Od nježnog liričara, od putenih ženskih tijela, valovite Neretve, umilnih brežuljaka rodne Hercegovine, Tikveša postaje žestoki kritičar ratnih i poratnih zbivanja.
Ovogodišnji dobitnik nagrade “25. novembar” za životno djelo je likovni umjetnik Halil Tikveša.
Halil Tikveša rođen je 1935. godine u Šurmancima, Bosna i Hercegovina. Diplomirao je na Likovnoj akademiji u Beogradu 1961. godine i magistrirao 1964. godine. Godine 1969. proveo je jedan semestar na Akademiji lijepih umjetnosti u Varšavi. Od 1976. do odlaska u penziju (2000) radio je kao profesor za predmet Grafika – crtanje na Akademiji u Novom Sadu. Od 2001. do 2010. bio je gostujući profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Od 2013. godine je u statusu profesora emeritusa Univerziteta u Novom Sadu. Od 1962. godine izlaže crteže, slike, grafike, kolaže, asamblaže i objekte.
Samostalno izlagao 120 puta. Učestvovao na više stotina skupnih izložbi. Učestvovao je na međunarodnim izložbama i bijenalima: Krakov (1966. i 1968), Bradford (1968. i 1982), Lugano (1968), Pariz (1968), Sao Paolo (1969), Berlin (1970), Aleksandrija (1970), Fredrikstad (1980. i 1982), Biela (1973. i 1983), Ivaskila (1975), Haidelber (1979), Bon Skur (1982), Citadela (1979), Ljubljana (1971, 1973, 1975, 1977, 1981, 1985. i 1987), Ankara (1986), Kjoto (1987), Nju Delhi (1988). Dobitnik je više od 25 nagrada. Živi i radi u Sarajevu, Beogradu i Blacama.
Teško je pisati o Halilu Tikveši – istrajan, uspravan, kreativan, posvećen zanimanju! Nepovijene kičme, dostojanstven. Prkosi svojim radom svim naletima, trendovima i pokušajima da se likovna umjetnost spusti na stepenik niže od kreativnih uzleta individualnosti. On, Halil, jeste individualist, ima svoj originalni pečat (kao otisak prsta), svoj put kojim suvereno korača i ostavlja neponovljivo ugreban trag samosvojnosti i originalnosti. Njegov svijet je samo njegov i on ga nesebično dijeli s nama.
No, da ne bih u obrazloženju zalutao u lavirinte Halilovog svijeta, zaumnosti, mistike, erotike i slavljenja erosa, da se ne utopim u valovima gizdave Neretve, ili ne odlutam čamcem prema jugu, navest ću dva izvoda iz stručnih kritika:
“Izgled i karakter Tikvešinih djela nije se mijenjao decenijama. On se davno obavezao na odanost vlastitom zavičaju, bez obzira gdje je živio i radio. Zavičaju je bježao iz velegradske vreve, kao nekim dalekim obalama spokojstva i meditacije, na kojima se sastaje sa samim sobom. Iz takvih meditacija nastajali su njegovi čuveni grafički ciklusi ‘Ljeto i kao srž ljeta’, s osobenim neretvanskim čamcem, koji je postao najprepoznatljiviji simbol Tikvešinog djela, jednako kao i bezmjerna tišina talasavih bregova što se nižu u njegovoj pozadini. U njegovoj utrobi, ponekad izvan nje, nalazile su se ženske figure hipertrofiranih tjelesnih oblina i njima nesrazmjerno malih stopala i šaka, a rijetko tromi muškarci lijenih gesta i pokreta.” Meliha Husedžinović – likovna kritičarka.
“Halil Tikveša ostaje uvijek prepoznatljiv i vjeran sebi, neobuzdanoj i nepresušnoj stvaralačkoj potenciji. Strastveni zaljubljenik ljepote, ma gdje i na koji način se ova u svojoj pojavnosti objavljivala, nalazio je načina da je u svoje radove utka, ne posredništvom neke trivijalne mimetizacije lijepoga prizora ili lika već filtracijom i destilacijom čistoga ekstrakta vlastitoga osjećanja i doživljaja. I unatoč predmetnosti i figuralnosti opterećenim grafičkim listovima Tikvešinih najznačajnih ciklusa, oni u sebi ne sadržavaju od predstavljačkoga i referentnoga, već čistu emanaciju umjetnikove strasti i sadržaja srca. Tikvešine grafičke interpretacije nekog realnog predloška, bilo prizora fascinantnih pejzaža hercegovačkog juga, bilo aluzivnih svetkovina u slavu boga Erosa, iskazuju se kao stvaralačka transformacija vlastitoga iskustva obojenog snagom i dubinom vlastitog osjećanja, kao materijalizacija posve novoga i ničemu u realitetu pripojivoga svijeta. Tikvešina redukcija svijeta pojavnosti na ono suštinsko i bitno (i u vizualnom i pojmovnom smislu), te izrazita sugestivnost njegovoga rukopisa, kako je to često zapažala i kritika, ne dozvoljavaju boravak ispred umjetnikovog djela, već svojevrsno uranjanje unutar njega. Tikvešini asamblaži iz devedesetih ostat će upamćeni kao rijetki primjeri tretmana materije i upotrebe prefinjene tehnike u odgovoru na razarajuću destrukciju rata.” Dr. prof. Dubravka Pozderac-Lejlić
Poslije devedesetih, Tikveša je svoje stvaralaštvo usmjerio na velike, neponovljiive megakolaže koji opominju. Ovi radovi su zajedno s instalacijama i asamblažima stradanja angažirani i smješteni u kontekst društvenih dešavanja.
Od nježnog liričara, od putenih ženskih tijela, valovite Neretve, umilnih brežuljaka rodne Hercegovine, Tikveša postaje žestoki kritičar ratnih i poratnih zbivanja.
Crteži Počitelja, Mostara, Stoca, krstasti kolaži “iz dnevnika jednog štampomana”, instalacije i objekti od krhotina sakupljenih s raznih terena i zgarišta kao posljedica rata i ratne devastacije, uz upotrebu detalja iz svakodnevnog života, djeluju ubjedljivo, moćno i nesvakidašnje. To je priča ispričana estetskim jezikom duboko promišljenim, uronjenim u mračne dubine zla zlih ljudi, kao odgovor na agresiju, bestijalno divljaštvo, primitivizam i osjećaj za ljudskost. To je Halil Tikveša i njegov odgovor.
Akademski slikar Džeko Hodžić, predsjednik žirija
