U Banovićima gotovo da nema nezaposlenih lica. Istina, tamošnja politička vrhuška etablirala je bezmalo neokumunistički političko-socijalni koncept vladavine, koji, pojednostavljeno rečeno, funkcionira ovako: “Nama apsolutna vlast, vama egzistencijalna sigurnost.” Dalo bi se štošta prigovoriti banovićkim vlastodršcima. Dalo bi se i moglo bi se, ali, avaj, tu je Tuzla, u kojoj je, i to poodavno, etabliran degenerirani neokomunističko antifašistički koncept vlasti
, konkurirao sam za mjesto profesora u jedinoj srednjoj školi u Kalesiji – Srednjoj mješovitoj.</p>
<p>Tokom “intervjua”, direktor škole, bez da trepne i bez ijednog osvrta na moje reference, obavještava me, kratko i hladno, kako sam nepotrebno aplicirao i kako u Kalesiji preferiraju isključivo vlastite kadrove.</p>
<p>Koliko njegov bezobrazluk, isto toliko iznenadila me je njegova iskrenost, pa sam mu na tome čestitao. Zbunjeno i bojažljivo pružio mi je ruku vjerovatno misleći da sam totalna budala i da je bio potpuno u pravu kada mi je rekao da sam nepotrebno aplicirao.</p>
<p>– Hvala Vam na iskrenosti! Vi ste prvi koji mi je u lice rekao da su konkursi farsa i da je sve namješteno. Tako treba, istinu pravo u čelo. A lijepo je i to što preferirate isključivo vlastite, lokalne kadrove. Doduše, to i nije baš zakonito, zapravo nije uopće, ali koga briga za zakon, zar ne?! I, ne bojte se, nisam snimio Vašu izjavu i neću Vas prijaviti nadležnim instancama. Eto, ja bih krenuo. Još jednom, hvala na iskrenosti. A to što kršite zakon, neka Vas ne brine. Pa, svi to rade! Doviđenja.</p>
<p>Na ukočenom i obamrlom licu direktora škole iščitavam svašta, a ponajprije sumnju da sam njegovu inkriminirajuću izjavu ipak snimio. A nisam. Taman posla. Pa, i da jesam, šta bih s tim snimkom? I koga to uopće zanima?</p>
<p>Zašto navodim ovaj primjer iz Kalesije? Zato što je paradigma. Slično je i u drugim općinama Tuzlanskog kantona, osim u Tuzli. Ako, uz rizik da me se pogrešno shvati, zanemarimo isprazne tlapnje o kršenju zakonskih propisa i bjelodanoj diskriminaciji, čemu sam, eto, i sam bio izložen, uočljivo je da se Kalesija, Banovići, Lukavac i druge općine ubrzano homogeniziraju, hermetiziraju, “preferiraju” vlastite kadrove i produciraju, doduše, manje-više hibridan, ali, ipak, u egzistencijalnom smislu, živ i djelotvoran lokalpatriotizam.</p>
<p>Tako, primjerice, u Banovićima gotovo da nema nezaposlenih lica. Istina, tamošnja politička vrhuška etablirala je bezmalo neokumunistički političko-socijalni koncept vladavine, koji, pojednostavljeno rečeno, funkcionira ovako: “Nama apsolutna vlast, vama egzistencijalna sigurnost.”</p>
<p>Dakako, dalo bi se štošta prigovoriti banovićkim vlastodršcima. Dalo bi se i moglo bi se, ali, avaj, tu je Tuzla, u kojoj je, i to poodavno, etabliran degenerirani neokomunističko‑antifašistički koncept vlasti, a koji, opet pojednostavljeno rečeno, funkcionira ovako: “Nama apsolutna vlast, vama apsolutna egzistencijalna nesigurnost.”</p>
<p>Takav “koncept”, posljedično, u startu anulira i najmanju naznaku lokalpatriotizma, jer, Tuzlaci to i znaju i osjećaju, prilično je teško, a i s one strane razuma, voljeti ambijent u kome egzistira klasični sociološki aparthejd i neshvatljiva odioznost spram domicilnih intelektualnih resursa, kojih čak i u ovakvoj Tuzli, sluđenoj i urušenoj, ima više nego dovoljno.</p>
<p>“Mi imamo nadgradnju, ali nemamo bazu, i to je veliki problem”, obavještava me ovih dana za šuplja mudrovanja vazda spremni komšija Alija. Pa, poentira: “Baza ti je, dobri moj spisatelju, kad se najedeš, a nadgradnja kad tako sit iz sveg grla zapjevaš.“”</p>
<p>Stoga, aferim vlastodršcima iz Banovića! Shvatili su da iz prazne puške ne puca, a takvo šta elementarna je politička mudrost. Mudrost koja u Tuzli, nažalost, odavno ne stanuje.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
ČUDNA JE PRAVDA, RIJETKO JE ONDJE GDJE BI TREBALA BITISljedeći članak
PJEŠICE, MEĐU SVOJE, OD BESARABIJE DO BOSNE
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
PRVI I POSLJEDNJI SUSRET S NEDŽADOM IBRIŠIMOVIĆEM
Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače