Osim što se javno zgraža nad velikom nepravdom prema zločincu Praljku i organizira tom samoubici minutu šutnje u Gradskoj skupštini, Milan Bandić ujedno novac javnog gradskog prijevoza troši na besplatne vožnje pristiglih na komemoraciju čovjeku presuđenom za udruženi zločinački poduhvat, u organizaciji udruženja Tuđmanovih instant-generala. Može li ovakav političar biti nazivan “bošnjačkim prijateljem” i, kao takav, ponovo postati počasni građanin Srebrenice? Sudeći prema hrvatskim Bošnjacima iz njegove stranke koji vode bošnjačke manjinske udruge, ne samo da može nego su upravo oni glavni inicijatori takvog scenarija. Istodobno udruženo zavjernički šute na prljavu hrvatsku propagandu prema Bošnjacima

Baš kao i sva ostala manjinska vijeća širom Republike Hrvatske, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba finansira se s jednim ciljem: da osigurava kulturnu autonomiju bošnjačke nacionalne manjine u Gradu Zagrebu. Ovo Vijeće, s obzirom na to da djeluje u glavnom gradu, dobiva i najveća finansijska sredstva, oko 250 hiljada maraka godišnje koje mora transparentno potrošiti na aktivnosti bitne za narod kojeg predstavlja. Bira se na izborima, uglavnom s lista koje sastavljaju bošnjačka udruženja u Hrvatskoj. Trenutni predsjednik jeste Harun Omerbašić, koji gotovo čitavo desetljeće radi kao bliski saradnik i savjetnik zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, a tokom tog perioda bio je član mnoštva Bandićevih gradskih odbora. Harun je sin bivšeg zagrebačkog muftije Ševke Omerbašića, koji svoje umirovljeničke dane krati kao zastupnik Bandićeve stranke u Gradskoj skupštini Zagreba. I sve bi to bilo sasvim u redu da ovaj dvojac ne koristi svoje funkcije i kredibilitet među Bošnjacima u Hrvatskoj za direktno lobiranje i politiziranje u korist svog stranačkog šefa Milana Bandića, dok istodobno gotovo zavjernički šute o trenutno vrlo neprijateljski raspoloženoj hrvatskoj vladajućoj politici prema Bošnjacima.

BANDIĆEVI “SPAVAČI” VODE BOŠNJAČKE UDRUGE U HRVATSKOJ

Udruženi s ostalim Bandićevim kadrovima koji vode bošnjačke udruge u Hrvatskoj, očito podržavaju i organiziranje minute šutnje ratnom zločincu Slobodanu Praljku u Gradskoj skupštini. Uz to, uz sveopću šutnju Bošnjaka u Hrvatskoj, navodni veliki bošnjački prijatelj Bandić poslao je Praljkovoj obitelji javni telegram sućuti u kojem presudu smatra “velikom nepravdom koja mu je učinjena”, a njegovo samoubistvo “krikom protiv nepravde, zla i nemorala, ali i opomena svima nama da se zapitamo jesmo li učinili sve da pobijedi istina”. Štaviše, moglo bi se čak reći da se Bandić u telegramu i bavi bošnjačkom žrtvom, pa kaže: “Žrtve, bez obzira s čije strane, zahtijevaju pijetet i pravdu, a u ovom slučaju pravda je očito izostala. General Praljak žrtva je Haškog tribunala koji je u svojoj konačnici osudio nevinog i časnog, a oslobodio odgovornosti Miloševića i Karadžića, kreatore i provoditelje agresije. Pamtit ćemo ga kao velikog čovjeka, humanistu, vojnika, časnika i pjesnika. Uzor i primjer. To će i ostati.”

I najnaivnijem promatraču sasvim je jasno da je za Bošnjake, bili oni manjina u Hrvatskoj ili većina u BiH, ovakvo priopćenje nešto posve neprihvatljivo i krajnje uvredljivo i da ne može biti izraz prijateljstva. Međutim, bošnjačka udruženja u Hrvatskoj uporno šute, što ne treba čuditi jer ih vode Bandićevi ljudi. Ustvari, Bandić jest prijatelj Bošnjaka, ali samo onih vjernih mu unutar struktura svoje stranke, dok mu ostali predstavljaju tek moguće izborne glasove. Sve je počelo 2014. godine, nakon Bandićeve izjave za Al Jazeeru Balkans, u kojoj je podržavao tzv. treći entitet, što mu nije bilo prvi put, ali tada je bila razlika jer je izjava odjeknula u javnosti. Tada mu je oduzet status počasnog građanina Srebrenice i Sarajeva, a, s obzirom na izjavu, i s pravom. Nakon toga, aktiviraju se njegovi “spavači” koji vode bošnjačke udruge i institucije u Hrvatskoj i kreću u suludu akciju branjenja svog stranačkog šefa. U sarajevskoj ekskurziji tada su pokušali Bandićev istup objasniti kao krivo i zlonamjerno protumačenu izjavu.

U taj udruženi braniteljski poduhvat bili su uključeni predsjednik SDAH Mirsad Srebreniković (koji vodi gotovo propalu bošnjačku stranku, a ustvari je Bandićev kadrovik za zdravstvo i nekadašnji Bandićev stranački zastupnik u Gradskoj skupštini), predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb Sead Berberović (kroz Bandićeve strukture bio je imenovan za člana Upravnog vijeća Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”), predsjednik KDBH “Preporod” Ervin Jahić (zaposlenik u gradskim strukturama i dva puta propali Bandićev kandidat na parlamentarnim izborima), ali i dr. Gzim Redžepi (predsjednik Medžlisa IZ Zagreb), Albanac koji slovi kao desna ruka Milana Bandića. Bošnjake koji u Hrvatskoj nisu dijelili njihova stajališta te upozoravali na pogubne trendove ova udružena skupina doslovno je istrebljivala iz bošnjačkih udruga. Međutim, ova je skupina imala i direktne veze s tadašnjim predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom, i to preko uspinjajuće zvijezde hrvatske desnice Zlatka Hasanbegovića. Bivši ministar Hasanbegović u međuvremenu je s Karamarkom naglavačke izletio iz HDZ-a, a danas je Bandićev koalicioni partner u Gradskoj skupštini. Trenutno ganja heroje Narodnooslobodilačke borbe (sada mu je cilj uklanjanje spomenika Ive Lole Ribara), a usput se potpisuje u knjigu žalosti za osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka.

INICIJATIVE ZA VRAĆANJE TITULE POČASNOG GRAĐANINA SREBRENICE MILANU BANDIĆU

Ova političko-udrugaška skupina, osim što šuti na vrlo opaku hrvatsku propagandu koja se i njih direktno tiče, ipak nešto radi. Na službenim stranicama Grada Zagreba tako možemo doznati da je gradonačelnik Milan Bandić tokom novembra primio delegaciju Opštine Srebrenica. Tema sastanka bila je pokretanje inicijative za vraćanje titule počasnog građanina Srebrenice Milanu Bandiću. Naime, Skupština Opštine Srebrenica primila je molbu Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i njihovih prijatelja da se otkloni, kako kažu, “nepravda koja je počinjena te da se gradonačelniku Bandiću vrati status počasnog građanina Srebrenice”. Ako je suditi prema izjavama, to bi se moglo i ostvariti u martu 2018. godine, kada je planirana svečana skupština Opštine Srebrenica. Jedno od glavnih opravdanja za tu inicijativu jeste “zahvala za svu pomoć koju je pružio Srebrenici i njenim građanima već dugi niz godina”. Predsjednik Vijeća Harun Omerbašić također smatra da “ne smijemo zaboraviti koliko je bilo ultramaratona, koliko humanitarnih akcija, koliko konvoja i koliko je djece ljetovalo zahvaljujući Gradu Zagrebu i gradonačelniku Bandiću”.

Iz ovog proizlazi nekoliko pitanja. Prvo je može li veličatelj ratnog zločinca Slobodana Praljka koji novac javnog gradskog prijevoza troši na besplatne vožnje pristiglih na komemoraciju ratnom zločincu Praljku, u organizaciji udruženja Tuđmanovih instant-generala, biti nazivan “bošnjačkim prijateljem” i, kao takav, postati počasni građanin Srebrenice? Drugo se tiče nerazumijevanja, ponajviše od strane Bošnjaka, naravi saradnje dva grada: “Je li Bandić pomogao Srebrenici ili Grad Zagreb iz sredstava svih građana?” Jer, nije Bandić niti dao niti osigurao sredstva, već Grad Zagreb iz svojih budžetskih prihoda, dakle, svi građani glavnog grada Hrvatske. Treće pitanje tiče se Bošnjaka u Hrvatskoj. Mogu li i dalje dopuštati da se, umjesto osiguravanja kulturne autonomije, njihove udruge bave osiguravanjem političke zavisnosti? Nikako da se shvati da je saradnja s legalno izabranim političkim strankama na vlasti nešto što je prirodno i posve opravdano. Ali saradnja, a ne svrstavanje i političko zastupanje tih stranaka. Upravo je to slučaj s Milanom Bandićem i Bošnjacima. Umjesto da s njim sarađuju, oni za njega rade, pa iz toga proizlazi da, umjesto da lobiraju za svoj narod, što im je i dužnost na tim funkcijama, oni lobiraju za Milana Bandića, koji podržava zločince i organizatore konclogora za Bošnjake. Ne zaboravimo i to da je Bandić pravosnažno optužen za nezakonito trošenje javnih sredstava, pogodovanje, nezakonito zastupanje i još koješta.

U tom je smislu Srebrenica mjesto koje ima posebnu simboličku vrijednost za bošnjački narod, a i u svjetskim razmjerama postala je mjesto koje simbolizira stradanje i genocid nad Bošnjacima devedesetih godina 20. stoljeća. Upravo zato su Bandićevi Bošnjaci tako jako uprli da mu počasni status vrate, ne bi li sačuvali i opravdali vlastiti podanički kredibilitet u Bandićevim strukturama. Zato svi džematile šute na Bandićevu podršku Slobodanu Praljku. I zato se uopće ne oglašavaju po pitanjima koja se tiču naravi rata devedesetih. Zapravo, uopće se ne oglašavaju jer životare na stranačkim foteljama, a izdaju se za predsjednike bošnjačkih udruga. Rekli bismo da su nakon otimanja bošnjačkih udruženja, što smišljeno, a što kao izraz podaništva, od jedne manjine napravili 100% invalida koji je gluh, nijem i nepokretan, dresiran da reagira jedino na glas i naredbu hrvatske politike.

Dakle, posljednje pitanje Bošnjaci u Hrvatskoj trebali bi postaviti sami sebi. Može li Bandić, koji hašku presudu za udruženi zločinački poduhvat protiv Bošnjaka u Hercegovini smatra velikom nepravdom i neistinom, biti iole prikladna ličnost da bude počasni građanin Srebrenice, mjesta u Istočnoj Bosni u kojem se po haškim presudama dogodio udruženi zločinački poduhvat s ciljem i izvršenjem genocida? Treba li uopće odgovarati na ovo pitanje? Ako ćemo s aspekta morala i čuvanja digniteta vlastitog naroda i njegove žrtve, jasan je odgovor. Ako ćemo iz aspekta hrvatskog cvijeća u vazi Milana Bandića, odnosno političkog koristoljublja, već je odgovoreno.

MLAKO PRIOPĆENJE SDAH

Stranka demokratske akcije Hrvatske, bez obzira na svoju trenutnu kadrovsku potkapacitiranost i političku nerelevantnost, jedina ima realnu šansu da u budućnosti napravi neke rezultate na manjinskoj političkoj sceni u Hrvatskoj. Naravno, pod uvjetom da se restrukturira i probudi iz dubokog sna. Činjenica jeste da je ta stranka pod vodstvom dr. Šemse Tankovića u puno opasnijim vremenima devedesetih godina, dok su njeni čelnici privođeni na informativne razgovore i hapšeni, pokazivala nepokolebljivu odlučnost da ukazuje na istinu koja se ticala statusa Bošnjaka u Hrvatskoj i ratnoj ulozi Hrvatske u BiH. Štaviše, SDAH se tada koordinirala s Islamskom zajednicom u Hrvatskoj i bošnjačkim udruženjima. Upravo je takav stav tadašnjih čelnika te stranke rezultirao i poštovanjem među bošnjačkom manjinom, što je rezultiralo time da je dr. Šemso Tanković osvojio dva mandata u Hrvatskom saboru.

U svom drugom mandatu Tanković jeste davao neutemeljene izjave, ali one, bez obzira na to, nikada nisu izgubile na svojoj dramatičnosti i oštrini. U današnje se vrijeme SDAH praktički ne oglašava, a razlog takvog stanja već smo naveli i tiče se zavezanih ruku njenog vodstva. Međutim, jedanaest dana nakon haške presude šestorci, SDAH je pokazala neke znakove života. Na dan komemoracije ratnom zločincu i samoubici Slobodanu Praljku u Dvorani “Lisinski” izdali su priopćenje u kojem navode da “izražavaju žaljenje što su prvotne izjave predsjednika Vlade i predsjednice RH intonirane ispod potrebne razine kako bi to priličilo državnicima tog formata”. Navodi se i postojanje “antibošnjačkog raspoloženja u Hrvatskoj”, ali Predsjedništvo SDAH navodi da “ostaje kod stava da se odrednice presude ne komentiraju jer u svakom sudskom procesu su dvije suprotstavljene strane i u svakoj presudi je prisutno određeno nezadovoljstvo”.

U trenutku dok izdaju ovo saopćenje Inicijativa mladih za ljudska prava s nekoliko je desetaka građana Zagreba zapalila svijeće i položila ruže na zagrebačkom Trgu Francuske republike za žrtve zločina počinjenih od strane pripadnika HVO-a i HV-a tokom rata 90-tih godina u Bosni i Hercegovini. Lijepo i pohvalno, a poražavajuće za bošnjačku politiku u Hrvatskoj koja u ovom trenutku ne bi komentirala “odrednice presude” iako ih se te odrednice direktno tiču. Da je kojim slučajem hrvatski UZP u Hagu dosuđen nad srpskim narodom, bez ikakve sumnje da bi srpski manjinski zastupnik u Hrvatskom saboru imenom Milorad Pupovac toliko vikao da bi mu Vlada u roku nekoliko dana uplatila najmanje 5 miliona eura za osiguravanje srpske manjinske kulturne autonomije. I to ne zato da šuti nego samo da manje viče. Nije loše ni da se čelništvo SDAH upita kako je moguće da Milorad Pupovac, univerzitetski profesor i intelektualac, uspijeva dobiti podršku, primjerice, srpskih poljoprivrednika na Kordunu i Baniji. Zar neko doista misli da neki poljoprivrednik s razumijevanjem ulazi u sadržaj izrečenog? Naravno da ne ulazi. On tek primjećuje da se Pupovac hrabro nešto buni i da to radi da odbrani srpska manjinska prava i zato mu i daje povjerenje na izborima. U svemu ovome trebalo bi primijetiti da je izostala i reakcija Islamske zajednice u Hrvatskoj na čelu s muftijom Azizom ef. Hasanovićem. Ona se ne bi trebala miješati u politiku jer joj to i nije uloga. Međutim, ako je Katolička crkva direktno uključena u beatifikaciju ratnog zločinca Praljka, tada su po svoj prilici dužni nešto iscijediti iz sebe, ako ništa, barem da u duhu dijaloga upozore na temelje moralnosti i ljudskosti koje su polazište svake monoteističke abrahamske religije.