Benghabrit i muslimani Pariza riskirali su svoje živote da bi spasili stotine Jevreja. Nakon oslobođenja Francuske, nastradao je u saobraćajnoj nesreći. Prepustio je mjesto imama i počeo organizirati konferencije o nauci i medicini u muslimanskom svijetu. Benghabrit je pao u nemilost svojih sunarodnjaka kad se usprotivio alžirskoj neovisnosti. Preselio je 1954. godine.

Si Kaddour Benghabrit bio je osnivač i imam Velike pariške džamije, koji je tijekom Drugog svjetskog rata stotinama Jevreja pružio utočište i izdao potvrde o muslimanskom identitetu kako bi izbjegli hapšenje i deportaciju.

Si Kaddour Benghabrit rođen je u Alžiru 1873.

Obrazovao se u medresama u Alžiru i Fezu. Nakon završetka studija u medresi preselio se u Fez (Maroko) kako bi se upisao na Univerzitet Qarawiyyin gdje je stekao solidnu izobrazbu francuskog i arapskog jezika.

Marokanska administracija je tražila bivše učenike medresa za provedbu upravne reforme koju je pokrenuo kralj Hassan I. Već 1895. godine njegov nasljednik kralj Moulay Abdelaziz dodijelio je marokansko državljanstvo Alžircima koji su boravili u Maroku, gdje su mnogi od njih našli utočište pred francuskim osvajanjem Alžira.

Počinje raditi u marokanskoj administraciji kao tumač u njezinim odnosima s Francuskom. Godine 1916. poslan je u Hijaz (Saudijska Arabija) da pomogne i osigura putovanje muslimana koji su hodočastili u Meku iz sjeverne Afrike, zbog čega je osnovao Société des Habous et des lieux saints de l'islam.

To je društvo 1920. zatražilo odobrenje za izgradnju džamije u Parizu koja simbolizira vječno prijateljstvo Francuske i islama, kao i počast hiljadama muslimanskih vojnika koji su pali braneći Francusku tijekom Prvog svjetskog rata.

Uz potporu predsjednika Republike i Parlamenta, darovana je zemlja od strane grada Pariza a džamija je građena doniranim novcem muslimana iz cijelog svijeta i otvorena je 15. jula 1926. godine.

Od svog otvaranja nije bila posvećena samo molitvi, džamija je bila i kulturno središte i mjesto gdje su se posjetitelji hranili, mogli okupati i odmarati u njenim vrtovima. Kao vrlo aktivan član pariškog društva, Benghabrit se počeo nazivati ​​Plus parisien des Muslim (Najpariškiji musliman).

Postavši vrlo aktivno središte pariškog života, pariška džamija, njeni depandansi (restoran, hamam) brzo će doživjeti intenzivan kulturni život (slike, romani, filmovi). Si Kaddour Ben Ghabrit sjaji u pariškim salonima. Piše drame i knjige, omogućava muslimanskim studentima u Parizu da redovito slave vjerske događaje u džamiji.

Početkom Drugog svjetskog rata i okupacijom Francuske, Velika džamija u Parizu postala je utočištem za muslimansku  i jevrejsku zajednicu. Bez prethodnog plana, samo iz solidarnosti i suosjećanja, Benghabrit je organizirao mrežu koja je prikupljala progonjene Jevreje i sakrivala ih u podrumima džamije sve dok ne bi dobili lažne dokumente kako bi ih izveli iz Pariza i odveli u Magreb, predstavljajući ih kao Muslimane.

Teško je odrediti broj Jevreja koji su spašeni zahvaljujući Benghabritu, jer se, ovisno o izvorima koji su konzultirani, taj broj kreće između 500 i 1700 ljudi.

Benghabrit i muslimani Pariza riskirali su svoje živote da bi spasili stotine Jevreja. Nakon oslobođenja Francuske, nastradao je u saobraćajnoj nesreći. Prepustio je mjesto imama i počeo organizirati konferencije o nauci i medicini u muslimanskom svijetu. Benghabrit je pao u nemilost svojih sunarodnjaka kad se usprotivio alžirskoj neovisnosti. Preselio je 1954. godine.

Francuska ga je odlikovala Velikim križem Legije časti. Ukopan je u haremu pariške džamije.

Godine 2011. francusko-marokanski reditelj Ismaël Ferroukhi snimio je film Les hommes libre (Slobodni ljudi) u kojem je na velikom platnu ispričao priču o Si Kaddour Benghabritu i muslimanima, pripadnicima francuskog Pokreta otpora.