Može biti znači da onaj koji odgovara možda i zna odgovor na pitanje, ali ga ne želi ili ne smije izgovoriti; može biti može također značiti da onaj koji odgovara ne zna odgovor, ali ne želi to priznati
, ali pitači su lingvistički precizno zapisivali u svoje bilježnice gotovo sve odgovore.</p>
<p>Ugleda tako pitač nekog gorštaka i zapita ga: “Kako se kod vas kaže, zrak ili vazduh?” Gorštak zastane, zagleda se u nj i zamisli. Šta je značilo to pitanje? Ukoliko i jest opasno, nije odmah. Zato odgovori strasno, i to poprilično glasno, gotovo da se derao: “Isto ti je! I ždrak! I vozduk!” To je pravopisca malo iznenadilo, ali je uredno zabilježio i otišao. Na to nevidljivi slušač razgovora upita: “Ko je to bio?”</p>
<p>“Neki pravopiždžija”, odgovori mu zapitani, gotovo službeno.</p>
<p> </p>
<p>A, može biti, iako se svega dobro sjećam, da ništa od ovoga nije istina. Nego je sve fantazmagorija s nekog od velikih sajmova knjiga gdje ljudi istražuju svoju osamljenost i istinsko značenje opasnih riječi. Priče koje se ponekad dogode kazuju o onom što je u knjigama nevidljivo. A govore i knjige. Nikad to nije toliko jasno kao na sajmovima knjiga. Mnogim piscima bar se tako pričinja. Bio u pitanju Frankfurt, Kairo ili neki treći grad.</p>
<p><em> </em></p>
<p>– Ko je ovdje Bibliotekarka? – pita mladić čija je glava skrivena u golemoj kapi, a usta u bujnoj bradi.</p>
<p>– Tamo je Biblos, gore Pergam, a Babilon i Aleksandrija nešto dalje…</p>
<p>– A Bibliotekarka? – ne odustaje mladić.</p>
<p>– Ja sam.</p>
<p>– Vi?</p>
<p>– Zar me ne prepoznaješ?</p>
<p> </p>
<p>Skriveni, zakrabuljeni mladi pisac skida kapu, tjera kosu s čela, trlja oči. Doista, pred njim je Knjiga, njegova prva knjiga. Njegovi snovi. Snovi u stihovima.</p>
<p>– Šta si želio? – pita ga Knjiga.</p>
<p>– Želio sam da nađem tebe.</p>
<p> </p>
<p>I dok se Knjiga udaljava od njega, bezumno, opsjednuto, on ponavlja: Tebe… tvoj tamni garmond… svaki stih koji se spotiče o korektorske pogreške… tebe… izgubljenu u tipografskom vrtu! Mladić zastaje u hodniku Labirinta knjiga i vidi starca oko kojeg su se okupile knjige i čitaoci. Koliko je samo knjiga oko njega.</p>
<p>– Ko si ti? – upire starac štap ka jednoj.</p>
<p>– Ja sam Vaša druga knjiga, knjiga ljubavnih stihova, sad su me ponovno objavili kod jednog malog izdavača. Oni vas svi toliko cijene…</p>
<p>– Može biti… – govori starac i pokušava da drhtavom rukom povuče štap.</p>
<p>Mladić se okreće po Labirintu (i u mom sjećanju još uvijek), a čini mu se da iz njega nema izlaza.</p>
<p> </p>
<p>Iako sam gotovo opsjednut ovim sjećanjem, čini se da ni tu stvari nisu baš posve jasne. Kazali smo kako je svojedobno ugledni lingvist (jedan od istraživača s početka teksta), u sklopu svojih istraživanja, pitao obične ljude na pomno odabranim mjestima i pažljivo bilježio odgovore u svoju bilježnicu. Ukoliko si želio određen odgovor, važno je bilo znati gdje ćeš pitati i koga. To je smisao sintagme “pomno odabrani”. Međutim, iznenađenja su uvijek moguća, kao u prizoru koji smo opisali. Prisjetimo se, stoga, za kraj kako je pitač jednog ne baš oduševljenog zapitanika vrlo ozbiljno zapitao:</p>
<p>– Kako se kod vas kaže: može ili more?</p>
<p>Zapitani ga je gledao u čudu, a onda mu (za pitača posve neočekivano) odgovorio:</p>
<p>– Mere i jedno i drugo.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Ko to kažeSljedeći članak
Ponovno iscrtavanje granica na Bliskom istoku
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo