Kada je riječ o smrtima povezanim s posljednjim ratom u bivšoj Jugoslaviji i o nepravedno osuđenim ljudima, na sebi svojstven način najupečatljivijom se čini smrt Muje Šahmana. Za njegovo ubistvo još niko nije ni optužen. Mujo je sa svojom porodicom živio u Švicarskoj. Početkom aprila 1993. godine, u Bosnu je dovezao humanitarnu pomoć. Negdje kod Jajca, pripadnici HVO-a zarobili su ga i zatočili u logor

Nevjerovatno je kako se mnogo poznatih i manje poznatih ličnosti javno u bosanskohercegovačkim i hrvatskim medijima ili putem društvenih medija usudilo komentirati razloge zbog kojih je za ratne zločine osuđeni general HVO-a i HV-a Slobodan Praljak odlučio “preuzeti pravdu u svoje ruke”, pogotovo zbog činjenice da njegovo oproštajno pismo još nije ni došlo na imenovanu adresu i da nije poznato javnosti. Posebno se izdvajaju komentari u kojima novinarka, uspoređujući Praljka sa Zvonkom Bušićem, koji je također počinio samoubistvo, kaže da “više od stvaranja kulta ličnosti i mita nama danas trebaju konkretni potezi” i komentar drugog visokopozicioniranog katoličkog svećenika koji, nastojeći priskrbiti Praljku mučeničku oreolu, tek usputno naglašava kako se “po kršćanskom nauku i katoličkoj moralci ovaj čin ne može smatrati Bogu milom žrtvom”. Ovaj crkveni velikodostojnik Praljka uspoređuje sa Sokratom, koji je, kako navodi, optužen da kvari mladež, osuđen je na smrt i, dok je čekao izvršenje presude, iako su mu neki predlagali bijeg, on je sam sebi presudio popivši otrov.

O, kako samo strašno i jezivo zvuči opravdavati samoubistvo, pa makar bila riječ i o Sokratu. Kakvu to poruku žele poslati pravdajući ono što Bog, prema svim objavljenim vjerozakonima, ne prašta? O tom fenomenu u ozbiljnim vjerskim krugovima nedovoljno je posljednjih godina govoreno, tek tu i tamo sporadično kada je riječ o “muslimanskim bombašima samoubicama”. Ma koliko se nama u muslimanskom kulturno-civilizacijskom krugu čini da su fetve muslimanske uleme o tome poznate svima, činjenice govore sasvim suprotno: da nisu dovoljno pojašnjene i da o njima nisu obaviješteni ni svi muslimani, a kamoli kršćani s kojima dijelimo evropske civilizacijske vrijednosti. Tome bi svi naši mediji morali posvetiti mnogo više pažnje. Pravdanjem samoubistva, ko god da ga je i u čije god da ga je ime počinio, jednostavno nije humano i nikome dobra ne može donijeti. Pogotovo bi se tog “opravdavanja” morale kloniti javne ličnosti, jer, s druge strane, otvaraju prostor da bilo ko i bilo kada, zato što smatra da je oštećen ili je, pak, doživio neku nepravdu, može uzeti sebi za pravo da presuđuje, da se protivi općeprihvaćenim standardima krivičnog prava i općeprihvaćenim civilizacijskim normama i da kroji neku svoju istinu. Na čovjeku je da se na osnovu svojih uvjerenja trudi, radi i nada do posljednjeg daha koji mu je od Boga podaren.

Islamski vjerozakon upravo stoga propisuje da se samoubicama ne klanja dženaza jer stoji na stanovištu da je Bog podario život čovjeku i samo on ima pravo oduzeti mu ga. Vjerovatno su slični propisi i u drugim religijama. Čovjek ni u kom slučaju nema pravo predomišljati božanske prerogative o konačnoj pravdi, u tome su sve religije jednoglasne. Stoga bi mnogo korisnije za naše bosanskohercegovačko društvo bilo da je onaj crkveni velikodostojnik pojašnjavao katoličkom puku tu divnu biblijsku rečenicu, da Bog prašta ne po zaslugama ljudskim već milosrđu Svom, nego što je jedan nekršćanski čin pokušao pravdati stihovima neshvaćenog i zaljubljenog Shakespeareovog junaka.

A kada je riječ o smrtima povezanim s posljednjim ratom u bivšoj Jugoslaviji i o nepravedno osuđenim ljudima, na sebi svojstven način najupečatljivijom se čini smrt Muje Šahmana, rođenog u Vlasinju kod Mrkonjić-Grada 7. februara 1966. godine. Za njegovo ubistvo još niko nije ni optužen. Mujo je sa svojom porodicom živio u Švicarskoj. Početkom aprila 1993. godine u Bosnu je dovezao humanitarnu pomoć. Negdje kod Jajca, pripadnici HVO-a zarobili su ga i zatočili u logor u OŠ “Dubravica” kod Viteza. Dva dana nakon stravičnog pokolja nad Bošnjacima u Ahmićima, 18. aprila 1993. godine (kako u svojoj knjizi 48 sati pepela piše Munib Kajmović), pripadnici HVO-a vezali su Muju Šahmana za volan velike cisterne napunjene eksplozivom i naredili da je odveze u Stari Vitez, u onaj sasvim mali dio grada koji je ostao pod kontrolom Armije RBiH.

Prečnik te teritorije nije bio viši od 500 metara. Cisterna s tonama eksploziva trebala je, prema projekcijama, potpuno raznijeti taj dio grada u kojem je, osim pripadnika Armije RBiH, bilo mnogo civila. Bojovnici HVO-a, pretpostavlja Kajmović, trebali su je aktivirati kad Mujo dođe na tačno određeno mjesto. Međutim, kako su svjedočili očevici, Mujo je u jednom trenutku naglo dodao gas i brzo se našao na samom izlazu s teritorije Armije RBiH. Cisterna je tu i eksplodirala. Poginulo je šest civila, a gotovo pola istočnog dijela Starog Viteza porušeno je. Nisu tačni neki napisi da se Mujo sam prijavio da vozi cisternu jer su mu navodno prijetili da će mu pobiti zatočenu porodicu. Mujina porodica nije bila u logoru. Prema svim opisima tog događaja, Mujo Šahman znao je da ide u smrt. Nije bilo ni suda ni porote. Sve se dogodilo u nekoliko minuta. Presudili su mu neki još nepoznati bojovnici. Nije imao priliku ni reći osjeća li se i za šta krivim. Znao je samo da je zatvoren i da mu je presuđeno zato što se zove Mujo i što zna voziti kamion. Nikad nećemo saznati o čemu je razmišljao u tih nekoliko minuta prije smrtnog hropca. Njegovi rođaci koji su s njim rasli rekli su nam da Mujo nikada nije čitao ni Sokrata ni Shakespearea, a ipak će za sva vremena ostati upamćen kao veliki “Vitezov vitez”.