“U ratu ga izveli na strijeljanje. Bio je sav izrešetan, ali je Allah htio da ostane živ. Sahatima poslije strijeljanja derao se i jaukao. Naišao je ko je trebao da naiđe i završio je u mostarskoj bolnici. U krevetu do njegovog ležao je drugi ranjenik. Tom drugom ranjeniku došla je posjeta, a u posjeti je bio, glavom i bradom, onaj koji ga je strijeljao. Kada ga je vidio živog, istog časa ga je izbacio kroz prozor. Zamisli, strijeljan i izranjavan, i baš kada se malo oporavio, bačen kroz prozor”
Prethodni članak
KOD AMIDŽE HALIDASljedeći članak
Hoće li Evropski parlament sankcionirati skandal Marijane Petir
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo