“Hrvatska Republika Herceg-Bosna – agresija i zločin”, knjiga Mesuda Here i Fuada Kovača

Nedavno objavljivanje knjige Hrvatska Republika Herceg-Bosna – agresija i zločin, autora Mesuda Here i Fuada Kovača, privuklo je pažnju šire bosanskohercegovačke javnosti, a posebno onih koji traže i naučne odgovore, zasnovane na dominantno historiografskim i dokumentarnim temeljima, o proteklom ratu u bivšoj Jugoslaviji, a posebno o fenomenu paradržavne tvorevine Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, nastale na tlu Bosne i Hercegovine. Herina i Kovačeva knjiga lišena je ideoloških kriterija, koji su inače česti pri obrađivanju ratnih tema. Ovo kapitalno naučno djelo nastalo je nakon iscrpnog i sveobuhvatnog istraživanja o fenomenu Herceg-Bosne i zastrašujućim zločinima počinjenih pod njenom zastavom. Ova knjiga uspješno popunjava prazninu u bh. ratnoj historiografiji o ulozi Herceg‑Bosne.

Ovo je djelo i najbolji odgovor sve agresivnijim protagonistima hrvatske provenijencije da kvislinšku tvorevinu Herceg-Bosnu, zaobilazeći brojne zločine vršene u njeno ime, prikažu kao gest nužne odbrane u očuvanju samosvojnosti hrvatskog naroda, kako od srpske iredentističke agresije, tako i od bošnjačko-muslimanske dominacije. Ne znam jesu li vrijedne pomena brojne domaće sluganske kolovođe Tuđmanove sulude ideje o arijevskom hrvatstvu, poput pseudohistoričara Ive Lučića (inače aktivnog aktera u hercegbosanskom paklu), Dražena Pehara, koji se potpisuje kao filozof, politolog, sveučilišni profesor i prevodilac, generala Slobodana Praljka, biskupa Ratka Perića i inih koji i poslije svega tvrde da je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna bila “trijumfalni pohod osloboditelja hrvatskih prostora”!?

Šutnja o zločinima zarad mira u kući

Historijska geneza Herceg-Bosne i razvoj ideje o podjeli Bosne i Hercegovine i njeni zločini nad Bošnjacima do sad su rudimentarno istraživani i fragmentarno pominjani, ili, pak, marginalizirani čak i u Federacije BiH zarad “mira u kući”. Prevladavalo je mišljenje da je Republika Hrvatska, i pored svega, “prirodni saveznik BiH i Bošnjaka” naspram kontinuiranog i rigidnog velikosrpskog nacionalizma. Zbog toga u medijima i literaturi ideja Herceg-Bosne i njeni zločini nikada nisu potpuno ogoljeni na jednom mjestu, kao što je to urađeno u ovoj knjizi Mesuda Here i Fuada Kovača, u kojoj je primijenjen odgovarajući teorijsko-metodološki pristup historiografskoj i izvornoj dokumentarnoj građi. Osim prigodnih pominjanja monstruoznih zločina počinjenih nad Bošnjacima u doba Herceg‑Bosne, poput onog u Ahmićima ili Stupnom Dolu, u našoj javnosti ostali se zločini stidljivo pominju, a još manje istražuju.

Hero i Kovač imali su na raspolaganju opsežniju dokumentaciju o ideji i funkcioniranju Herceg‑Bosne: tajne hrvatske arhive, dnevnike hercegbosanskih vođa, povjerljive prepiske, dokumente sa suđenja u Haškom tribunalu… Autori knjige prate fenomen Herceg-Bosne, od osnivanja do zločinačke lavine koja je preplavila Hercegovinu i Srednju Bosnu, dovodeći na čistac istinu o mračnom razdoblju novije historije naroda BiH, izazvanu nacionalnom fantazmagorijom o arijevskom hrvatstvu.

Središnje pitanje kojim su se bavili brojni historičari, sociolozi, politolozi, kako su mogući Milošević, Tuđman i ideje Herceg-Bosne i njena fašistoidne ideologija na tlu BiH, postavljaju i Hero i Kovač dajući odgovor, kao i kod ranijih istraživanja, kroz razmatranje ideologije hrvatskog nacionalizma “oca nacije” dr. Ante Starčevića, ustaškog poglavnika Ante Pavelića, hrvatske emigracije do formiranja i profiliranja HDZ-a BiH.

U knjizi Hrvatska Republika Herceg-Bosna – agresija i zločin jezik činjenica prerasta u neku formu uzbudljivog romana, koja posebno dolazi do izražaja čitanjem ispovijesti preživjelih žrtava, silovanih žena i djevojaka.

U vezi s fenomenom Herceg‑Bosne ključna je uloga Franje Tuđmana, koji stupa na tragičnu scenu balkanskih prostora kao otjelovljenje bjelosvjetskog emigrantskog podzemlja. U vrijeme raspada SFRJ on je nacionalno frustriranim hrvatskim masama bio pogodna, gotovo harizmatična individua za misiju svekolikog hrvatstva. Na drugoj strani pomogao mu je Slobodan Milošević, kojeg je Tuđman s divljenjem oponašao. Iako mu je “balkanski kasapin” okupirao trećinu zemlje, Tuđman je s njim ugovarao krvavu predstavu zatiranja bošnjačkog naroda i podjele Bosne i Hercegovine.

Analizirajući kontinuitet velikohrvatske ideje prema teritoriji BiH, u diskursu hrvatskih historičara i političara u 19. i 20. stoljeću, Hero i Kovač odabirom ključnih dokumenata plastično prikazuju njeno sazrijevanje sve do pogubnih posljedica koje su kulminirale stvaranjem kvislinške paradržavne tvorevine Hrvatske Zajednice Herceg‑Bosne, koja je kasnije evoluirala u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu.

Poslije pobjede nacionalnih stranaka na prvim poslijeratnim demokratskim izborima u BiH 1990. godine, kada je i HDZ BiH bio jedan od pobjednika, u čas su se oko velikog vođe (Franje Tuđmana) okupili brojni sljedbenici, bosanskohercegovački Hrvati, karijeristi, propali biznismeni, društveni marginalci, osvetoljubivi srodnici i potomci ustaške ideologije, a bilo je i konvertita poput Jadranka Prlića, kasnije predsjednika Vlade Hrvatske Zajednice Herceg‑Bosna. Okupili su se s ciljem da svoju zemlju, u kojoj su rođeni, pripoje bratskoj Hrvatskoj na krvavim temeljima uništenja Bošnjaka, civiliziranog evropskog naroda i otimanja njegove zemlje. Slijedeći vođu, i po nalogu njegovog prvog saradnika Gojka Šuška, ustaškog emigranta i ondašnjeg ministra odbrane Hrvatske, Mate Boban 18. novembra 1991. godine pokreće projekt ostvarenja “vjekovnih težnji” hrvatskog naroda da stvori jedinstvenu hrvatsku državu u obliku zasebnog hrvatskog entiteta na tlu međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine — Hrvatsku zajednicu Herceg‑Bosna. Boban o tome slavodobitno obavještava Tuđmana. U tom kontekstu zanimljiva je uloga Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), formiranog kao vojno krilo Hrvatske Zajednice Herceg‑Bosna, kojem se kao primarni zadatak daje “da se pripremi za sukobe sa svim onim snagama koje će pokušati zaustaviti neminovni proces u stvaranju slobodne hrvatske države”.

Tuđman: Bosna mora pasti

Kako Srbi nakon dogovora o podjeli Bosne između Miloševića i Tuđmana nisu imali ništa protiv takvog projekta (cijepanja države), nedvosmisleno proizlazi da je uloga HVO-a prvenstveno usmjerena protiv jedino legitimne tadašnje vojne formacije Teritorijalne odbrane RBiH, što će se kasnije, od aprila 1993. godine, pretvoriti u otvoreni sukob s Armijom RBiH.

Paradoksalno je da je u toku svih ovih događaja i priprema za secesiju Tuđman u septembru 1992. godine s predsjednikom Predsjedništva RBiH Alijom Izetbegovićem potpisao Sporazum o prijateljstvu i saradnji dviju država, koji nikad nije proveden. Slično je i s Odlukom o priznanju i suverenosti države RBiH, koja je nesuvislo sročena i ne nalazi se u državnoj arhivi Hrvatske već u privatnoj arhivi Miroslava Tuđmana. Naime, Franjo Tuđman u toj odluci priznaje Socijalističku Republiku BiH, iako je znao da je Predsjedništvo SRBiH svojom uredbom u aprilu 1992. godine naziv države promijenilo u RBiH.

Danas, toliko godina poslije balkanske kataklizme, ništa se korjenito u smislu katarzičnog preobražaja društvenog mentaliteta nije promijenilo. Duh tuđmanizma, iako smo vjerovali da je otišao u ropotarnicu historije, ponovo kruži kao bauk po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Tuđmanov animozitet prema državi Bosni i njenom stožernom narodu – Bošnjacima demonstriran je eksplicitno u nerijetkim izjavama da su Bošnjaci nekakav bastard azijskih i turskih plemena. On je 1993. godine u prisustvu ministra Francuske Coushnera (koji je bio u humanitarnoj misiji) bijesno izjavio da “Bosna nema ni pravo ni povijest”. “Ne gospodo, ne! Bosna mora pasti!” Šizofrene ideje Franje Tuđmana o podjeli Bosne i o zatiranju jednoga naroda našle su plodno tlo u masovnom prihvatanju tih ideja kod hercegovačkih Hrvata, organiziranih u HDZ-u BiH.

Bošnjačke žrtve, kao uostalom i najšira naučna i politička javnost BiH, zahtijevaju da se jednom za svagda nokautiraju revizionistička nastojanja protagonista domaće i hrvatske provenijencije da se Hrvatska Zajednica Herceg‑Bosna, kao presuđeni zločinački udruženi poduhvat prema sopstvenoj državi i bošnjačkom narodu, prikazuje kao historijska nužnost zaštite hrvatskog identiteta. Iako je scenarij secesionističkog uspona HZBiH i formalno‑pravnog ukidanja poznat, nedavno okupljanje bivših ministara u vladi HZBiH u Mostaru povezano s ozbiljnim zahtjevima za ponovnim proglašenjem HR Herceg-Bosne neće moći izbrisati duboku brazdu okrutnosti cijelog ovoga pokreta, institucionaliziranog u logorima, u brutalnim ubistvima civilnog stanovništva i u nezapamćenom teroru prema jednom narodu.

Napominjući da je najbolja antiratna propaganda vjerno i istinito opisivanje rata i svih užasa koje on nosi, autori knjige Hrvatska Republika Herceg-Bosna – agresija i zločin poput anatoma rekonstruiraju strukturu HZ HBiH, ne baveći se šire zločinima koji su počinile neke jedinice ARBIH nad hrvatskim civilima, što bi strožiji kritičari ovoga djela mogli ozbiljno prigovoriti. A desili su se i ti zločini kao što su zločini u Trusini kod Konjica, Grabovici, Uzdolu kod Prozora ili Doljanima kod Jablanice. Ne osporavajući te zločine, autori Mesud Hero i Fuad Kovač ipak smatraju da je nužno imati u vidu tadašnji ratni kontekst, odnosno da su ti zločini imali uvod u ranijim događajima na kojima su protagonisti HZBiH i zločinci HVO-a zaigrali na kartu eksplozivnog, međuvjerskog i međuetničkog sukoba. Iza ovih zločina, koji su i procesuirani, nikada nije stajao ni politički ni vojni vrh RBiH, za razliku od smišljenih i planski vođenih zločinačkih pohoda HVO na bošnjačke civile.

Knjiga Hrvatska Republika Herceg-Bosna – agresija i zločin jedan je od kapitalnih sinopsisa naše bosanskohercegovačke drame s nizom dokumenata na osnovu kojih svaki objektivni čitalac može dobiti precizan, dokumentiran, bogato dokazan i objektivno predočen uvid u cjelinu ideologije zla i načine njegovog funkcioniranja.