog ugovora i geste dobre političke volje. To je najstariji bosanski državni, diplomatski dokument i jedan od najstarijih državnih dokumenata na Slavenskom jugu.

Za historičare je Povelja svjedočanstvo o realnom postojanju bosanske države u 12. stoljeću. Historija, istina, zna i za ranije pokazatelje postojanja srednjovjekovne bosanske države, ali tek Povelja bana Kulina dokraja to potvrđuje, tim prije što bosanski ban Kulin i dubrovački knez Krvaš komuniciraju “na ravnoj nozi”, potpuno égal, kao i svi drugi vladari ovog vremena. Povelja je, međutim, važna i za drugu, dubrovačku stranu – ona potvrđuje i snagu te važnost Dubrovačke republike, ali, što je važnije za Dubrovnik, donosi i prvi povijesni spomen imena dubrovačkih stanovnika, pa joj i u historiji Dubrovnika pripada izrazito važno mjesto. A i za jedne i za druge Povelja je prvi ovakav trag o postojanju veza Bosne i Dubrovnika, prva u nizu sličnih povelja tokom narednih stoljeća, a što je svoju važnost imalo i u srednjovjekovnoj Bosni. Tako će se i bosanski ban Matej Ninoslav, u prvoj polovini 13. stoljeća, u svojoj prvoj povelji Dubrovčanima pozvati upravo na Kulinovu povelju i na toj osnovi potvrditi i nastaviti veze s Dubrovnikom.

Povelja je pisana narodnim jezikom

Za filologe, pak, Povelja bana Kulina također je od nemjerljivog značaja. Naime, Povelja je pisana na dva jezika i dva pisma – na latinskom jeziku i latinicom i na starobosanskom jeziku bosančicom, tj. starom bosanskom ćirilicom. Smatra se da je latinski dio teksta napisan u Dubrovniku, kao prijedlog ugovora o trgovačkim odnosima i uspostavi dobrih međudržavnih odnosa, a da starobosanski tekst predstavlja njegovu svojevrsnu ovjeru sa strane Kulina kao bosanskog bana.

Ono što je filolozima, a prije svega proučavaocima historije jezika i književnosti u Bosni i Hercegovini posebno značajno jesu upravo jezik i pismo bosanskog dijela Povelje. Iako je riječ o tekstu pisanom prije više od osam stoljeća, jezik i današnjim čitaocima dosta je blizak i dovoljno razumljiv. Slično drugim starim bosanskim tekstovima, a za razliku od brojnih drugih tekstova iz drugih južnoslavenskih sredina, Povelja je, zapravo, pisana govornim, narodnim jezikom svojeg vremena, a utjecaji crkvenoslavenskog jezičkog manira rijetki su, i javljaju se prvenstveno kao pisano-stilski refleks, npr., u formulaičnoj uvodnoj invokaciji u vladarskoj zakletvi. Ovakvo što filolozima već u startu omogućuje ono što je na prvi pogled nezamislivo – uvid u govoreni, živi jezik prije više od osamsto godina, gotovo neku vrstu transhistorijske “teleportacije” u jedno pradavno, stoljećima godina završeno i izgubljeno vrijeme. A to je rijetkost i u znatno širim okvirima jer, npr., kod Nijemaca prvi ekvivalentan pisani dokument na narodnom jeziku javit će se cijelih pola stoljeća kasnije, a kod Francuza i Španaca tek malo ranije.

Na ovoj i ovakvoj osnovi filolozi mogu pratiti razvoj jezika u Bosni tokom niza stoljeća i njegove osobenosti, ali i donijeti izrazito važne zaključke o postojanju bosanskog tradicijskog kontinuiteta pisanja na narodnom jeziku tokom cjelokupnog ovog vremena. To je, naime, isti onaj jezik, kao i isto ono pismo kojim je prethodno pisana i Humačka ploča iz 10/11. stoljeća kao najstariji danas poznati bosanski pisani spomenik, ali i isti jezik i isto pismo kao, npr., kod natpisa na stećcima kao specifičnosti bosanske srednjovjekovne pismenosti i književnosti. Ova tradicija pisanja i u jezičkom i u grafijskom smislu nastavit će se kroz cijeli bosanski srednji vijek, ali i poslije, pa će u duhu iste ove jezičke i pisane tradicije biti pisane i, npr., franjevačke samostanske hronike, ali i pisma bosanskih krajišnika kao važan tradicijski tok i u bošnjačkoj pismenosti i književnosti tokom osmanskog vremena. Kao i bosanski jezik, bosančica je, stoga, i svojevrsna spona između bosanske srednjovjekovne pismenosti i pismenosti u Bosni osmanskog vremena, a pod imenom “begovice” ili čak “ženskog pisma” sačuvat će se kod Bošnjaka i u postosmanskom dobu, tokom cijelog 19. stoljeća, pa i još kasnije, u prvim desetljećima 20. stoljeća, naročito u bošnjačkim porodicama starog, srednjovjekovnog plemenitaškog porijekla, ali i šire. Bio je to i čin nasljedovanja baštine davnih predaka, osoben baštinsko-tradicijski manir, pri čemu je ova kasnija upotreba bosančice imala i praktične namjene “šifriranog”, “tajnog” pisma. Zato su se njome nerijetko služile upravo žene u svojoj međusobnoj komunikaciji za koju su željele da ostane privatna, a prije svega nečitljiva onima koji su pronosili njihove poruke.

Različita ideološka razumijevanja Povelje

Kao što je poznato, original Povelje bana Kulina odavno nije više u Bosni. Mada su po nekim tumačenjima postojala četiri izvorna primjerka, do danas su sačuvana tri – jedan u Sankt‑Peterburgu, u Rusiji, u tamošnjoj Akademiji nauka i umjetnosti, a druga dva u Dubrovniku, gdje se čuvaju u Dubrovačkom arhivu. Najčešće se smatra da je sanktpeterburški primjerak originalan, a da su dubrovački primjerci prijepisi, jedan stariji, a drugi nešto mlađi, mada su po nekima sva tri vremenski dosta bliska, pa se čak mogu smatrati i paralelnim originalima. Poznato je da je sanktpeterburški primjerak dospio u Rusiju krađom, a tvrdi se da ga je otuđio nekadašnji ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagić, najvjerovatnije 1830. godine, i poklonio ruskom caru. Stoga, a s obzirom na njezinu važnost u političkoj, društvenoj i kulturnoj historiji Bosne, Bosna i Hercegovina i zvanično je iskazala želju da u domovinu vrati sanktpeterburški primjerak Povelje, ali je gotovo posve sigurno da se takvo što nikad neće desiti, osim ako ruska strana za to bude imala neki poseban interes. No, to je, ipak, najmanji problem koji danas imamo s Poveljom.

Kao i ukupno bosansko srednjovjekovlje, Povelja bana Kulina predmet je različitih tumačenja, uključujući i različita ideološka razumijevanja. Po nekima, kao ni sama srednjovjekovna Bosna, ona nije uopće bosanska, pa tako ni po jeziku ili pismu, već naših susjeda, ili srpska ili hrvatska, s jedne strane. To su viđenja kojima ni najmanje nije stalo do Bosne kao Bosne, a još manje do stvarne nauke, već do pukog teritorija, bosanske zemlje, koja se imaginira tek kao dio u tim slučajevima još živih velikonacionalnih i velikodržavnih projekata. S druge strane, i u Bosni, a posebno među Bošnjacima, dugo je prema srednjovjekovnoj baštini postojao u najmanju ruku ambivalentan, čudan i neprirodan odnos, a uslijed kojeg su i sami Bošnjaci svodili sebe na vjersku skupinu čiji se početak veže tek za pojavu islama i dolazak Osmanlija, što nema nikakvog realnog ni historijskog ni kulturalnog utemeljenja. Takva viđenja, krajnje ograničena i redukcionistička te jednako nenaučna, suštinski su nehotice pomagala odricanje srednjovjekovne Bosne kao bosanske, a same Bošnjake, bosanske muslimane, isključivala iz povijesnog konteksta i lišavala povijesnog temelja u kojem je i na kojem je zasnovan ovaj narod. Stoga, mnogo štošta iz starije bosanske prošlosti, iz naše prošlosti uopće, potrebno je još istražiti, a niz ranijih predstava potrebno je ozbiljno i temeljito naučno preispitati i u našoj historiografiji i u našoj historiji jezika i književnosti. No, prije svega, treba promijeniti odnos prema našem srednjovjekovlju – ono nam nije tuđe i strano niti je to naša “nemila prošlost” koju treba zaboraviti ili na neki način “pripitomiti” nama danas. Tu prošlost treba sačuvati i njegovati, a to podrazumijeva i institucionalnu skrb o tradiciji i baštini koju smo naslijedili, i to kako o srednjovjekovnoj, tako i uopće.

Identitet jedne zajednice u njezinoj je kulturi

Narativ o Kulinovoj Bosni i Povelji bana Kulina optimistička je priča koja, i da je samo priča, a to po svemu sudeći ipak nije, ima snagu svjedočanstva o zemlji koja je imala i sretniju svoju sadašnjost i osnovu za uspješnu svoju budućnost. Bez obzira na to što prošlost nikad istinski nije crno-bijela niti svodiva na samo jednu moguću priču, bila je to zemlja koja je nesumnjivo imala svoj glas o sebi, a koji je, očito, uspjela poslati stoljećima unaprijed, do nas danas. Mi, pak, danas opsjednuti smo između svega drugog i pomodnošću raznoraznih “dekonstrukcija”, posebno “dekonstrukcija” vlastitih historijskih i kulturalnih narativa, nekih, biva, naših “nacionalnih mitova”, mada, zapravo, još nemamo potpunu i cjelovitu vlastitu sliku vlastite prošlosti ni u jednoj oblasti društvenih i humanističkih znanja, a nekamoli da imamo neku zloćudno metastazirajuću bosansku ili bošnjačku nacionalnu mitologiju. Otud, teško da uistinu imamo šta ozbiljno dekonstruirati, naravno ako u konačnici zapravo ne “dekonstruiramo” ili, još prije, ne destruiramo sami sebe. Dekonstrukcija kao pristup znanju itekako, naravno, ima smisla, ali umjesto pomodne a najčešće iskvarene, neznalačke i naučno jalove njezine prakse kakva se kod nas danas upadljivo često javlja, uz rijetke izuzetke, nama je, dakle, i dalje nemjerljivo preča konstrukcija – ozbiljno i temeljito naučno istraživanje i brižljivo čuvanje ostatka naše ukupne prošlosti, dok još imamo šta istraživati i čuvati. Posebno ako ne želimo da nam fekalije plutaju po stožernoj baštinskoj ustanovi jedne zemlje, a koja pritom jedva da i sama postoji.

Niko pametan ne odriče baštinu svoju plemenitu, jer bez nje ne može se sigurno hoditi ni u sadašnjosti, a još se teže može uputiti u sigurniju budućnost, baš kao što po Bosni davni dubrovački trgovci nisu mogli slobodno hoditi i trgovati bez Povelje bana Kulina. Uostalom, identitet jedne zajednice i nije prvenstveno u njezinoj politici, već je prije svega upravo u njezinoj kulturi i prošlosti na kojoj se ona temelji. A tu je, također, i veza, organska i prirodna a ne ideološki projicirana i hinjena veza s drugim i drugačijim, na koju nas također, tipično bosanski, podsjeća Kulinova povelja, uvažavajući drugog i potvrđujući sebe.