: Iako je preživio strijeljanje, Fahrudin Muminović umalo opet nije izgubio život, i to u bolnici u Zvorniku. Prema saznanjima haških istražitelja, jedna ili dvije medicinske sestre, koje su tada radile u bolnici, nisu bile nimalo sretne zbog činjenice da im je na brigu predato muslimansko dijete iz Srebrenice. Zvornička je bolnica bila puna ranjenih srpskih vojnika, a jedna od sestara izgubila je brata koji je poginuo ranije u borbama sa snagama Armije RBiH. “Umalo ga nisu udavile kada su saznale ko je i odakle je. Spasili su ga doktori koji nisu dali na njega i oni su ga pazili sve dok nije napustio bolnicu”

Oko hiljadu muškaraca pogubljeno je iz automatskog oružja na dvjema livadama u Lažetama blizu Orahovca nakon pada Srebrenice u ljeto 1995. godine. Pogubljenja su vršena od sredine poslijepodneva do oko ponoći 14. jula 1995. godine. Tokom 14. i 15. jula 1995. godine žrtve su ukopane u neobilježene masovne grobnice u Lažetama. Iskopavanje grobnice povjereno je Inženjerijskoj četi Zvorničke brigade. Grobnice Lažete 1 i 2 prekopavane su između 7. i 27. septembra 1995. godine. Nađeni su dokazi da je grobnica prekopavana, nađene su čahure, uzeti uzorci tla i polena. Nađeni su i povezi za oči. Forenzički antropolog Fredy Peccerelli je u ljeto 2000. godine rukovodio ekshumacijom tijela ubijenih, provedenom u sklopu srebreničke istrage Haškog tužilaštva.

Njegov je zadatak bio da locira i ekshumira masovne grobnice i da osigura da posmrtni ostaci budu pohranjeni u mrtvačnicu u Visokom, kao i da se arhiviraju predmeti pronađeni u grobnicama. Na osnovu zračnih snimaka tog područja, zaključio je da su grobnice nastale između 5. i 27. jula 1995. godine. U masovnoj grobnici Lažete 1 Peccerelli i njegov tim pronašli su posmrtne ostatke 127 osoba, a u obližnjem jarku još dva tijela. Na 89 tijela pronađeni su platneni povezi za oči. U drugoj masovnoj grobnici, na lokaciji Lažete 2, pronađeno je 16 tijela i mnogo puščanih čahura. Obje su grobnice, prema riječima svjedoka, u nekom momentu “opljačkane”, a tijela premještana i sahranjena na drugim lokacijama, u tzv. sekundarne grobnice.

Između jula 1995. i augusta 2000. godine, područje Lažeta još je dva puta prekopavano. Prvo je u septembru 1995. godine dio leševa iz masovnih grobnica izvađen i zakopan u tzv. sekundarne grobnice, u tajnoj operaciji uklanjanja tragova i dokaza zločina koju je te jeseni provela Vojska Republike Srpske. Nakon toga je 1996. godine forenzički tim organizacije “Ljekari za ljudska prava” za potrebe Haškog tužilaštva započeo ekshumaciju na lokaciji Lažete 2. Iskopali su dva rova, našli izvjestan broj leševa i obustavili dalji rad. Iz grobnice je izvađeno i 89 platnenih poveza za oči, a na površini zemlje nađeno je više od 450 puščanih čahura kalibra 7,62 milimetra. Pronađeno je i nekoliko ručnih satova, a kod tri tijela i lični dokumenti.

 ČETIRI OD HILJADU

Fahrudin Muminović, koji je nedavno prvi put bez zaštite svjedočio u programu Federalne televizije, jedan je od četverice Srebreničana koji su preživjeli strijeljanje u Orahovcu. Četverice od skoro hiljadu ljudi. Jedan preživjeli umro je nakon rata, trojica su još uvijek živa. Na stotine srebreničkih muškaraca prevezeno je nakon hapšenja u školu “Vuk Karadžić” u Bratuncu. Nakon što su prenoćili u Bratuncu, ujutro im je rečeno da idu na razmjenu, no, umjesto na razmjenu, povedeni su ka Zvorniku, prema školi u Grbavcima. Ka Orahovcu je krenulo šest autobusa pretrpanih muškarcima. Naredbu da tamo idu izdao je Drago Nikolić. On je naredio da ih se kamionima preveze na mjesto egzekucije. Nikolić je ratni načelnik za bezbjednost Zvorničke brigade Vojske RS. Vojnicima Zvorničke brigade koji su vršili egzekucije komandovao je Miomir Jasikovac.

Za strijeljanje zatočenih Srebreničana, među kojima su bili tada sedmogodišnji Fahrudin Muminović i njegov otac, bio je zadužen Četvrti bataljon Zvorničke brigade, kojim je komandovao Pero Vidaković. Ono što se također zna jeste to da je egzekucije nadgledao Drago Nikolić. Fahrudin Muminović i njegov otac, zajedno s još stotinjak Srebreničana, dovedeni su kamionima na strijeljanje blizu livade. Kada su dovezeni kamionima iz Bratunca, na tom se mjestu nalazio i potpukovnik Vujadin Popović, u Hagu doživotno osuđen za genocid u Srebrenici.

Bezbjednjak Drinskog korpusa Vojske RS također je pucao. Usred strijeljanja, iz grupe pobijenih ustao je dječak i putem krenuo ka vojnicima koji su pucali. Popović je, nakon što ga je ugledao, počeo vikati vojnicima da pucaju. Međutim, oni nisu poslušali naredbu. Nekoliko trenutaka kasnije, jedan od vojnika kazao je Popoviću: “Potpukovniče, imate pištolj, Vi ga ubijte! Mi nećemo.” Popović je na to ljutito kazao da dječaka preuzmu i da ga vode na neku drugu lokaciju.

Ono što se nakon toga desilo s Fahrudinom Muminovićem nije do kraja razjašnjeno. Prema jednoj verziji događaja, koju je haškim istražiteljima ispričao Muminović, preuzeo ga je vozač sanitetskog vozila i povezao ga ka Zvorniku. Vozač “Volkswagenovog” kombija, koji vjerovatno nije bio sanitetsko vozilo nego je samo na sebi imao nalijepljen znak Crvenog križa, također je svjedočio u Hagu i još uvijek ima status zaštićenog svjedoka. (Njegovo je ime i prezime poznato redakciji Stava, no, kako je još uvijek pod mjerama zabrane, nećemo ga navoditi, u nastavku teksta zvat ćemo ga RM 247.)

RM 247 je cijeli rat proveo radeći kao jedan od desetak vozača u Zvorničkoj brigadi. Prema do sada utvrđenim činjenicama, nije učestvovao u ubijanju zatočenih Srebreničana. Muminović je bio ranjen i krvario je. Prema prvoj verziji, koju je i RM 247 ispričao istražiteljima i tokom svjedočenja u Hagu, ranjenog dječaka odvezao je u bolnicu u Zvorniku. Muminović je krvario i dovezen je u bolnicu uvečer, gdje je primljen i gdje mu je pružena liječnička pomoć. U bolnici je ostao sve do januara 1996. godine, kada su ga preuzeli predstavnici Međunarodnog crvenog križa.

Međutim, postoji i druga verzija priče o tome kako je spašen Fahrudin Muminović.

NA OGRADI KAMIONA

Jedan od vozača Zvorničke brigade tokom svjedočenja na suđenju Dragi Nikoliću kazao je kako je RM 247 Fahrudina Muminovića kasno navečer 14. jula odvezao ispred škole u Orahovcu, a ne s česme u blizini mjesta na kojem su strijeljani Bošnjaci. On je kazao kako je Muminovića na kamion kojim se vraćao s Lažeta ubacio neko od vojnika koji su se tamo zatekli. Vojnika koji su pucali na njega nešto ranije. Dijete je bilo ranjeno, krvarilo je i stalno pitalo gdje su mu otac i u kojem je pravcu Srebrenica. Taj ga je vozač upozorio da se skloni s ograde kamiona i da sjedne nazad. Nakon sat vremena, naišao je RM 247 i Muminovića je ubacio u kombi kojim je prevezen u Zvornik.

Na pitanje kako je znao da je Muminović preživio strijeljanje, svjedok je kazao: “Neko ko je bio tamo na licu mjesta mi je to ispričao. Dječak je bio lakše ranjen. Ubacili su ga u kamion i odlučili da ga vrate.” Nakon što se vratio u Orahovac, Fahrudin Muminović je ostao u kamionu još najmanje sat vremena, iako je krvario. Sve se događalo u sumrak. “Bilo mi je muka od svega što sam vidio, bilo mi je teško zbog tog djeteta”, kazao je svjedok. “Kada sam stao pred školu, rekao sam mu da se pomakne s ograde. Plakao je i rekao mi da ne može jer ga boli noga. U međuvremenu je došla vojska pred školu. Nakon sat vremena su ga u kombiju odvezli ka Zvorniku. To je ono što znam da se desilo.”

Tanacko Tanić, pripadnik Zvorničke brigade koji je također svjedočio u Hagu, tvrdi kako je Muminovića uvečer 14. jula vidio u krugu kasarne “Standard” u Zvorniku, gdje je prvo doveden iz Orahovca. “Pitao je gdje je Srebrenica, gdje mu je otac i nakon toga je odveden u bolnicu”, kazao je Tanić i dodao kako je dječaka dovezao RM 247. U kombiju je s dječakom bilo nekoliko vojnika Zvorničke brigade. “Dijete je preživjelo egzekuciju. Bio je odveden, ali je preživio. Ne znam detalje, ali neki su ljudi uspjeli preživjeti, vraćeni su u ‘Standard’. Dijete je odvedeno u bolnicu, koliko znam, metak ga je okrznuo i bio je lakše ranjen. U bolnicu je odveden oko 11 sati uvečer. Mi smo napustili kasarnu, a taj vozač ga je odveo u ‘Standard’.”

OPASNOST U BOLNICI

Međutim, tu nije bio kraj muka Fahrudina Muminovića. Iako je preživio strijeljanje, umalo nije opet izgubio život, i to u bolnici u Zvorniku. Prema saznanjima haških istražitelja, jedna ili dvije medicinske sestre, koje su tada radile u bolnici, nisu bile nimalo sretne zbog činjenice da im je na brigu predato muslimansko dijete iz Srebrenice. Zvornička je bolnica bila puna ranjenih srpskih vojnika, a jedna od sestara izgubila je brata koji je poginuo ranije u borbama sa snagama Armije RBiH. “Umalo ga nisu udavile kada su saznale ko je i odakle je. Spasili su ga doktori koji nisu dali na njega i oni su ga pazili sve dok nije napustio bolnicu”, tvrdi sagovornik Stava, dio tima haških istražitelja koji su istraživali detalje genocida nad Srebreničanima.

Iako su u izjavama koje su davale tokom istrage o ključnim ljudima, o onima koji su osmislili i proveli genocid nad Bošnjacima, svjedoci potvrdili da je Muminoviću po dolasku u bolnicu bio ugrožen život, svjedoci tih događaja predomislili su se kasnije i u Hagu tvrdili kako nije tačno da su jedna ili dvije sestre htjele udaviti ranjenog dječaka.

Iako u bolničkoj dokumentaciji ne postoje tragovi da je Muminović primljen u bolnicu, zna se da je doveden u noći s 14. na 15. juli 1995. godine oko tri sata ujutro. Od bijesnih sestara ga je spasila doktorica Koviljka Gotovac, koja nije dozvolila da mu se bilo šta loše desi. Kada je primljen u bolnicu, Muminovića je operirao zvornički doktor Lazarević, koji je Fahrudina, nekoliko dana kasnije, kako ne bi ležao s ostalim pacijentima, prebacio na Odjel pedijatrije.

Da je Muminović bio u opasnosti, dokazuje i svjedočenje doktora Gavrića, koji je napisao pritužbu direktoru bolnice o medicinskoj sestri koja mu je asistirala i koja se, blago rečeno, osjećala loše “dok je morala tretirati muslimanskog pacijenta iako je izgubila brata u ratu”. U bolnici liječnici nisu znali ništa o Fahrudinovoj sudbini. Doktorima je rečeno da je pronađen u šumi i da je preživio traumu. Doktorima nije rečeno šta je razlog Fahrudinove traume. Nije im rečeno da mu je otac strijeljan, da je Fahrudin također bio na strijeljanju i da je Muminović to vidio i preživio. Bilo im je jasno da mu se nešto strašno desilo jer je imao problema u komunikaciji s liječnicima i ostalom djecom. Šest mjeseci kasnije, izišao je iz bolnice uz posredovanje djelatnika Crvenog križa. Brigu o njemu preuzeo je amidža.

Godinama kasnije, i Muminović i vozač koji ga je odvezao u bolnicu svjedočili su u Hagu. Svjedočanstvo RM-247 posebno je bilo važno jer je on detaljno opisao kretanje teretnih vozila kojima su prebacivani zatočenici na strijeljanje, ali i građevinskih mašina koje su angažirane kako bi se iskopale masovne grobnice. Istraga je pokazala da su u radnim nalozima ti radovi vođeni kao “građevinski” i, gdje se god pojavio takav opis, istražiteljima je bilo jasno da su bili angažirani na iskopavanju grobnica, kako primarnih, tako i sekundarnih.

Fahrudin Muminović svjedočio je, tada kao zaštićen svjedok RM 313, u junu 2013. godine na suđenju Ratku Mladiću. Pod mjerama zaštite opisao je kako je preživio strijeljanje, za razliku od svog oca i ostalih srebreničkih zarobljenika. Muminović je tada kazao kako je zarobljen u okolici Srebrenice s ocem, nakon čega su ih srpske snage utrpale u vojni kamion koji ih je odvezao na mjesto masovnog pogubljenja na području Orahovca. Preživio je nakon što su ga poklopila tijela pokošena mecima.

“Bili smo u kamionu i otac je ustao kako bi mi svezao maramu, ali mu vojnik nije dao te se otac vratio i sjeo. Potom mi je prišao vojnik i svezao je, ali ju je jako stegnuo. Nakon nekog vremena, kamion je stao, a potom su nam naredili da izađemo na livadu. Izašli smo i odvezali su nam marame. Naredili su da legnemo i počeli pucati po nama… Bio je mrak, ništa se nije vidjelo”, ispričao je tada Muminović.

“Nakon što su pogubljenja prestala, jedan bošnjački dječak, od 6 ili 7 godina, digao se između mrtvih tijela. Jedan brkati potpukovnik Drinskog korpusa, prisutan na mjestu pogubljenja, naredio je da se taj dječak ubije. A kad niko to nije poslušao, naredio je da dječaka odvedu u školu u Orahovcu”, opisao je u svom iskazu svjedok insajder RM 247, čije je svjedočenje Tužiteljstvo poduprijelo s iskazom Muminovića. RM 247 se dobrovoljno javio da dječaka odveze u Zvornik, budući da je smatrao da će dječaka ubiti ukoliko ga odvede u školu u Orahovcu, umjesto toga, dječaka je odveo u bolnicu u Zvorniku”, navelo je Haško tužiteljstvo.

S preživjelim članovima porodice Muminović se nakon rata vratio u rodno selo Urkoviće kod Konjević-Polja. Vozač koji ga je odvezao u Zvornik još uvijek živi pod mjerama zaštite i ne zna mu se tačno prebivalište. Njegova porodica i dalje živi u Zvorniku. Potpukovnik Vojske Republike Srpske Vujadin Popović osuđen je na doživotnu kaznu zatvora. Pukovnik VRS-a Ljubiša Beara osuđen je na doživotnu kaznu zatvora. Radivoj Miletić, bivši general Vojske RS-a, osuđen je na 18 godina. Komandant Zvorničke brigade VRS-a Vinko Pandurević osuđen je na 13 godina zatvora. Drago Nikolić, bivši oficir za sigurnost Zvorničke brigade VRS-a, osuđen je na 35 godina zatvora.