Ovo je način da se vrlo važna istina čuva od zaborava. Naša je ideja da ‘Bijelu sobu’, u kojoj će saznavati o tome šta se dešavalo tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu i tokom Opsade Sarajeva, posjećuju djeca osnovnih i srednjih škola. Sve što radimo ne radimo da bi mlade i buduće generacije mrzile, ili da bi se svetile i ratovale. Ne. Mi buduće generacije moramo ovome učiti jer želimo da i na ovaj način svojoj djeci gradimo bolju i ljepšu budućnost, da se nikada više i nigdje ne ponovi ono što se dogodilo upravo ovdje, u našem gradu”

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Iznad Velikog parka u Sarajevu ovog će proljeća biti otvorena spomen-soba ubijenoj djeci u opkoljenom Sarajevu tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ideja za kreiranje ove sobe rodila se prije osam godina na izložbi umjetnice Arme Tanović pod nazivom Predmeti djece poginule u opkoljenom Sarajevu. Dvije studentice, Amina Hamzić i Elma Hodžić, koje su tada asistirale na ovoj izložbi, inspirirane novim iskustvom, došle su na ideju kreiranja spomen-sobe ubijenoj djeci u Sarajevu. Prijedlog su iznijele Udruženju roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992.-1995. i predsjedniku Udruženja Fikretu Grabovici, kojem se ideja odmah svidjela. Grabovica kaže da su svesrdno prihvatili ovaj prijedlog i gotovo odmah krenuli u potragu za odgovarajućim prostorom u kojem bi bila smještena spomen-soba. Međutim, prema njegovim riječima, to nije bio nimalo lahak zadatak.

“S obzirom na to da u proteklom periodu nismo uspjeli naći odgovarajući prostor, ideja se još nikad nije realizirala jer nismo željeli da ta soba bude na bilo kojoj lokaciji i u bilo kakvom prostoru. Bilo je ponuda koje nisu bile odgovarajuće i nisu zadovoljavale naše kriterije. Međutim, prošle nam je godine Općina Centar dodijelila odgovarajući prostor i, što je vrlo važno, na odgovarajućoj lokaciji. Zapravo, prostor u kojem će se nalaziti spomen-soba bit će u neposrednoj blizini spomen-obilježja ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva (1992–1995) i zajedno s ovom spomen-sobom činit će cjelinu s obzirom na to da će biti međusobno udaljeni svega stotinjak metara. Idućih dana treba početi adaptacija ovog prostora i sve drugo što slijedi kako bi se doveo krajnjoj namjeni. Riječ je o prostoru od 74 kvadratna metra. Možda i nije najprimjerenije veličine, ali je sasvim dovoljan da realiziramo našu ideju”, rekao je Grabovica.

Soba će se sastojati od jednog informativnog prostora, kao i memorijalnog dijela. Radni naziv ovog memorijala jeste “Bijela soba”. U informativnom prostoru bit će paneli koji će govoriti o Opsadi grada i o zločinima nad djecom Sarajeva. Tu će biti i kancelarija Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992.-1995. U drugom dijelu bit će smještena memorijalna soba, koja će biti odvojena staklenim zidom od arhitektonsko-umjetničkog dijela koji je već u izradi. Grabovica pojašnjava da je ideja bila da upravo ova soba asocira na trenutak kada je dijete napustilo tu sobu i da se više nikad u nju nije vratilo.

“Sve ono što će ta soba sadržavati od namještaja i stvari govorit će o tome da je ona napuštena u trenutku. U njoj neće biti zategnut krevet, pidžama neće biti složena, na radnom stolu bit će sveska i udžbenici, tu će biti i neki muzički instrument koji je položen negdje uz zid ili na podu. Zapravo, cilj ove sobe jeste da govori da je soba u trenu napuštena i da se dijete koje je izašlo više nikad u nju nije vratilo. Soba će govoriti o svakodnevici roditelja ubijene djece koju su živjeli tokom opsade, govorit će o istini, da se to upravo tako dešavalo. Većina djece ubijena je izvan kuće, oni se više nisu vraćali u svoje domove, u svoje sobe.”

Otvorenje ove spomen-sobe planirano je za 5. maj 2020. godine, kada će se održati i manifestacija na spomen-obilježju povodom dana sjećanja na ubijenu djecu u Sarajevu. Grabovica kaže kako vrijeme brzo prolazi te da nisu sigurni hoće li uspjeti sve završiti do previđenog datuma. “Ali, ne mora to uopće ni biti 5. maj, može to biti sredina ili kraj maja, eventualno juni. U svakom slučaju, do početka ljeta otvorit ćemo ovu spomen-sobu. Ovo je projekt u kojem zaista ništa ne smijemo nabrzinu raditi, tu ne smije biti bilo kakvih propusta. To je kompleksan projekt na kojem radi tim ljudi, tako da ne mora to biti baš taj datum koji smo u početku zamislili”, ističe Grabovica.

Prostor u kojem je smještena spomen-soba ubijenoj djeci Sarajeva osiguran je uz pomoć Nedžada Ajnadžića, načelnika Općine Centar. Ova Općina donirala je i 30.000 maraka za početne radove kako bi se prostor adaptirao. Budući da to nije bilo dovoljno jer je za završavanje ovog projekta, prema procjenama, potrebno približno 94.000 maraka, u ovu priču uključio se i Semir Efendić, načelnik Općine Novi Grad, te je i ova Općina donirala 20.000 maraka. Grad Sarajevo i gradonačelnik Abdulah Skaka također su učestvovali s 20.000, a spremnost su, prema riječima Grabovice, izrazili i Ibrahim Hadžibajrić, načelnik Općine Stari Grad, kao i Nedžad Koldžo, načelnik Općine Novo Sarajevo. “Oni će najvjerovatnije učestvovati s po 15 hiljada maraka. Sve će općine, zajedno s gradskom upravom, učestvovati u realizaciji ovog projekta, što nam je posebno drago. Dalje slijedi operativna faza, za koju će biti potrebna sredstva za održavanje prostora, kao i za plaće dvaju kustosa. Arhitektonsko-umjetnički rad na dijelu spomen-sobe uradit će Sabina Tanović, koja je ekspert za memorijale. Također, od spomen‑obilježja do spomen-sobe bit će poseban putokaz, smjernica, kako bi oni koji dođu na spomen-obilježje mogli obići i spomen-sobu. To, također bez naknade, radi Srđa Hrisafović, profesor s Akademije likovnih umjetnosti”, priča Grabovica.

Elma Hodžić, kustosica i historičarka umjetnosti u Historijskom muzeju, koja je s Aminom Hamzić inicijator ovog projekta, prisjeća se da je 2012. godine poziv umjetnice Arme Tanović Branković da učestvuje u pripremi izložbe Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995. zapravo odredio tok njenog profesionalnog usavršavanja. “Mi smo tada bile studentice koje su poziv prihvatile iz potrebe da se oda počast ubijenoj djeci Sarajeva. Neki od predmeta djece koje smo držale u rukama ličili su na naše igračke, njihovi crteži bili su obojeni istim porukama mira kakve smo i Amina i ja pisale u ratu. Dakle, prvi susret s temom koju danas obrađujem kao kustosica, a ne kao ratno dijete, bio je potpuno ličan. Nisam mogla odvojiti se od misli da su roditelji koji su nam ustupali predmete za izložbu bili godina naših roditelja. Razgovori s nekima od njih bili su presudni za stvaranje spomen-sobe.”

Hodžić se sjeća da se na otvorenju izložbe, koju su tada napravili u SARTR-u, pojavila majka dječaka ubijenog u ratu koja je još čuvala svaku njegovu igračku, crtež, cipelicu. “Čuvala je njegovu sobu, namještaj koji je koristio i knjige koje je čitao. Tada smo shvatile da nije ubijeno samo 1.601 dijete – ubijeni su, u duhovnom smislu, i njihovi roditelji. Bez najmanje jednog člana ostala je 1.601 porodica, ugašeno je 1.601 prijateljstvo, a vjerovatno i više od toga. Iza neke djece nije ostala ni fotografija. Željele smo da se ne zaborave priče onih koji su danas mogli biti doktori, arhitekti, sportisti, majstori. Nekoliko mjeseci poslije izložbe nastao je koncept spomen-sobe. Ideja je bila da, kroz igračke, odjeću, crteže, napravimo prostor koji će pokazivati prekinuto djetinjstvo: posljednju igru, posljednju zadaću, posljednje izume koje su mali naučnici pravili, posljednje dresove koje su nosili na školskim utakmicama, posljednje bilješke u dnevniku… Spomen-soba komemorativni je prostor koji će oslikavati historijski kontekst, govoriti o ličnim pričama djece te čuvati sjećanje na ubijenu djecu. Također, željele smo da prostor bude korišten u edukativne svrhe – soba će biti katarzični prostor kroz koji, otvaranjem priča iz prošlosti, pomažemo izgradnju bolje budućnosti.”

Amina Hamzić, historičarka umjetnosti, kaže kako će eksponati ove spomen-sobe biti predmeti koji svaki za sebe priča posebnu priču, u koje su utkani emocije i sjećanja roditelja kojima ti predmeti predstavljaju posljednju zaostavštinu svega što je ostalo iza njihovog djeteta. “Moramo biti veoma pažljivi prema svemu, kako pristupiti izlaganju svega toga kako se nijedan roditelj i niti jedno dijete ne bi oštetili. Očito je tema rata, opkoljenog Sarajeva i ubijene djece nešto što nikada neće izgubiti na važnosti. Ovo je za nas i veliki kustoski izazov zato što ćemo od više predmeta različite djece morati napraviti sobu koja izgleda kao da potječe od jednog djeteta. Osim što će asocirati na jedan trenutak zamrznut u vremenu, soba će ukazivati i na činjenicu da većina roditelja ubijene djece do današnjeg dana ne sklanjaju stvari svoje djece, da ne diraju sobe u kojima su boravila njihova djeca. Oni, eventualno, uđu da pobrišu prašinu u toj sobi, ali sve ostalo ostaje netaknuto od onog trenutka od kada je posljednji put dijete bilo tu. To je ono što ima snažnu emotivnu poruku u cijeloj ovoj priči”, naglašava Hamzić, te dodaje da je baš prije nekoliko dana razgovarala s Elmom Hodžić.

“Obje još ne možemo potpuno vjerovati da će neki naš studentski projekt zaživjeti na takav način i da ćemo se samo nekoliko godina poslije toga moći pohvaliti da smo idejni tvorci cijele ove priče. Vidite, mi imamo izuzetno mnogo muzeja i galerija u Sarajevu koji se bave tematikom ratne kulture sjećanja. Oni su veoma zanimljivi i vrijedni, u to nema sumnje. Međutim, ono po čemu je ‘Bijela soba’ zaista specifična jeste da ćemo tu imati autentične predmete koji će biti dio instalacijske izložbe. Tu će posjetilac doslovno moći osjetiti taj trenutak iz kojeg je zauvijek otrgnuto jedno dijete”, potrcrtava Hamzić.

Fikret Grabovica pripominje da su ideja i realizacija ove spomen-sobe od samog početka bile bliske svemu onome čemu on zajedno s Udruženjem roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992.-1995. teži realizirati u svojim aktivnostima. “To će biti projekt koji je od izuzetnog značaja, ne samo historijskog već i edukativnog. Ovo je način da se vrlo važna istina čuva od zaborava. Naša je ideja da ‘Bijelu sobu’, u kojoj će saznavati o tome šta se dešavalo tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu i tokom Opsade Sarajeva, posjećuju djeca osnovnih i srednjih škola. Sve što radimo, ne radimo da bi mlade i buduće generacije mrzile, ili da bi se svetile i ratovale. Ne. Mi buduće generacije moramo ovome učiti jer želimo da i na ovaj način svojoj djeci gradimo bolju i ljepšu budućnost da se nikada više i nigdje ne ponovi ono što se dogodilo upravo ovdje, u našem gradu”, konstatirao je Grabovica.