Snimka Srebreničana koje ubijaju “Škorpioni” može poslužiti kao paradigma današnjeg ubijanja: nema rituala, riječ je o krajnje discipliniranoj egzekuciji. Na snimku se vidi samo vulgarnost i ravnodušnost, ta jedina strast našeg vremena. Snimak ruši i drugi stereotip: četnici s bradom. Nema brada. (Jer četnici našeg doba posebna su patologija koju treba sagledati iz perspektive našeg doba.) Kod nas se o genocidu piše u jedanaestercu. Kojem se stoljeću i kojoj generaciji takvi pjesnici obraćaju
 Snimak ruši i drugi stereotip: četnici s bradom. Nema brada. (Jer četnici našeg doba posebna su patologija koju treba sagledati iz perspektive našeg doba.) Koliko bi prostora trebalo da se nabroje naši stereotipi? Kod nas se o genocidu piše u jedanaestercu. Kojem se stoljeću i kojoj generaciji takvi pjesnici obraćaju?</p>
<p>Literatura o genocidu mora imati veliku komunikativnu moć i nipošto ne smije biti hermetička. Ne smije biti ustupaka estetskom idealu jer se time vrijeđaju žrtve. Ostaju naturalizam, dokumentarnost, vjerodostojnost. A ima ih koji pišu romane o genocidu kao da pišu vaz. Singer je odličan argument protiv ovakvog pisanja. Iako je pisao na jidišu, prevodi njegovih djela tako funkcioniraju kao da ništa nije izgubljeno. Čovjek uzme olovku s namjerom da bilježi misli velikog pisca, ali velikih misli nema. Sve je krajnje reducirano, jednostavnost jezika i vjerodostojnost slika lede čitaoca, nema kletvi, naricanja, patriotizma. Nerazumno pisati joyceovski na temu genocida. U literaturi o genocidu nema mjesta, da se izrazimo Herbertovim riječima, majstorijama mašte, niti džunglama nagomilanih slika, sfingi i labirintima, niti vještačkim vatrama poezije. Ona mora biti tautološka, papagajski ponavljati da je ptica ptica, ropstvo ropstvo, da je nož nož i smrt smrt. Književnost o genocidu treba imati lepezast pokret, ići precizno od patnje do patnje, vučena ravnim horizontom i zemljinom težom. Ali, za to je potrebno lično iskustvo. O ofanzivama može pisati samo vojnik. Oni što su bili u dijaspori mogu pisati samo o iskustvu dijaspore. Preživljeno je iskustvo mjera.</p>
<p>Kad se tako pojme stvari, forma prestaje biti bitna. Nije presudno je li poezija ili proza, dok je moguće sporazumijevanje (pričanje / slušanje mučnih iskustava). Bitno je, kako kaže C. Miłosz u pjesmi <em>Ars Poetica?,</em> ne izlagati čitaoca mukama višeg reda. Najbolja literatura o genocidu bila bi ona iz koje bi se moglo vidjeti da bi autor radije šutio, ali zidovi o koje udara (krik Antigone što traži svog brata) nagone ga da govori. Kod njega ne bi bilo iskonske želje za pripovijedanjem, grafomanije niti bilo kakvih umjetničkih impulsa, tek svjedočenje o muci, nerado ispričano (s malo talenta) pod nesnosnim pritiskom.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
I NE ZNAŠ ŠTA SI NAPRAVIO
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo