Opera će opstati, sarajevska Opera opstat će jer ima kvalitet, ima ljude, publiku, ima talentirane generacije koje dolaze s Muzičke akademije u Sarajevu. Uz veće razumijevanje i podršku, napravit ćemo čuda, jer svi mi to u Narodnom pozorištu i želimo, i znamo, i možemo. A, naravno, uvijek može bolje i svi na sceni uvijek učimo, jer to je proces koji u ovom našem poslu nikada ne završava

S operom Hasanaginica u maestralnoj izvedbi solista i hora Opere Narodnog pozorišta Sarajevo započeta je nova sezona ove teatarske kuće, u kojoj će teatarska i operna publika imati priliku prisustvovati izvedbama nekih od “najvažnijih muzičkih djela čija je vrijednost neprolazna”. Tim povodom smo razgovarali s v. d. umjetničkog direktora Opere i Hasanaginicom nove generacije Ademom Pljevljak-Krehić, koja u intervjuu za Stav najavljuje nove premijere, govori o vječitoj vrijednosti Hasanaginice, svojoj ulozi, ali i operi kao izrazito prefinjenoj i specifičnoj umjetničkoj formi i njenoj publici koja se iznova vraća u Narodno pozorište Sarajevo.

STAV: Šta publika može očekivati od nove sezone kada je riječ o Operi Narodnog pozorišta Sarajevo?

PLJEVLJAK-KREHIĆ: Prvi premijerni naslov koji nas očekuje jeste Rossinijev Seviljski berberin, u koprodukciji s Ambasadom Italije te dirigentom i režiserom iz Italije (premijera 6. decembra). Podovom Dana mrtvih, kao zajednički projekt Opere i Sarajevske filharmonije, održat će se Mozartov Requiem (30. oktobra). U narednoj sezoni imat ćemo predstave repriznog repertoara (Traviata, Čarobna frula, Don Giovanni, Zmaj od Bosne, Hasanaginica, opera za djecu Ježeva kuća…). Publici ćemo pružiti neke od najvažnijih muzičkih djela čija je vrijednost neprolazna.

STAV: Novu sezonu Narodnog pozorišta otvorila je sada već kultna opera Hasanaginica, koju je prema libretu Nijaza Alispahića skladao Asim Horozić, a režirao Sulejman Kupusović. Kolika je vrijednost ovog muzičko-scenskog djela za bosanskohercegovačku umjetničku i kulturnu scenu?

PLJEVLJAK-KREHIĆ: Čim neko djelo opstaje na pozornici toliki niz godina, posve je očito da u sebi nosi neprolaznu vrijednost, koja pritom nikoga ne ostavlja ravnodušnim. To je priča o majci, naoko značajnoj u hijerarhiji, ali s čijim tijelom i srcem se igraju bez skrupula i razumijevanja. Sasvim je sigurno riječ o jednom od najznačajnijih djela koje mnogi gledaju u više navrata i svaki put ga dožive s posebnim emocijama. Uostalom, Hasanaginicu smo na koncu prošle sezone igrali u Ljubljani i reakcija publike bila je jednaka sarajevskoj. Značajne priče mogu proći pored nas a da ih ne primijetimo. I to se u današnje vrijeme dešava jer nam je dan prekratak. Ali, umjetnost je ta koja nam iste priče donosi na svoj način, skreće pažnju na njih i tjera nas da dugo poslije razmišljamo o tome, pa i mijenjamo svoje stavove ili ponašanje. Zato je važno da u današnje doba imamo na sceni ne samo Hasanaginicu već i sve druge predstave, operske, dramske, baletne u Narodnom pozorištu, ali i na drugim scenama. Uostalom, svako novo postavljanje, svaka nova premijera u današnje je doba velika pobjeda umjetnosti, upravo one koja nas čini boljim ljudima.

STAV: Šta se promijenilo sa “smjenom generacije” i zamjenom gotovo cijele izvođačke podjele Hasanaginice?

PLJEVLJAK-KREHIĆ: Sve je isto, a opet nije ništa isto. Upravo u tome je čar pozorišta – istu predstavu možete doživjeti na različit način u zavisnosti od njenih protagonista. Bio je izazov naslijediti cijenjenu Amilu Bakšić. Svi mi imamo različite senzibilitete, različitu interpretaciju istog materijala, glasove… U najkraćem, cijela nova postava donosi istu priču na svoj, nov i različit način. Onako kako mi priču doživljavamo duboko u sebi i kako je želimo prikazati publici. Sarajevska opera postoji duže od 70 godina. Normalno je da dolazi do smjene generacija, novih protagonista u starim ulogama. To je prirodno, tako je bilo i tako će biti u svakoj opernoj kući.

STAV: Vi ste Hasanaginica nove generacije. Šta za Vas znači ova uloga i s kojim motivima ste gradili lik Hasanaginice?

PLJEVLJAK-KREHIĆ: Hasanaginica je lik koji stoljećima pobuđuje emocije, pa tako i meni – iz probe u probu, iz predstave u predstavu. Imala sam priliku igrati brojne uloge, od Bastienne (Mozart – Bastien und Bastienne), Grofice (Mozart – Figarova ženidba), Anne (Verdi – Nabucco), preko Đule (Gotovac – Ero s onog svijeta), Mimi (Puccini – La Boheme), Jelene (Zajc – Nikola Šubić Zrinjski), Žene (Čavlović – Srebreničanke) do onih u Grazu, na sceni Theater im Palais ili Genovi, i, kao što u svaku ulogu ugradite dio sebe, tako i svaka uloga na vama ostavlja trag, nekada ožiljak, nekada osmijeh. Svaka priča po kojoj nastane opera ima svoje rane iz kojih je nikla i ima svoju poruku koju nam šalje, da je vidimo, pamtimo, nosimo u sebi i predajemo dalje. Naš motiv nije samo izaći na pozornicu već uraditi sve da publika osjeti priču koju donosimo, u ovom slučaju priču majke i supruge koja nema pravo glasa, a, nažalost, u tome se i danas mnogi mogu naći, i ne mislim samo na žene unutar patrijarhalne porodice već na obespravljene radnike u firmama gdje su poniženi, na djecu maltretiranu u razredima… Priču možemo, dakle, gledati kroz razne segmente i, koga uopće ne dotakne i ne reagira na nju, bojim se da nije dobro gledao.

STAV: Šta je to što operu Hasanaginicu razlikuje i izdvaja od nekih drugih formi u kojima je ova čuvena narodna balada zaživjela, kao što su teatar, film, TV?

PLJEVLJAK-KREHIĆ: Kada sjednete u stolicu Narodnog pozorišta, utihnu svjetla i otvori se zavjesa, utonut ćete u spektakl iza kojeg stoje stotine sati velikih priprema: solista s pijanistima, hora, dirigenta, orkestra Sarajevske filharmonije, baleta, tehnike, pa svih skupa tokom režijskih proba na sceni, a sve da bismo ljudima koji kupe kartu priuštili najbolje što možemo. Svaki od ovih segmenata, i drama, i film, i TV, imaju svoje specifičnosti i svi se trude donijeti ono najbolje. I svako ima svoju posebnu vrijednost, a tako i opera, koja objedinjuje muziku, glas, pokret, ples… Taj scenski ugođaj, ta saradnja velikog broja ljudi na sceni i onih što se ne vide, a tu su uz sve nas, daje specifičnost koju opera nosi u sebi i pruža publici. I svi smo mi navikli da djela velikih stranih kompozitora predstavljamo na sceni, a posebna je ljepota kada imamo domaću priču, domaće autore i izvođače i kada smo to u prilici i stanju pružiti našoj publici, ali i cijelom svijetu. A imamo i kvalitet i znanje uraditi upravo to na najbolji način.

STAV: Kakav status opera ima danas u bosanskohercegovačkom društvu? Da li je današnje društvo, koje se nalazi u psihološkom beznađu i materijalnom siromaštvu, duhovno spremno za tako prefinjenu i specifičnu umjetničku formu kao što je opera?

PLJEVLJAK-KREHIĆ: Opera ima status kao i svi ostali segmenti kulture. Dakle, treba veću podršku samo iz jednog razloga – kako bismo mogli napraviti što više premijera, što više predstava i kako bismo publici davali što raznovrsniji i bolji program. Ja sam uvijek optimista. Pjevali smo i držali koncerte i tokom opsade Sarajeva. Išli gledati drame, slušati koncerte. Tako i sada. Kada počne koncert ili predstava, to beznađe nestane barem na trenutak, oplemeni nas, učini da se osjećamo bolje i da takvi budemo. Opera, kao i svaka druga vrsta umjetnosti, jeste specifična forma i ljudi mogu misliti da možda nije za njih, ali kada prvi put dođu, čuju i vide, onda se vraćaju, povedu rodbinu, prijatelje… Zar nije ljepše doći u pozorište umjesto sjedenja kući uz kojekakve rialitije ili igranje igrica na kompjuteru ili mobitelima?! Tako pobjeđujemo duhovno siromaštvo, a da pritom niko neće materijalno osiromašiti jer su cijene naših karata zaista prilagođene svakome u Bosni i Hercegovni. Za tu cijenu dobit će nešto što, ustvari, nema cijene. Mi živimo od našeg posla, ali ga radimo i s puno ljubavi, a to se osjeti na sceni.

STAV: Poznato je da je opera jedan od najkompleksnijih oblika teatarske umjetnosti, koji na sceni spaja pjevanje, glumu, muziku, kostimografiju, scenografiju, te često i ples poput baleta. Međutim, šta je to što opera gledaocu donosi na emocionalnom nivou, u odnosu na druge forme u teatru?

PLJEVLJAK-KREHIĆ: Muzika je univerzalan medij koji prelazi barijere jezika ili bilo koje druge granice. Glas je pritom najljepši i jedini prirodni instrument. Kad sve to spojite s čarolijom pozorišta i svim onim što jedna predstava podrazumijeva, jasno je zašto se operna publika iznova vraća na predstave u Narodno pozorište u Sarajevu. Dok ste na sceni, vi osjetite publiku. Ona je tu, samo koji metar od vas. Osjetite kako diše s vama, prati svaki vaš pokret, svaki ton koji otpjevate… I često vas isprati ovacijama kada sve završi. Svojom podrškom publika je često, ustvari, dio predstave i to je ono što nas sve čini sretnim i spremnim da spremamo nove naslove.

STAV: Šta opera donosi Vama kao sopranistici, kojoj je glas najvažnije izražajno sredstvo, a koje na sceni dobija sasvim novi značaj i smisao?

PLJEVLJAK-KREHIĆ: Solo pjevanje toliko je zahtjevan poziv da nikada niste sigurni hoćete li postati operska pjevačica. Glas je dar od Boga, ali iza svega stoji toliko školavanja i posla da je to uopće teško pojmiti. To je naporan rad na savladavanju “zanata”, koji sam ja, nasreću, na Akademiji u Sarajevu dobila od svoje profesorice Paše Gackić. U našem pozivu izuzetno je važan pedagog i njegovi stručnost i znanje koji vas mogu odvesti u pravom, ili pak potpuno krivom smjeru iz kojeg nema povratka. I tako sve dok ne dođete u situaciju da ste u stanju izaći na scenu i iznijeti ulogu u kojoj se nekoliko sati neprestano pjeva a da ostanete svježi i koncentrirani do zadnje minute. Osim toga, imam razumijevanje porodice koja je shvatila da sa mnom mora imati puno strpljenja i tolarancije.

STAV: Kako očuvati operu u Bosni i Hercegovini i još više unaprijediti njen kreativni i produkcijski razvitak?

PLJEVLJAK-KREHIĆ: Opera će opstati, sarajevska Opera opstat će jer ima kvalitet, ima ljude, publiku, ima talentirane generacije koje dolaze s Muzičke akademije u Sarajevu. Uz veće razumijevanje i podršku, napravit ćemo čuda, jer svi mi to u Narodnom pozorištu i želimo, i znamo, i možemo. A, naravno, uvijek može bolje i svi na sceni uvijek učimo, jer to je proces koji u ovom našem poslu nikada ne završava. Sve je to ogroman timski rad. Ali vrijedi truda. Znate već poznatu priču kako je jedan od uvjeta da Sarajevo dobije organizaciju Zimskih olimpijskih igara bio da ima Operu. Poseban je osjećaj krenuti na predstavu, kada se ljudi okupe na platou Pozorišta, u posebnoj atmosferi pred početak. Pa onda odgledaju predstavu, poslije nastave druženje. Zbog toga se trudimo biti bolji iz dana u dan.