Izraelski novinar Ronan Bergman, nakon više od hiljadu intervjua, pregledanih dokumenata i naredbi iz dostupnih arhiva, napisao je knjigu Rise and Kill First: The Secret History of Israel's Targeted Assassinations (Ustani i ubij prvi: Tajna historija izraelskih ciljanih ubistava), koja svjedoči da je Izrael koristio atentate kao službenu metodu svojih službi te da je, između ostalog, koristio trovanje kako bi ubijao svoje protivnike. Knjiga donosi i priču o tome kako je Ariel Sharon bio opsjednut ubistvom dugogodišnjeg palestinskog vođe Yassera Arafata. Za Bergmana, ciljana ubistva uvijek su bila dio historije Izraela. Sin je roditelja koji su preživjeli holokaust, služio je vojsku kao pripadnik obavještajnog krila izraelskih odbrambenih snaga, ima doktorat iz Cambridgea i urednik je najvećih izraelskih dnevnih novina

Nakon Drugog svjetskog rata, Izrael i njegove paravojne formacije koje su postojale i prije zvaničnog osnivanja te države, u atentatima izvedenim širom planete ubile su više ljudi nego bilo koja druga zemlja zapadnog svijeta. Jevrejska država od svog je osnivanja izvela oko 2.300 “ciljanih operacija ubijanja”, uglavnom usmjerenih protiv Palestinaca. Ronen Bergman precizno rekonstruira ovu krvavu historiju na više od 753 stranice svoje knjige. Nije lahko pisati o tajnoj historiji izraelskih atentata, pogotovo s obzirom na to da je vojna struktura izuzetno oprezna kada je riječ o osjetljivim sigurnosnim pitanjima. Međutim, Bergman je intervjuirao stotine izvora za knjigu, izgradivši priču o tome kako je Izrael koristio ubistva kao taktiku rješavanja svojih neprijatelja.

“MOSSAD” I “SHIN BET”

Prije osnivanja Izraela 1948. godine, jevrejske paravojne formacije koristile su teror kao taktiku protiv Britanaca koji su upravljali Palestinom. Provodili su gotovo svakodnevnu kampanju bombaških napada i ubistava. Neki od tih paravojnih vođa, poput Yitzhaka Shamira ili Menachema Begina, kasnije su institucionalizirali svoju taktiku gerilske borbe i terora. Ubistvo je postalo alat njihovog djelovanja od ranih dana postojanja Izraela.

Uprava vojne obavještajne službe, špijunska agencija “Mossad” i “Shin Bet”, unutarnja sigurnosna služba, stvorili su “najrobusniji atentatorski stroj u historiji”. Oni su izveli niz zastrašujućih misija, poput atentata na osobe koje su pobile izraelske sportaše na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. ili napada 1976. godine na aerodromu Entebbe u Ugandi. Bergman u svojoj knjizi dovodi u pitanje stratešku opravdanost ili etičku stranu ovakve politike navodeći primjere ubistva Abu Džihada, jednog od bliskih saradnika palestinskog čelnika Yassera Arafata. Ubijanje je bilo taktička pobjeda Izraela, ali je dovelo do jačanja “Hamasa”. Isto tako, atentat na lidera “Hamasa” Ahmeda Yassina 2004. godine doveo je do jačanja iranskog utjecaja na tu organizaciju.

“Ako vas neko pokuša ubiti”, kaže Talmud, “ubijte ga prije no što on ubije vas.” To je, prema Bergmanu, bio glavni princip “Mossada”, unutarnje sigurnosne službe “Shin Bet” i vojne obavještajne agencije “Aman” od nastanka Izraela 1948. godine. Ne samo da je Izrael ubio više ljudi nego bilo koja druga država od Drugog svjetskog rata nego se tempo operacija povećava, oko 800 ih je izvedeno u proteklom desetljeću.

Bergman počinje priču s mladićem imena David Shomron, koji je bio član “Stern Ganga”, militantne cionističke skupine, tokom posljednjih godina britanskog mandata u Palestini. Dana 29. septembra 1944. Shomron je ubio britanskog oficira Toma Wilkina na ulicama Jeruzalema. “Mlaz krvi tekao je iz njegove glave, poput fontane”, sjeća se Shomron. “Nije bila tako lijepa slika… Nisam ništa osjećao, čak ni malo krivnje. Bili smo uvjereni da će, ako pošaljemo što više kovčega u London, sloboda biti bliža.”

Izrael je uvijek bio opsjednut sigurnošću, ne samo zbog holokausta nego i zbog straha od neprijateljstva njegovih arapskih susjeda. Bivši direktor “Mossada” Meir Dagan, koji je naredio stotine ubistava, uvijek je kraj sebe držao fotografiju na kojoj je njegov djed iz Poljske, na koljenima, okružen njemačkim vojnicima, fotografiran nekoliko trenutaka prije no što je ubijen i bačen u masovnu grobnicu. Dagan je, prije no što je umro 2016. godine, kazao Bergmanu da je “većina Jevreja u holokaustu umrla bez borbe. Nikada više nećemo dospjeti u takvu situaciju, da klečimo i da nemamo šansu da se borimo za svoj život.”

Neka od Bergmanovih otkrića toliko su neobična da jedva da možete povjerovati u njih. Naprimjer, jedan od ciljeva “Mossada” bio je Wadie Haddad, organizator PLO koji se skrivao u Bagdadu. Ubili su ga 1978. godine ubrizgavajući mu smrtonosni otrov u pastu za zube. Umro je u strašnim bolovima u Istočnom Berlinu, u krikovima koji su odjekivali bolnicom. Međutim, većina “Mossadovih” žrtava ubijena je bombama i mecima. Bergman tvrdi da, pogotovo kada su se izvodile operacije u arapskim zemljama, izraelski agenti nisu vodili računa o slučajnim prolaznicima ili osobama koje su se zadesile na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.

Početkom osamdesetih Ariel Sharon bio je toliko opsjednut ubistvom Yassera Arafata i uništenjem PLO-a da je upao u moralnu septičku jamu zbog saradnje s libanskim falangama koje su odgovorne za smrt stotina ljudi u Bejrutu. Odsijecale su im uši kao suvenire i bacali njihova tijela u jame s krečom. Neki od Bergmanovih sagovornika čak su tvrdili da je Sharon ozbiljno razmatrao u pet navrata 1982. godine rušenje putničkog aviona kojim je trebao putovati Arafat. Svaki put izraelska vojska odbila je njegovo naređenje, ponekad namjerno proturječivši i svađajući se Sharonom dok ne bi postalo kasno za operaciju.

Sharon je uvijek imao opravdanje. Od 1948. do danas prijetnje postojanju Izraela bile su previše stvarne i svakodnevne. Jedna od fotografija jeste ona izraelske žene natopljene vlastitom krvlju, nakon bombaškog samoubistva u Tel Avivu. Sharon je tu fotografiju uvijek pokazivao stranim diplomatima kad god bi pitali o ciljanim ubistvima.

Ariel Sharon pojavljuje se u knjizi nekoliko puta kao vojni zapovjednik, zatim kao ministar odbrane i na kraju premijer. Bergman opisuje Sharona kao “piromana”, osobu opsjednutu ubistvom Yassera Arafata. Bergman tvrdi da danas postoji veći institucionalni problem od Sharona, a to je izraelski sigurnosni aparat koji je postao tehnološki pametniji i nemilosrdno učinkovit. Umjesto da se mjesecima ili godinama planira ubistvo, “Mossad” i “Shin Bet” sada su sposobni planirati četiri ili pet, kako ih zovu, presretanja dnevno. “Navikli su se na ubistva. Lahko raspolažu ljudskim životima. Potroše svega četvrt sata na odlučivanje o tome koga ubiti”, citira Bergman Amija Ayalona, nekadašnjeg šefa “Shin Beta”.

“MOSSADOVE” OPERACIJE

Godina je 1973. “Mossad” je u lovu na Alija Hassana Salameha, jednog od najtraženijih ljudi na svijetu. Salameh je bio šef operacija za “Crni septembar”, palestinsku terorističku skupinu koja je ubila 11 izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine. “Mossad” ga je očajnički želio mrtvog. Nažalost po njih, trag se ohladio, ali se onda desilo čudo. U norveškom gradu Lillehammeru izraelski agent vidio je Salameha s grupom Arapa u kafiću. Vijest je stigla u Tel Aviv. Tog 21. jula, kada su Salameh i njegova djevojka izašli iz autobusa na putu kući iz kina, ubice su čekale u iznajmljenom Volvu. Zadatak je obavljen savršeno. Osam pogodaka, krv na pločniku, bijeg autom. Postojao je samo jedan problem. Ubili su pogrešnog čovjeka. Ubistvo Ahmeda Bouchikija, običnog marokanskog konobara čija je žena bila u poodmakloj trudnoći, bila je strašna mrlja za ugled Izraela. Uhićeno je šest izraelskih agenata. Pet je služilo kaznu u Norveškoj, iako su brzo pušteni na slobodu nakon tajnog dogovora dviju vlada.

Kad se petero atentatora vratilo u Izrael, tamošnja ih je javnost dočekala kao heroje. Samo je nekolicina ljudi propitivala moralnost operacije; ipak, sramota je bila samo to što je “Mossad” markirao pogrešnog čovjeka. Na kraju, došli su i do onog koga su tražili. Dvadeset i drugog januara 1979. Salameh je izišao iz svog stana u Bejrutu kada je izraleska agentica, promatrajući sa svog balkona, pritisnula dugme. Bomba razorne snage uništila je ulicu. Osam ljudi je ubijeno, među njima časna sestra iz Njemačke i britanski student.

Priča o operaciji u Norveškoj nije jedina o kojoj Bergman iscrpno piše. Jedna od “Mossadovih” operacija o kojoj Bergman donosi detalje u svojoj knjizi poznata je pod nazivom “Plasma Screen”. Riječ je o ubistvu glavnog “Hamasovog” nabavljača oružja Mahmuda al-Mabhuha u Dubaiju. Misija je uspješno okončana 19. januara 2010. u sobi 230 hotela “Al Bustan”. Godinu dana kasnije, zbog nje je otpušten šef “Mossada” Meir Dagan. Mahmud al-Mabhuh na listu za odstrel upisan je 1989. nakon što je oteo i ubio izraelskog vojnika. U operaciji “Plasma Screen” učestvovalo je 27 agenata. U Dubai su stigli 18. januara s nekoliko evropskih destinacija, noseći britanske, irske, francuske, australske i jedan njemački pasoš s identitetima stvarnih ljudi.

Jedna od ekipa u koje su agenti bili podijeljeni čekala je metu na aerodromu. Drugo dvoje ga je pratilo do hotela. Tamo su dvojica agenata već čekala i ušla s njim u lift. Nakon što su operativci saznali u kojoj je sobi, broj su poslali kolegi koji je nazvao hotel i rezervirao sobu nasuprot Mabhuhove. Dvadesetak minuta poslije, meta je napustila hotel. Jedan od agenata ga je pratio. Ubice, dva para agenata, s vrećicama iz trgovina ušli su u hotel u 18:34. U 20 sati navečer šest agenata zauzelo je pozicije. Jedan od “Mossadovih” stručnjaka već je obradio ključaonicu Mabhuhove sobe, da u nju može ući četvero atentatora. U 20:24, kad se Mabhuh vratio, sve je bilo spremno. “Hamasov” čovjek nosio je vrećicu s novim cipelama koje je kupio i nije obratio pažnju na zaposlenika s brkovima niti mu je palo napamet da je žena koja je upravo prolazila hodnikom šetala gore-dolje već pola sata.

Mabhuh je ušao u sobu. Jedini znakovi borbe, otkriveni dan kasnije s tijelom, bili su oštećeni okviri kreveta. Agenti su hotel napustili u parovima i odvezli se na aerodrom. Posljednji od njih prošao je kroz predvorje vukući kofer na kotačiće. Idući su dan ubijenog pronašle sobarice. U knjizi Bergman piše i o brižljivo planiranim operacijama koje su propale. Među njima je priča o istreniranom psu-bombašu koji je pobjegao ili ona o palestinskom zatvoreniku kojeg su pokušali hipnozom pretvoriti u “Mossadovog” ubicu. Nakon što je prošao tretman, dobio je pištolj i poslan je u misiju. Istog trena, nakon što je prešao granicu, predao se Palestincima i ispričao šta su mu pokušali napraviti.

TAKTIKA ZA OPSTANAK

Od prvih desetljeća evropske cionističke kolonizacije u osmanskoj Palestini, jevrejski doseljenici imitirali su metode policijske države. Bergman piše o događajima iz 1907. godine, kada je ubijen arapski policajac Araf al-Arsen, kojeg su doseljenici smatrali neprijateljem zbog njegovog odnosa prema njima. Ubistva nisu prestala ni nakon što je obznanjena Balfourova deklaracija o Izraelu kao “nacionalnom domu za jevrejske narode”. Ben Zvi je naredio ubistvo 1924. godine vjerskog jevrejskog vođe Jakova de Haana, poznatog po svom protivljenju cionizmu. Ubica je bio Avraham Tehomi, koji je s Davidom Ben-Gurionom 1931. godine utemeljio Irgun Zvai Leumi (Nacionalnu vojnu organizaciju). Ben-Gurion se u to vrijeme protivio atentatima, no taj se pogled promijenio kada je došao na vlast u novoj državi. U međuvremenu, frakcije cionističkog podzemlja ubijale su britanske i arapske službenike i civile.

Bergman detaljno opisuje mnoge operacije koje je poduzela nova država koja je izbjegavala egipatski raketni program, ubila palestinskog zapovjednika koji je djelovao iz Gaze, infiltrirala se u sirijsku obavještajnu službu ili upala u stan u Njemačkoj gdje su mladi palestinski aktivisti planirali napad na Izrael. Bergman otkriva i detalje brojnih ratnih zločina. Sharonov pokolj najmanje 99 ljudi na selu Qibya na Zapadnoj obali 1953. bio je samo jedan od mnogih takvih. Koncentracija svih resursa na ubistva, piše Bergman, dovela je do toga da Izrael previdi znakove da Egipat i Sirija planiraju rat u oktobru 1973. kako bi povratili teritorije koje su izgubili 1967. godine.

Uvečer 9. aprila 1973. Izrael je pokrenuo “jednu od najvećih ciljanih operacija ubijanja u 20. stoljeću, ako ne i najveću”. Misija – ubiti tri palestinska dužnosnika u Bejrutu. Šezdeset pet operativaca, koje je predvodio Ehud Barak odjeven kao žena, veslalo je ka kopnu u 19 gumenih čamaca, uz podršku 3.000 saradnika u Izraelu. Jedan od Palestinaca koji su bili meta Kamal Nasser bio je glasnogovornik oslobodilačkog pokreta, ali ne i borac. Supruga drugog Palestinca Jusufa al-Najara ubijena je kraj njega u krevetu. Brojke koje Bergman navodi u knjizi zastrašujuće su. Hiljadu ubijenih prije palestinske druge intifade, 168 uspješnih “likvidacija” tijekom te intifade i 800 “ciljanih ubistava”.

Bergman u knjizi tvrdi kako je politika isprva zamišljena kao vojna taktika za opstanak kasnije postala “temeljno načelo izraelske sigurnosne doktrine”. Ubistvo nevinih civila nazvano je “slučajnom štetom”, a ciljana ubistva postala su poznata kao “ciljana preventivna djela”. Izrael se ponašao poput drevnih kraljeva koji su odlučivali ko će živjeti, a ko će umrijeti. I to radi i danas. Vrijednost Bergmanove knjige u tome je što ona negira pravo na pretvaranje, negira mogućnost da poput Nijemaca 1945. godine Izraelci danas kažu kako “nisu znali”.