Gazi Husrev-begova medresa, osnovana 8. januara 1537. godine, najstarija je odgojno obrazovna institucija na Balkanu. Ova neizrecivo važna institucija u kulturnoj tradiciji Bosne i Bošnjaka jedna je od rijetkih koje su uspjele očuvati svoj kontinuitet uprkos brojnim faktorima koji su prijetili njegovom prekidanju. Razloge za opstanak Gazi Husrev-begove medrese treba tražiti najprije u vizionarstvu njenog vakifa, kao i u činjenici da je u narodu kroz historiju bila prepoznata kao nezamjenjivi rasadnik intelektualnog kadra Bošnjaka

Piše: Hamza RIDŽAL

Obilježavanje godišnjice škole koja skoro pola milenija opstoji i djeluje u neprekinutom kontinuitetu događaj je od neizrecive važnosti. Ni represivne komunističke vlasti nisu prekidale kontinuitet rada medrese, što nije bio slučaj s ostalim medresama u BiH. Stoga, ni ne čudi da je krajem 80-tih upravo iz Gazi Husrev-begove medrese stigao impuls obnove vjerskog života u BiH, koji se ogledao u ekstatičnim izvedbama obrada klasičnih derviških ilahija.

Najstarija odgojno-obrazovna institucija na Balkanu utemeljena je 1537. godine, kada je veličajni vakif Gazi Husrev-beg, derviš koji je svoju skromnost pokazao gradeći trajna dobra, a da istodobno nije bio zaslijepljen prolaznim ovozemaljskim blagom, napisao i svoju drugu vakufnamu. U njoj je zapisao:

“Zatim je odredio da se spomenuti konaci i imanja iznajmljuju prema šerijatskim propisima i ispravnim običajima, a da se za 400.000 dirhema od navedenog iznosa sagradi časna medresa, čija će zgrada biti lijepa, a ugled veliki među dostojanstvenicima i odličnicima, i to na zemljištu prema vratima uzvišene džamije koju je sagradio i podigao ovaj vakif, valija, a koje nije potrebno ograničavati niti objašnjavati jer je ono poznato po tome što pripada ovom vakifu. Medresa će se sastojati od 12 soba u kojima će stanovati nadareni, a ne loši učenici. Sama zgrada neka bude velika, a organizacija stalna, kako je to uređeno u medresama vezira i emira, neka ih Allah nagradi za doprinose koje čine nagradom kojom će se koristiti i oni i drugi kreposni. Za iznos koji preostane iz spomenute gradnje neka se kupe knjige koje će se upotrebljavati u spomenutoj medresi, a kojima će se koristiti osobe koje žele da ih čitaju i lica koja hoće iz njih da prepisuju i tako stiču znanje.”

Tako su udareni temelji škole i biblioteke koji su stoljećima pronosili slavu islama i njenog osnivača. Prvobitna zgrada, arhitektonski dragulj Bosne, sagrađena je preko puta džamije koju je veliki dobrotvor dao izgraditi šest godina ranije. Gazija je medresu izgradio u spomen na svoju majku Seldžuku, pa se po tome i medresa u početku zvala Seldžukija, a nakon što je prikrivena olovom (kuršumom), nazvana je Kuršumlija. “Neki istraživači su tvrdili da je ona djelo najvećeg graditelja Osmanskog carstva, samog Mimara Sinana, ali u popisu građevina koje je ovaj vrsni arhitekt podigao nema ovog objekta. Stoga je najvjerovatnije projektant medrese, kao i džamije, Adžem Esir Ali”, piše Behija Zlatar u knjizi Gazi Husrev-beg. Medresa je građena od kamena, a poseban utisak ostavljao je stakleni portal s pozlaćenim natpisom o osnivanju ove škole. U atriju se nalazi šadrvan, a okolo njega dvanaest jednakih prostorija namijenjenih učenicima. Svaka od soba zasvođena je kubbetom. U kompleksu medrese nalazi se i učionica (dershana) koja je većih dimenzija i također je zasvođena kupolom. Svaka od soba namijenjenih učenicima ima kamin čiji se dimnjaci uzdižu visoko iznad kupola, što je medresi davalo poseban izgled. Nije slučajno znameniti putopisac Evlija Čelebi zapisao da je Gazi Husrev-begova medresa ljepša i impozantnija od svih drugih sarajevskih medresa.

Školovanje je do 20. st. trajalo u rasponu od 12 do 16 godina

Prema raspoloživim podacima, obrazovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi započinjano je nakon završenog mekteba ili osnovne škole, koja je polazniku pružala osnovna znanja iz čitanja, pisanja, poznavanja obredoslovlja i načela vjere. Gotovo uz svaku džamiju u Sarajevu postojao je i mekteb koji je bio ekvivalent osnovnoj školi kakvu poznajemo danas. Nastava u Gazijinoj medresi, po uzoru na klasične medrese orijentalno-islamskog svijeta, nije bila raspoređena prema razredima, nego prema halkama. To je značilo da učenici na osnovu individualnih mogućnosti i stepena razumijevanja ovladavaju određenim predmetom ili udžbenikom na osnovu kojeg se taj predmet predaje. Tako je i mlađi student mogao prestići starijeg ako bi pokazao veće znanje iz određene oblasti.

Medresa se i danas upisuje nakon osnovne škole, ali je njen značaj u cjelokupnom sistemu obrazovanja sveden na nivo klasične srednje škole, što nije bio slučaj u prošlosti. Naime, nakon završene medrese, učenici su bivali osposobljeni za rad na veoma značajnim poslovima, kao što je posao sudije ili muftije, za koji je danas neophodno visoko obrazovanje. Stoga se u historijskim pregledima ističe da je medresa, ustvari, visoka škola, a sama činjenica da Sarajevski univerzitet datum osnivanja Gazi Husrev-begove medrese i biblioteke tretira ujedno i kao datum osnivanja visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini potvrđuje rečeno.

Da Gazijinu medresu ne treba stavljati u okvire klasične srednje škole na koju smo navikli tokom 20. stoljeća, govori i dužina trajanja školovanja u ovoj instituciji, koje je trajalo u rasponu od 12 do 16 godina. Glavni profesor, muderris, određivao bi ko je kad završio školu. Najuspješniji studenti ostajali su najmanje 12, a manje uspješni i do 16 godina. Na kraju školovanja, muderris bi davao idžazetnamu učeniku koji je uspješno okončao obrazovanje. Nosioci idžazetname, prema Dizdaru Muhamedu Eminu, mogli su biti imami, hatibi, učitelji, muderrisi u medresama, muftije, a teorijski i šejhul-islami. Tako je bilo sve do 20. stoljeća, kada je obrazovni proces pretrpio velike izmjene uslijed usložnjenih društvenih i političkih okolnosti u kojima se našla Bosna i Hercegovina.

Predmeti izučavani u medresi

Gazi Husrev-beg dao je u vakufnami osnovne smjernice za ono što će se izučavati u medresi. “U medresi koju vakif želi sagraditi, osnovati i podići, te je uvakufiti za đake i ljude koji će završavati nauke i usavršavati se, i u kojoj će se baviti duhovnim i tradicionalnim naukama, treba da se postavi učen, krepostan, savršen i razborit čovjek koji će u usmenoj i pisanoj riječi otkrivati zastore istine, koji je sjedinio temelje znanosti s njenim granama, koji je savladao duhovne i tradicionalne nauke. On treba da predaje tumačenje Kur'ana, hadisa, osnove šerijatskog prava, stilistiku, islamsku apologetiku, i drugo što bude potrebno s obzirom na običaj i mjesto”, oporučio je Husrev-beg. Njegove smjernice poštuju se i danas u ovoj obrazovnoj ustanovi, pa učenici medrese izučavaju sve vjerske predmete koje je nabrojao, kao i druge koje od njih zahtijeva vrijeme u kojem žive. Zahvaljujući ovom vizionarstvu, učenici medrese danas se mogu upisati na bilo koji fakultet.

Glavni profesor, muderris, predavao je predmete nabrojane u vakufnami i bio je dužan procijeniti koji su to od dodatnih predmeta koje vakufnama naziva “drugim što bude potrebno s obzirom na običaj i mjesto”. Također, muderrisu Gazijine medrese bilo je vakufnamom propisano da svijetu daje fetve iz šerijatsko-pravnih pitanja, čime mu je data pozicija visokog pravnog suca. Stoga je muderris redovno bio i sarajevski muftija. “Po svome renomeu i po profesorima koji su na njoj predavali, Gazi Husrev-begova medresa bila je najznačajnija na zapadu Balkanskog poluostrva. Njeni muderrisi imali su plaću u iznosu od 50 akči, što je odgovaralo plaćama muderrisa na carskim medresama u Istanbulu”, piše Behija Zlatar. Prvi poznati muderris bio je Mevlana Abdurahman, sin Mehmedov, koji je bio potpisan i kao svjedok vakufname iz 1537. godine. Današnji je direktor medrese hafiz mr. Mensur Malkić, koji je na dužnost stupio 2015. godine nakon dugogodišnjeg uspješnog vođenja Zijada ef. Ljevakovića.

Veza medrese i biblioteke

U vakufnami o osnivanju medrese zapisano je da se od novca koji preostane od izgradnje kupe knjige koje će koristiti učenici, ali i svi drugi koji budu željeli stjecati znanje. Time su udareni temelji Gazi Husrev-begove biblioteke. Ona je prvobitna bila smještena u Kuršumliji. Kada se broj knjiga povećao toliko da ondje nije bilo mjesta za sve rukopise, premješteni su u zgradu izgrađenu uz samu munaru Begove džamije, a potom u zgradu uz Carevu džamiju. Kroz historiju je u više navrata preseljavan fond rukopisa, a zanimljivo je da tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu nije uništen ni jedan rukopis ove biblioteke. Njen bogati fond danas se nalazi u savremenoj, dobro opremljenoj zgradi pored medrese. Sudbina je biblioteke bila usko povezana sa sudbinom medrese, jer su osnovu bibliotečkog fonda nakon osnivanja biblioteke činili udžbenici korišteni u nastavi u medresi. Bila su to uobičajena djela korištena u obrazovnom sistemu Osmanskog carstva. U retorici se koristio Sekakijev Miftahu-l-‘Ulum, u teologiji El‑'Idžijev El-Mevakif fi ‘ilmi-l-kelam, u šerijatskom pravu koristila se Hidaja od El‑Marginanija, te djela od Zamahšerija, Nesefija, Bejdavija, Gazalija, Bergivija, Buharija, Halebija i drugih.

Rukopisi Gazi Husrev-begove biblioteke najvjerniji su svjedoci o tome šta je izučavano u medresi te podsjetnik na to šta su učeni ljudi u Bosni čitali tokom 16., 17., 18. i 19. stoljeća. Veliki dio ovih rukopisa prepisali su upravo muderrisi i učenici medrese. “Istaknimo činjenicu da Sarajevo i danas imade ulicu Mudželliti (knjigovesci), lociranu samo pedesetak metara od Gazi Husrev-begove medrese. Taj je naziv sam po sebi uspomena i svjedočanstvo na višestoljetnu misiju i središnju poziciju Gazi Husrev-begove medrese u širenju mnogolikih znanja koja su efikasno pisana i prepisivana pod njezinim svodovima i, potom, ukoričavana i distribuirana diljem svijeta. Tematska raznovrsnost rukopisa, s druge strane, svjedoči o univerzalnim naučnim interesiranjima profesora i studenata ovog visokog učilišta. Treba li ovdje posebno podsjećati da naši dosad objavljeni rukopisni katalozi svjedoče da i danas imamo stotine rukopisa ne samo o gramatici, semantici, filozofiji, geografiji i astronomiji već i o botanici i biljkama, zatim ornitologiji i pticama, vrstama tkanina i mirisa, o vakufima za životinje, itd.”, ističe se u Monografiji objavljenoj povodom 450. godišnjice Gazi Husrev‑begove medrese.

Veza medrese s hanikahom

Prije nego je osnovao medresu, Gazi Husrev-beg je vakufnamom iz 1531. godine dao izgraditi džamiju i hanikah – školu za derviše. Bio je to poseban tip medrese u kojoj se izučavao tesavvuf. Riječ hanikah perzijskog je porijekla, nastala od riječi hanegah, što u doslovnom prijevodu znači: boravište šejhova i derviša. Ovo nije bio prvi hanikah podignut u Bosni. Naime, svi veliki vakifi koji su ostavili trajne zadužbine u gradovima širom Bosne i Hercegovine gradili su hanikahe i tekije, što je slučaj i s trojicom velikih vakifa Sarajeva: Gazi Husrev-begom, Isa‑begom Ishakovićem i Skender-pašom. Kao i u slučaju medrese, Husrev-beg, koji i sam bijaše derviš halvetijskog tarikata, odredio je u vakufnami detaljno čemu će služiti zdanje koje je “učinio hanikahom i tekijom za red derviša i stanom za pravovjerne šejhove koji su poznati po iskrenosti kojom se odlikuju sufije, kao i po čednosti, koji su odjeveni u ruho bogobojaznosti i pobožnosti, koji su istrajni na putu sjajnoga šerijata, koji slijede djela šejhova i pobožnih ljudi, koji se ugledaju na ponašanje evlija, koji se uvijek vladaju po šerijatskim odredbama, koji su pokorni, koji su od onih koji obavljaju namaz u džematu, koji poste, čine zikir, suzbijaju zle porive svoje duše, a drže se i ostalih običaja pravovjernih ljudi koji znaju i koji su upućeni na pravi put”.

Gazi Husrev-beg zasnovao je hanikah kao obrazovno sjedište tesavvufskog intelektualnog i duhovnog nauka, a u sklopu hanikaha i tekiju s ciljem da se njegovi studenti pridržavaju sufijske prakse. “Hanikah se razlikuje od tekije time što se u njemu uz derviške obrede poučavaju mladići u znanju potrebitu dervišu”, objasnio je Hamdija Kreševljaković, ističući da je Gazi Husrev-begov hanikah od samih početaka bio prepoznat kao elitni koledž, najprije zbog toga što su njegovi glavni profesori bili nadaleko poznati po učenosti i moralu. Prvi poznati šejh hanikaha bio je čuveni Ali-dede Bošnjak. To je tek nedavno, na osnovu jednog rukopisa koji se čuva u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH, ustanovio hafiz Haso Popara. Ali-dede je rođen u Bosni i pisao je tesavvufska djela iz oblasti tarikata. Dugo je boravio u Sigetu kao halvetijski šejh i kao turbedar turbeta sultana Sulejmana.

Sve do kraja 19. stoljeća u hanikahu su se održali derviški obredi i izučavao se tesavvuf. U njemu se redovno prakticirao zajednički zikir, sve do 1949. godine, kada je posljednji šejh, hafiz Džemaluddin ef. Hadžijahić, napustio dužnost. Tokom osmanskog i austrougarskog perioda, hanikah je zadržao formalna predavanja, i to poslije sabaha i poslije ikindije. Glavna štiva koja su izučavana u hanikahu bila su Gazalijev Ihja Ulumi-d-Din i Tarikati Muhammedijja od Birgivije. Reforma vakufa u vrijeme Austro-Ugarske podjednako je pogodila medresu i hanikah. Kako je sufijski utjecaj slabio, tako se i hanikah sve više pretvarao u školu tipa medrese. S vremenom se ova institucija stopila s medresom te su u njoj prevladali predmeti koji se izučavaju u medresama. Početkom trećeg desetljeća 20. stoljeća, odlukom Islamske zajednice, objedinjeni su hanikah i Kuršumlija u jednu školu zajedničkog naziva Gazi Husrev‑begova medresa.

Iako se u početku sufijski nauk održao kao važan dio nastavnog plana i programa, ponajviše kroz izučavanje spomenutih Gazalijevih i Birgivijevih dijela kao zasebnih predmeta, ovo je objedinjenje praktično značilo i ukidanje hanikaha. Danas se obnovljeni prostor hanikaha koristi za kulturne i vjerske manifestacije, a sva kapitalna djela koja su iz njegovog plana i programa prenesena u medresu više se ne izučavaju kao zasebni predmeti. To se posebno odnosi na Birginijevu Tarikati Muhammedijju, koja se danas i ne spominje u Gazijinoj medresi, što nije slučaj s Gazalijevim djelom. Međutim, pitanje izučavanja određenih dijela jeste pitanje koje je podložno promjenama i nije precizirano tekstom Gazi Husrev-begovih vakufnama. S hanikahom je drugačiji slučaj. On je uvakufljen eksplicitnom naredbom vakifa, a njegovo ukidanje bilo je rezultat političkih prilika u Bosni i Hercegovini tokom 20. stoljeća. Ipak, ta su vremena prošla pa bi obnavljanje institucije hanikaha bilo u skladu s tradicijom i poštivanjem želje vakifa.