Meksiko je multikulturalna država u kojoj živi mnogo stranaca i Meksikanci su, generalno govoreći, pozitivno raspoloženi prema svim strancima koji iz raznih razloga dođu u Meksiko. Meksiko je divna država i ljudi su veoma ljubazni i veseli. Klima je prijatna, meksička kuhinja je jedna od najboljih na svijetu i Meksikanci imaju fine običaje. Zbog svega toga, u Meksiku se osjećamo kao kod kuće, kaže Javor Sliško

Dobro poznata rečenica nema gdje nas nema nameće se kao najlogičniji početak ove zanimljive priče. Brojni Bosanci i Hercegovci, uslijed agresije na našu domovinu, bili su prisiljeni napustiti Bosnu i Hercegovinu, što je rezultiralo činjenicom da skoro u svakom dijelu svijeta imamo neku bosanskohercegovačku porodicu koja kroz svoja dostignuća ponosno predstavlja zemlju iz koje dolazi. Upravo takav primjer jeste mostarska porodica Sliško, koja je svoje novo utočište pronašla u dalekom Meksiku. Za razliku od velikog broja Bosanaca i Hercegovaca koji su domovinu napustili u toku agresije, ova je porodica i prije agresije boravila u Meksiku, a ostali su živjeti u ovoj zemlji jer im je bio onemogućen povratak u ratom zahvaćeni Mostar.

OD MOSTARA DO PUEBLE

“Moj otac Josip, mama Jesenka i ja došli smo u Meksiko u septembru 1991. godine. Otac je univerzitetski profesor fizike i istraživač učenja i nastave fizike i matematike. Pozvali su ga da bude gostujući profesor na Univerzitetu Benemérita Universidad Autónoma u gradu Puebla. Plan je bio da se vratimo u Bosnu i Hercegovinu u aprilu 1992. godine i da maj, juni i juli provedemo u Finskoj, od čije je vlade moj otac dobio istraživačku stipendiju. Međutim, sudbina je imala drugačije planove. U martu 1992. godine zaratilo se u Bosni i Hercegovini, te je povratak bio nemoguć. Tako su se tih nekoliko planiranih mjeseci boravka u Meksiku pretvorili u čitav život. Može se reći da je nama Meksiko možda spasio život jer svi znamo šta se sve dešavalo tokom agresije u našoj Bosni i Hercegovini tih nesretnih ratnih godina”, priča Javor Sliško.

Javor u meksičkom gradu Puebli vodi uspješan privatni biznis kojim je veoma zadovoljan. Nedostaju mu ljudi iz Bosne i Hercegovine jer u Meksiku ne postoji veća organizirana bosanskohercegovačka zajednica kao što je to slučaj u nekim drugim zemljama u koje su Bosanci i Hercegovci doseljavali. Ovaj mladi Mostarac ponosan je na to što su malobrojni Bosanci i Hercegovci veoma dobro integrirani u meksičko društvo, za koje kaže da je veoma sličnom onom bosanskohercegovačkom.

“Meksiko je multikulturalna država u kojoj živi mnogo stranaca i Meksikanci su, generalno govoreći, pozitivno raspoloženi prema svim strancima koji iz raznih razloga dođu u Meksiko. Meksiko je divna država i ljudi su veoma ljubazni i veseli. Klima je prijatna, meksička kuhinja je jedna od najboljih na svijetu i Meksikanci imaju fine običaje. Zbog svega toga, u Meksiku se osjećamo kao kod kuće i dobro smo integrirani u meksičku zajednicu. Nažalost, u Meksiku ima vrlo malo ljudi iz Bosne i Hercegovine. Iz država bivše Jugoslavije najviše ima ljudi iz Srbije i Hrvatske. Tek je prošle godine Bosna i Hercegovina otvorila počasni konzulat u Mexico Cityu. Konzul gospođa Nadine Karachi-Estrada ima namjeru organizirati večeru s Bosancima i Hercegovcima koji žive u Meksiku.

Mislim da je to fina prilika da se upoznamo i možda započnemo međusobno druženje. Iako je to prvi korak prema eventualnom ozbiljnijem organiziranju naše dijaspore u Meksiku, mislim da je veoma važno početi s takvim aktivnostima koje bi u budućnosti trebale rezultirati nekom krovnom kućom Bosanaca i Hercegovaca u ovoj zemlji. Ponekad mi Bosanci i Hercegovci potcjenjujemo sebe i nismo svjesni našeg potencijala. Bosna i Hercegovina je prekrasna država, turistički dragulj koji nudi mnogo toga, od multikulturalnosti i prirodnih ljepota do gastronomije i muzike. Ljudi iz cijelog svijeta imaju želju da posjete Bosnu i Hercegovinu, poznajem mnoog njih u Meksiku. Bosanci i Hercegovci, nebitno koje smo vjere ili nacije, moramo voljeti svoju jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu, te biti ponosni na jedinstvene karakteristike naše države s kojima se ne mogu pohvaliti neke mnogo veće zemlje”, naglašava Javor Sliško.

Naš sagovornik posebno ističe privrženost svojoj domovini Bosni i Hercegovini, koju posjećuje kada mu se god ukaže prilika. Velika udaljenost ne predstavlja mu problem.

“U Bosnu i Hercegovinu odem najmanje jednom godišnje. Pošto sam strastveni ljubitelj fudbala i navijač naše reprezentacije Bosne i Hercegovine, ali i fudbalskog kluba ‘Željezničar’, uvijek pokušam da se moja putovanja u domovinu poklope s utakmicama voljenog kluba ili reprezentacije. Posljednji put kada sam bio u Bosnu i Hercegovini, u jesen 2016. godine, odgledao sam tri utakmice ‘Želje’ i dvije utakmice reprezentacije”, prisjeća se Sliško.

PONOSNO NOSI LJILJANE

Veoma često ide na gostovanja s reprezentacijom Bosne i Hercegovine, a s posebnim ponosom sjeća se Svjetskog prvenstva u Brazilu, na kojem je naša reprezentacija prvi put igrala. Prije historijskog odlaska reprezentacije Bosne i Hercegovine morao je, kako kaže, obići pola svijeta kako bi bodrio naše reprezentativce. Grčka, Slovačka, Andora, Austrija, Sjedinjene Američke Države, Litvanija, Brazil samo su neke od zemalja koje je ovaj Mostarac posjetio kako bi uživo gledao najboljih jedanaest fudbalera Bosne i Hercegovine.

“Kada je riječ o reprezentaciji Bosne i Hercegovine, ne postoje razlozi niti opravdanja koja me mogu spriječiti da je gledam. Neopisiv je osjećaj biti okružen s Bosancima i Hercegovcima koji dolaze iz različitih zemalja s jedinim ciljem: da svojom pjesmom nose naše igrače do pobjede. Za mene je svaka utakmica gostujuća. U velikoj većini slučajeva moram preći po nekoliko hiljada kilometara u samo jednom smjeru da bih na stadionu proveo tih devedeset minuta s ljudima koje volim. Svaki novi izazov reprezentacije Bosne i Hercegovine i moj je lični jer sam upravo prije, za vrijeme i nakon utakmica upoznao veliki broj navijača koji su mi s vremenom postali pravi i iskreni prijatelji. U sjećanju je posebno ostao urezan naš prvi historijski odlazak na svjetsko prvenstvo, ono u Brazilu. Slušati našu himnu na stadionu kao što je ‘Marakana’ jeste osjećaj koji se ne može opisati. Nakon tog, sada već historijskog meča protiv selekcije Argentine prisustvovao sam i nesretnom meču protiv Nigerije, ali sam imao čast i proslaviti našu prvu pobjedu na svjetskom prvenstvu, onu protiv reprezentacije Irana. To sam simbolično obilježio fotografijom sa svojim prijateljima na kojoj je istaknuta naša zastava s ljiljanima”, priča Javor.

Da je ovom Mostarcu bitno biti prisutan na svakoj utakmici koju igra reprezentacija Bosne i Hercegovine, dokazuju i posljednje dvije prijateljske utakmice Bosne i Hercegovine odigrane na teritoriji Sjedinjenih Američkih Država, protiv domaće reprezentacije i Meksika. Ovi susreti bili su mu posebno zanimljivi zato što je imao priliku na djelu vidjeti novog selektora Roberta Prosinečkog, ali i nekoliko fudbalera koji ranije nisu dobijali priliku za dokazivanje.

“Nisu baš tako česte prilike kada u svom ‘komšiluku’ mogu gledati omiljenu reprezentaciju ili nekog sportistu. Prije nekoliko godina imao sam priliku gledati našeg najboljeg tenisera Damira Džumhura na turniru u Meksiku. Ne dešava se često da mogu prisustvovati debitantskom nastupu novog selektora fudbalske reprezentacije. Ovaj se put i to poklopilo pa sam na prethodnim mečevima imao čast vidjeti i Roberta Prosinečkog, o kome se u posljednje vrijeme toliko pisalo u našim medijima. Nedostajala je prva ekipa, što je bilo vidljivo. Međutim, raduje me što i u ovom kombiniranom sastavu ima veoma kvalitetnih igrača”, objašnjava Sliško, dodavši da je ljubav prema reprezentaciji samo jedna od mogućnosti kako iskazati patriotizam, te da nema prepreka ni izgovora za nešto ako to istinski volimo.

Iako mu je veoma žao što na sljedećem Svjetskom prvenstvu u Rusiji neće biti naše domovine, Sliško je uvjeren u skori uspjeh reprezentacije Bosne i Hercegovine, te se nada da će nakon Svjetskog prvenstva odigranog u Brazilu, svoju domovinu pratiti već na sljedećem Evropskom prvenstvu.