Provodi se institucionalni teror manjine nad većinom, zloupotrebljava se institut vitalnog interesa, kontinuirana je blokada imenovanja sudaca, a vlada potpuna kontrola tužilaštva od osovine SNSD-HDZ, dok najbrojniji narod nema svoje zastupnike u vrhu tužilaštva i pravosuđa. Ugrožena je država i njezin najbrojniji narod, pretvoren u taoca politika koje navodno prezentiraju interese druga dva. Bosna i Hercegovina zanemarila je svoje prijatelje i saveznike, neke je čak i pod diktatima odbacila. Vrijeme je da ih vrati i da stječe nove. To se može samo ustrajnim, sistematskim i istinitim prezentiranjem stvarnosti provedbe Dejtonskog sporazuma, od individualnih kontakata do državne razine, gdje god je to moguće (da ne nailazi na blokade srpsko-hrvatskog protubosanskog savezništva)

Piše: Faris NANIĆ

Upozoravali smo na Zorana Milanovića još od 2015. godine, od njegovog skandaloznog ćaskanja o Bosni i Bošnjacima, Srbiji i Srbima sa šatorašima koji su rušili njegovu Vladu. Ponovo smo upozorili na njegove dubiozne stavove prema Bosni i Bošnjacima nakon što je izabran za predsjednika Hrvatske i naglasili kako u nacionalnim pitanjima nema razlike između desnice i ljevice u Hrvata. Neki nam Bošnjaci nisu vjerovali, označavajući nas političkim naivcima, pa čak i huškačima koji namjerno kvare odnose između Hrvata i Bošnjaka. No, došlo je vrijeme naših predviđanja. Nije dugo trebalo.

HRVATIMA IDEALNO U RS-U, PO MILANOVIĆU

“Bilo je lagodno u Zagrebu razgovarati o položaju Hrvata u Republici Srpskoj jer su njihovi problemi riješeni”, rekao je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik o razgovorima s hrvaćanskim državnim vrhom o kojima je odmah izvijestio srbijanskog predsjednika s kojim pokušava popraviti odnose jer mu je postao pretežak teret. Razgovaralo se, kaže Dodik, i o uguravanju Hrvatske i Srbije kao strana u Dejtonskom sporazumu u PIC-u. Naime, PIC čine države garanti, a ne potpisnice jer bi onda u tom tijelu trebala biti i Bosna. Osim “međunarodnog intervencionizma”, predviđenog Sporazumom, bacio je Hrvatskoj i mamac “izvornog Daytona”, ničim utemeljenu sintagmu jer je sam Sporazum predvidio vlastite izmjene, i to u pravcu jačanja državnosti i centralizacije svih funkcija koje su od značaja za nezavisnost, suverenitet i evroatlantske integracije te međunarodne obaveze. Koliko su se hrvaćanski sagovornici upecali na taj mamac, još nije jasno, osim što je iz Milanovićevog ureda došlo suhoparno saopćenje da se Hrvatska protivi “jednostranim izmjenama Dejtonskog sporazuma”. Šta znači Milanovićevo saopćenje da Hrvatska neće pristati na jednostrane promjene Daytona kada su one nemoguće? Njih može nametnuti samo visoki predstavnik, a on to ne želi. Znači li to da su dvostrane, hrvatsko-srpske, moguće?

Lagodan razgovor u Zagrebu o položaju Hrvata u RS-u, uz konstataciju da položaj Hrvata “više nije tema koja zahtijeva neko rješavanje”, jeste ključna rečenica koja opisuje stvarnu prirodu susreta laktaškog trgovca drangulijama s vrhom Hrvatske, a koju ni “državnik” Milanović ni birokrat Plenković nisu demantirali. Ako je Hrvatima ovako OK u malom entitetu, onda jeste i bit će i Srbima u budućem hrvatskom entitetu. Ovdje se krije ona klica srpsko-hrvatske konačne podjele svih teritorija, posebno BiH, i konačno rješenje hrvatsko-srpskih odnosa, odnosa dva najznačajnija naroda, kako reče Dodik. Baš kako su htjeli Tuđman i Milošević. Tuđman je još “velikodušno” davao Bošnjacima “horion Bosnae” – zemljicu Bosnu u dolini istoimene rijeke, od Sarajeva do Zenice. Dodik kao dokaz za idealan položaj Hrvata u malom entitetu podastire da je njihove interese godinama zastupao HDZ-ov ministar za izbjeglice u entitetskoj vladi. Stranački jeste nacionalni interes, potvrđuje Dodik Čovićeve stavove o legitimnosti.

Drugi krunski dokaz trebao bi biti dogovor da će se trasa autoceste Prijedor – Banja Luka izmjestiti kako ne bi prolazila kroz hrvatska povratnička naselja. Logično pitanje u normalnim, a ne “novonormalnim” uvjetima u kojima živimo s Dodikom već znatno duže od korone, bilo bi: Kakve veze s izvlaštenjem privatne zemlje u jednoj ima druga država, i to samo s vlasništvom stanovnika jednog naroda? No, ako Milanović i Plenković razgovaraju sa srpskim vođom, onda je njihovo poimanje moderne, građanske demokratije u najmanju ruku manjkavo. Izjavu novinarima Dodik je zaključio konstatacijom da njega Hrvati vole pa to pokazuju i na izborima jer je znatan broj preostalih Hrvata u RS-u glasao za njega na posljednjim općim izborima iz 2018. godine, na kojima je pobijedio Ivanića. Kao što su Srbi u Federaciji, po istom dogovoru, glasali za Čovića i čovićevce, čime je on postao legitimni Hrvat. Srpskim glasovima. Komšić s bošnjačkim nije, naravno.

UDARAC DRŽAVI BiH

Ova posjeta Milorada Dodika Hrvatskoj u kojoj nije, osim o graničnim režimima, razgovarao o međudržavnim odnosima, eklatantno je poniženje države. Posjeta bez najave, ili s kasnom najavom, kako ga Milanović percipira, zapravo je težak udarac Bosni i Hercegovini, posebno u kontekstu razgovora legalnog predsjednika jedne s “vođama naroda” druge države. Dakle, nije informirao barem dva druga člana Predsjedništva, već predsjednika SDA Bakira Izetbegovića. Na tu platformu Bošnjaci, a ni ostali građani BiH ne smiju pristati.

Zasad se i ne prihvata. Osim dvaju članova Predsjedništva, i SDA je osudila poziv hrvaćanskih dužnosnika članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku u posjetu Zagrebu, uz ocjenu kako su time pogoršani odnosi dviju država, ali i dodatno narušeni međunacionalni odnosi u samoj BiH. Bakir Izetbegović izrazio je istinsko iznenađenje, ali i rekao kako SDA ne vidi svrhu da se tako podupire politika koju utjelovljuje Dodik. Diplomatski i oprezno, reklo bi se, iako je jasno da je ovdje riječ o hrvaćanskoj podršci srpsko-hrvatskom paktu protiv Bošnjaka, odnosno dvoetničkom savezu protiv moderne države. Članovi vodstva SDA stava su da ovakvi postupci nisu dobri ni za Hrvatsku ni za BiH, ali ni za odnose Hrvata i Bošnjaka u BiH. Izetbegović je istaknuo kako u ovakvim okolnostima nema smisla nastaviti pregovore s HDZ-om BiH o izmjenama Izbornog zakona, odnosno kako se o tome neće uopće razgovarati sve dok HDZ ne odustane od ucjenjivačkih zahtjeva, odbijanja imenovanja nove vlade Federacije BiH, dok se ne izmijene postojeća izborna pravila. SDA također želi spriječiti da predsjednik Federacije BiH može blokirati izbor sudaca entitetskog Ustavnog suda, kako je to sada slučaj. SDA će, kada i ako pregovori s HDZ-om budu nastavljeni, insistirati na uvođenju mehanizama koji će “zauvijek spriječiti” mogućnost sličnih blokada.

“Posjeta Milorada Dodika Zagrebu dobrodošla je budući da se Hrvatska snažno zalaže da BiH dobije evropske perspektive s obzirom na podijeljenost koja snažno dominira zbog pokušaja stvaranja unitarne i centralističke države”, nasuprot stavu SDA, smatra šef HDZ BiH Dragan Čović u izjavi za Srnu. On je, na fonu Dodikovih izjava, istakao “kako je u Dejtonu dogovoreno nešto dijametralno suprotno, da Dodik na to upozorava te da je u tome korijen nesnošljivosti između političkog Sarajeva i njega”. On smatra i da je neophodno nastaviti razgovore ovim intenzitetom “da bi se društvo u BiH organiziralo na tragu dogovorom definiranog u Aneksu četiri Dejtonskog sporazuma – da se osigura legitimno predstavljanje na svim nivoima te da je s te strane posjeta Dodika Zagrebu dobrodošla”.

Trag Milanovićeve “misli” može se vidjeti i u nastavku Čovićevog monologa. Govoreći o izmjenama Ustava BiH i Dejtonskog sporazuma zbog kandidacijskog statusa EU, rekao je da će o obimu promjena odlučivati, prije svega, predstavnici konstitutivnih naroda u BiH. Deplasirana i potpuno neevropska jeste tvrdnja da će o promjenama Sporazuma odlučivati legitimni predstavnici konstitutivnih naroda. U Evropi se pitaju građani – demos, a ne etnos. Postoje instrumenti osiguranja ravnopravnosti, a njih je u Dejtonskom sporazumu i više nego dovoljno, pa se zloupotrebljavaju. EU je u primjedbama na dostavljen upitnik prije podnošenja aplikacije za članstvo zahtijevala pojašnjenje kakve veze ima tzv. konstitutivnost naroda s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Komšićeva izjava o konstitutivnosti kao nepoznanici u Evropi i reliktu iz boljševičkih vremena, koja se, uostalom, niti u jednom ustavu u SFRJ nije spominjala, jeste ispravna. Drugo je pitanje je li to trebao naglašavati u ovom trenutku, pa izazvati salve napada i dodatnih homogeniziranja svega u Hrvatskoj, političara i medija.

Zato je vrlo znakovit odgovor bivšeg obavještajnog djelatnika SDB-a i SIS-a Ive Lučića na konstataciju profesora Dejana Jovića da su Srbi u Hrvatskoj izgubili svoju konstitutivnost. Lučić je rekao da su hrvaćanski Srbi konstitutivnost izgubili pobunom i ratom, a Hrvati i Srbi u BiH nisu, već su pristali na kompromis Daytona. Također, isti je obavještajac obavijestio hrvaćansku javnost kako Dodik nije ratovao protiv Hrvata, ali je zaboravio pripomenuti da je bio poslanik tzv. Skupštine Srpske Republike BiH, koja je 9. januara 1992. donijela odluku o secesiji i genocidu i glasao za nju.

SRPSKO-HRVATSKI SPORAZUM

Da se čini kako u Hrvatskoj vlada saglasnost oko podrške Milanoviću, potvrdio je i bivši hrvaćanski diplomat i novinar Mirko Galić za N1. Dodik je najjači političar u BiH – vlada u pola države, a drugu blokira, rekao je Galić. Naravno, to nije istina jer je tvrdnja samo djelimično tačna. Dodik ne blokira drugu polovinu, već Čović uz asistenciju Hrvatske. Njega se ne može ignorirati kada se govori o položaju Hrvata u BiH, zaključio je Galić. Onda se valjda može tolerirati da se s njim razgovara mimo protokola i uz degradaciju druga dva člana Predsjedništva, odnosno da se razgovara s čovjekom koji laže dan poslije da su Dejtonski sporazum potpisali Srbija i Hrvatska te Alijina ni od koga priznata država, a da na te laži iz Hrvatske dolaze unisone podrške Milanovićevom “državničkom” potezu. Dakle, državnički je razgovarati, ne s državnim poglavarom (Predsjedništvom) već sa “srpskim vođom”, i to s onim koji skandalozno i provokativno traži minut šutnje u Predsjedništvu za ratnog zločinca Krajišnika. Ni na to nema reakcije iz Hrvatske, odnosno postignut je, čini se, potpun konsenzus ljevice i desnice. Malobrojni su i neodlučni protivnici ovog aranžmana.

No, oni zaboravljaju jedno – sve je očitije da je postignut čvrst dogovor. Srbi i Hrvati riješili su svoje sporove, državne granice ne dovode se u pitanje (osim BiH, koja se dijeli na dvije kompaktne teritorije Hrvata i Srba, pa je nebitno što se krše prava Hrvata u RS-u kada se krše i prava Srba na zamišljenim teritorijama hrvatskog entiteta, a to je, po ekstremistima iz hrvatskog naroda u BiH, cijeli teritorij zločinačke Herceg-Bosne). Srpski narod u Hrvatskoj ostavljen je sebi da pokuša s Hrvatskom dogovoriti modus vivendi. Ostvaruje se u praksi davnašnja izjava Miloševićevog pulena u Predsjedništvu SFRJ Borisava Jovića tadašnjem predsjedniku tog tijela Stjepanu Mesiću o nezainteresiranosti Srbije za hrvaćanske Srbe, već za 66 posto teritorije BiH. To vrijedi i za Hrvate u Srbiji i pokazuje svo licemjerje ove brige za Hrvate. Dodikovo je jasno, ali Milanovićevo?

Nije, dakle, do prava Hrvata jer bi se, insistiranjem Hrvatske na Čovićevom izbornom zakonu, 17.000 sarajevskih Hrvata potpuno diskriminiralo jer ne bi mogli glasati za hrvatskog člana Predsjedništva niti bi iz Tuzlanskog kantona mogli biti imenovani delegati u domove naroda, pa je onda tek pravo pitanje legitimiteta tako izabranih čovićevaca. Ali to je za Milanovića preteška matematika. Njemu se jednostavno fućka, on od lošeg političara postaje “državnik” bez obzira na posljednice, baš kao Tuđman. Milanović se opet pokazao najvećim tuđmanistom. Portal Net.hr objavio je da bi mu na ovom razgovoru s vođom Srba pozavidio i sam Franjo. Baš kao i potonji, demokratiju svodi na etničke odnose jer kao predsjednik Hrvatske razgovara s vođama naroda u BiH. Sjetite se Tuđmanovih razgovora s Karadžićem 1993. u Ženevi oko karata. Predsjednik Hrvatske dijeli Bosnu sa “srpskim vođom”, i to na hrvatske i srpske teritorije. Poznato? Koji to već put u posljednjih stotinjak godina?

Plenković je tu oprezniji, pa je svoj susret s laktaškim muljatorom zamotao u oblandu “radnog” na kojem se govorilo o, kakva li apsurda, trasi autoceste u malom entitetu. Zašto je onda, ako je svjestan dalekosežnih posljedica ovakvih razgovora službenog karaktera, uopće pristao da se nađe s njime? Doduše, Milanovićevi razočarani glasači mogu se tješiti da je njegov prethodnik Josipović otišao Dodiku na noge i još mu sviruckao na klaviru u Banjoj Luci, dok je ovaj hairlija barem Dodika pozvao u Zagreb, i to potiho, ispod stola, da Bakir ne čuje. Tek kada je sve bilo dogovoreno, nazvao je, valjda iz njegove percepcije, “bošnjačkog vođu” da ga obavijesti kako mu danas poslije ručka na eglen dolazi “srpski vođa”. Ovakve gluposti nije radio niti Tuđman, čak niti Kolinda, koja je nepametna, kakvom ju je Bog dao, provocirala zapaljivim lažima o hiljadama ISIL-ovaca u BiH.

CUI BONO?

Konačno, “državničke” opsesije lokalnih političara uvijek dobro dođu kao jedna od poluga u nešto široj igri trajnih destabilizacija nekih osjetljivih svjetskih regija, poput Balkana ili tzv. Bliskog istoka. Tu, naime, nikada ne smije biti stabilnosti jer se, u suprotnom, nikada ne bi mogao pokrenuti rat, kontroliran, naravno, od onih međunarodnih snaga povezanih također s privatnim interesom i kapitalom, onih koje je predsjednik Eisenhower u oproštajnom govoru 1961, prije negoli ga je zamijenio John Kennedy, nazvao vojno-industrijskim kompleksom. Taj nema naciju niti vjeru, a državu (države) koristi za logističku i političku podršku pokretanju ratova ili porasta nestabilnosti koju forsiraju lokalni političari, wannabe državnici na, počesto, njihovom platnom spisku. Jer, tom kompleksu rat ili prijetnja ratom jedine su opcije plasmana svojih proizvoda i/ili usluga, posebno u uvjetima ozbiljne finansijske krize. Šta donosi svaka nestabilnost na tzv. Bliskom istoku – sumanutu kupovinu sofisticiranog naoružanja uperenog protiv prvog susjeda. Bude li rata, tim bolje, potrošnja raste.

Šta bi donijela nestabilnost, pa eventualni ratovi na Balkanu, osim smrti, bijede, razaranja i besperspektivnosti? Tako se lokalni političari čiji utjecaj ne zalazi dalje od granica njihove zemlje ili etničkih područja koje nastanjuje njihov malobrojan narod, u želji za “državničkim” statusom i svojim mjestom u historiji, postaju samo korisni “defence contractorsima” iz jednog broja razvijenih zemalja. Wannabe državnik Milanović, koji razgovara s etničkim poglavicom bosanskih Srba, ali i premijer Plenković, koji umanjuje status svog susreta s laktaškim piromanom, riskiraju da ih historija upamti samo kao takve.

No, umjesto uvrijeđenosti i ljutnje niza neplodnih reakcija u Bosni i među Bošnjacima treba drukčije postupati. Ovo je prilika da bošnjačka i sva probosanska politika izađe iz sjene i počne biti aktivna, lobirajući po svijetu, u vladinom i nevladinom sektoru. Treba prestati razgovarati s nižerazrednim diplomatima u uvjetima nestabilnog i opasnog svjetskog poretka i treba angažirati uglednu dijasporu za lobiranje i prezentaciju stvarnog stanja s “ugroženošću Hrvata” i nasilja nad Dejtonskim sporazumom. Treba doći do Kongresa SAD-a, Britanskog parlamenta, EU parlamentaraca, ići u Rusiju i Kinu, koristiti svaku vrstu diplomatije, državnu, stranačku, nevladinu, znanstvenu.

Treba učiti od Alije Izetbegovića, koji je u najtežim zamislivim okolnostima dvostruke agresije i Abdićeve pobune bio jedan od organizatora bošnjačkog kongresa, dobio veliku podršku širom svijeta mladoj i demokratskoj, a napadnutoj državi, sarađivao s ljevicom i građanskim političarima u BiH, uključujući ih u procese donošenja najvažnijih odluka i nikad ne pristavši na isključivo etnički princip podjele vlasti, na bilo kojoj razini. Bosna i Hercegovina zanemarila je svoje prijatelje i saveznike, neke je čak i pod diktatima odbacila. Vrijeme je da ih vrati i da stječe nove. To se može samo ustrajnim, sistematskim i istinitim prezentiranjem stvarnosti provedbe Dejtonskog sporazuma, od individualnih kontakata do državne razine, gdje god je to moguće (da ne nailazi na blokade srpsko-hrvatskog protubosanskog savezništva).

Međutim, to znači potpun reset stranačkih i kadrova u državnim institucijama, ali i stranačkih politika kojima najvažniji cilj ne može biti mjesto direktora kantonalnog Vodovoda jer je država, a s njom i bošnjački narod ponovo pred ozbiljnom ugrozom. Provodi se institucionalni teror manjine nad većinom, zloupotrebljava se institut vitalnog interesa, kontinuirana je blokada imenovanja sudaca, a vlada potpuna kontrola tužilaštva od osovine SNSD-HDZ, dok najbrojniji narod nema svoje zastupnike u vrhu tužilaštva i pravosuđa. Ugrožena je država i njezin najbrojniji narod, pretvoren u taoca politika koje navodno prezentiraju interese druga dva.

Nadalje, vrijeme je da se od koruptivnih i interesnih sfera okrenemo strateškim promišljanjima. To je ključan preduvjet jer politiku treba, što je više moguće, osloboditi stega korupcije i premreženosti privatnih interesa (vidi slučaj mali Schengen) da bi uopće mogla biti ono što joj je i misija. Trebalo je predmnijevati da će se Dodikov put u Zagreb dogoditi i imati spreman odgovor ili čak preventivnu političku i diplomatsku akciju. Treba, osim ekonomskih, bolje rečeno finansijskih interesa nekih, gledati strateške i dugoročne interese sviju. Ekonomski su dio ukupnih interesa naroda i države, uz političke, kulturne i civilizacijske, pa, ako hoćete, interese fizičkog opstanka. U ovakvim međunarodnim okolnostima, nefunkcionalne EU, Amerike alternativnih činjenica, raspada islamskog svijeta i svjetskog poretka na bazi principa, ovaj potonji sve je aktualniji.