Bilo mi je šest godina, a kao da je bilo jučer, a ne osamdeset šeste, prošlog stoljeća. O, kako sam se samo dodvoravao jednom starom i finom hodži! Imao sam i konkretan razlog – želio sam biti mujezin i sa stare kamene munare učiti ezan i s trona skinuti vremešnog Ibricu. A Ibrica je, rahmet mu duši, u tom smislu bio nedodirljiv, a njegov jaki i hrapavi glas svakodnevno je odjekivao selom. Skinuo sam ga u bobu – i melodiju, i odvažnost, i želju – samo je još falilo da mi hodža dadne priliku