ostvarenje koje bosanskohercegovačka publika željno očekuje na velikim platnima jeste dokumentarac Srbenka režisera Nebojše Slijepčevića. Ovaj film nastao je na osnovu proba predstave Olivera Frljića, koji je 2014. godine režirao predstavu o djevojčici Aleksandri Zec, koju su u decembru 1991. godine ubili tadašnji pripadnici rezervnog sastava Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske.
, koji tokom NATO-ovog bombardiranja Srbije 1999. godine u hladnjači prevozi nepoznati teret, za koji naposljetku saznaje da su tijela albanskih civila, ubijenih i zakopanih od srpske policije, vojnih i paravojnih snaga. Bez ikakvih informacija o tome šta zapravo prevozi, Vlada na cesti započinje svoj uobičajeni dan vozača, nastojeći što prije završiti posao i isporučiti “teret”. Uskoro mu se u vožnji pridružuje umiljati tinejdžer Paja (Pavle Čemerikić), koji pokušava pobjeći od rata na Kosovu, dok ga u Beogradu očekuju nove eksplozije, a s kojim će naposljetku Vlada izgraditi krajnje prijateljski odnos na principu otac – sin i tako <em>Teret</em> definirati kao generacijski film o “teretu” koji stariji ostavljaju mladima.</p>
<p>Na tom svojevrsnom metafizičkom putovanju s leševima u kamionu, vozeći se pustim cestama i napuštenim ruševinama u Srbiji, a zaustavljajući se na “stanicama” koje prikazuju svojevrsnu apokalipsu društva u sumraku vladavine Slobodana Miloševića (lokalne kafane s Cecinim pjesmama), Vlada i Paja svjedočit će početku kraja svijeta čije stupanje na snagu može spriječiti jedna hrabra i čovječna odluka pojedinca. Na koncu, <em>Teret</em> se bavi stravičnim zločinom o kojem se u Srbiji šuti već dvadeset godina te hrabro i direktno prikazuje kako se pojedinac na Balkanu suočava s teretom ostavštine jedne zločinačke politike i mentalitetom njenog prihvatanja.</p>
<p>Drugo ostvarenje koje bosanskohercegovačka publika željno očekuje na velikim platnima jeste dokumentarac <em>Srbenka</em> režisera Nebojše Slijepčevića. Ovaj film nastao je na osnovu proba predstave Olivera Frljića, koji je 2014. godine režirao predstavu o djevojčici Aleksandri Zec, koju su u decembru 1991. godine ubili tadašnji pripadnici rezervnog sastava Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske. Snimajući pripreme tog ostvarenja, Slijepčević je kreirao dokumentarni film koji se, pored nužnog osvrta na spomenuti zločin za koji u Hrvatskoj niko nije odgovarao, a služeći se teatarskim probama kao kolektivnom psihoterapijom, bavi osjećajima djece srpske nacionalnosti koja danas odrastaju u Hrvatskoj i pitanjem kako je biti Srpkinja u Hrvatskoj, ili “Srbenka”, kako dvanaestogodišnja djevojčica Nina u dokumentarcu kaže za sebe. Slijepčevićevo ostvarenje osvojilo je “Srce Sarajeva” za najbolji dokumentarni film ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala, a pripala mu je i najveća ocjena prema glasovima publike.</p>
<p>Film koji se također bavi “prešućenim” ratnim zločinom i njegovom ostavštinom na prostorima bivše Jugoslavije, a čije se prikazivanje u domaćim kinima nakon uspješne premijere na SFF-u svakako očekuje, jeste slovenska drama <em>Rudar</em> Hanne Slak, snimljena prema istinitoj priči o Mehmedaliji Aliću iz Srebrenice, koji je 2009. u rudniku Huda Jama u Sloveniji otkrio masovnu grobnicu s 1.420 leševa živih zakopavanih od Titovih partizana 1945. godine. Kao i naslov <em>Teret</em>, i ovaj film zasnovan je na jednom liku koji vodi odlučujuću životnu bitku za sebe i čovječanstvo, a koji zahtijeva krajnje suptilnu, posvećenu i emotivnu glumačku izvedbu koju je ponovno ponudio hrvatski glumac Leon Lučev.</p>
<p>Posebnu pažnju regionalne javnosti tokom 24. SFF-a privikli su i novi hrvatski filmski naslovi, kriminalistička drama <em>Mali</em> Antonija Nuića, koji je pobijedio na Pulskom Filmskom Festivalu, a u kojem se ovaj režiser i scenarista vraća urbanom podzemlju i nasilju u savremenoj Hrvatskoj, te <em>Sam samcat</em> Bobe Jelčića, u kojem tematski okvir predstavlja očeva borba za skrbništvom nad kćerkom nakon razvoda braka. Tu je i hrvatski kandidat za 91. nagradu Oskar Američke filmske akademije, dramedija <em>Osmi povjerenik</em> režisera Ivana Salaja.</p>
<p>Riječ je o ekranizaciji nagrađivanog bestselera Renata Baretića, čija je radnja smještena na izoliranom otoku Trećiću, na kojem nema telefona, interneta ni signala za mobitel, a jedina veza s kopnom jesu italijanski šverceri naftom. Sve se mijenja s dolaskom Siniše Mesjaka (Frano Mašković), arogantnog i ambicioznog političara kojeg premijer zbog skandala u kojem se našao sklanja od javnosti te imenuje povjerenikom Vlade Hrvatske na najudaljenijem naseljenom otoku Trećiću. Njegov je zadatak da organizira lokalne izbore, što prethodnih sedam povjerenika nije uspjelo učiniti.</p>
<p>Triler <em>Izgrednici</em>, u režiji Dejana Zečevića, poznatog po naslovima <em>Četvrti čovjek</em> i <em>Neprijatelj</em>, i dalje niže nagrade na regionalnim filmskim smotrama, a nedavno je izabran za srpskog kandidata za nagradu Oskar Američke filmske akademije 2019. godine. “Izgrednici” su tri studenta koji, radeći na svom eksperimentu, pokušavaju dokazati da prostorna destrukcija (pravljenje nereda) s vremenom dovodi do socijalne destrukcije.</p>
<p>Ipak, ostvarenje koje bi donijelo apsolutno osvježenje na repertoare bosanskohercegovačkih kina jeste prvi srbijanski naučno-fantastični film <em>Ederlezi Rising</em>, čija se radnja odvija u svemiru, režisera Lazara Bodrože, koji je izabran za najbolji film u domaćoj selekciji 46. Međunarodnog filmskog festivala – FEST. Riječ je o krajnje odvažnom SF filmu o astronautu poslanom na dugu intergalaktičku misiju tokom koje se zaljubljuje u ženskog androida. Film uprkos siromašnom budžetu donosi spektakularnu vizualnu analogiju o esenciji ljudskih emocija.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Preopasno je raspirivati nacionalizme i ratne emocije. SDA to nikada nije radila. Jasno je da je ovo u šta se upušta Milorad Dodik odavno prevazišlo sebične predizborne kalkulacije. Ovo je mnogo opasnije i traži ozbiljne i svakodnevne odgovore. A ko će ih dati ako ne SDA
Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.
