Muslimanski omladinski savez (MOS) preteča je Asocijacije mladih SDA. Formiran je 22. decembra 1990. godine, a 28 godina kasnije razgovaramo s osnivačima ove organizacije o počecima, ciljevima, namjerama, značaju i doprinosu MOS-a, ali i o razlozima njihovog ponovnog druženja, okupljanja, sada kao zrelih, porodično i profesionalno realiziranih ljudi. Za Stav o MOS-u govorili su: Nedim Dizdar, prvi predsjednik MOS-a, zatim Salko Bukvarević, Mensur Bekrić, Šukrija Bakšić, Emir Kovačević. Pored spomenutih, osnivači MOS-a još su: Amer Bukvić, Namik Bukvić i Amel Zekić

Piše: Anes DŽUNUZOVIĆ

“Na Dan republike, tadašnje SFRJ, 29. novembra 1990. godine predsjednik SDA rahmetli Alija Izetbegović potpisao je odluku o formiranju MOS-a, a 22. decembra 1990. godine, na Dan JNA, održana je Prva Skupština MOS-a u tadašnjem Narodnom univerzitetu ‘Đuro Đaković’, a današnjem Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu”, kaže prvi predsjednik MOS-a Nedim Dizdar u razgovoru za Stav, i dodaje: “MOS je bio dio SDA, kao omladinski pokret Stranke, ali je imao veliku samostalnost i, kako je stajalo u Odluci o formiranju, bio je direktno odgovoran predsjedniku Izetbegoviću.”

Okupljanje mladića i djevojaka od kojih će nastati MOS počelo je nekoliko mjeseci ranije. Uglavnom su to bila djeca pripadnika pokreta “Mladi muslimani”, koji su kroz svoj dotadašnji život dobrano osjetili nepravdu i totalitarizam tadašnjeg komunističkog režima u SFRJ i BiH. U vremenu kada je počeo pad komunizma i totalitarnih komunističkih režima u svijetu, kada pada Berlinski zid i veliki SSSR se raspada, sloboda i demokratija počinju da se osjećaju i u tadašnjoj SFRJ i BiH. Spremaju se promjene, ali historijsko iskustvo kazuje da svaka društvena i politička promjena na prostoru Balkana Bosni i Bošnjacima donosi nemir, a često i stradanje.

U takvom društvenom i političkom ambijentu, kada demokratija tek kuca na vrata SFRJ i BiH, komunistički režim nastoji opstati, a velikodržavničke aspiracije susjeda ponovo se bude, bošnjački mladići i djevojke odlučuju da ove značajne političke i društvene procese ne gledaju sa strane, već da budu dio njih. Odlučuju se organizirati na temeljima borbe za slobodu i prava koja su bila uskraćena u vremenu komunizma. Zalagali su se za slobodu vjeroispovijesti, za odvojen kazan u JNA, za neki oblik vjeronauke u školama, za vraćanje vjere u društvo. Zalagali su se za obnovu i jačanje kulture i tradicije Bošnjaka, za buđenje nacionalne svijesti, političko osvješćivanje, a kada je došlo vrijeme, učestvovali su i u organiziranju odbrane i pružanju otpora agresoru kroz Patriotsku ligu, Armiju i MUP RBiH.

O organizaciji MOS-a i aktivnostima do agresije na BiH govorili su nam Mensur Bekrić, prvi sekretar MOS-a, danas profesor u školi primijenjenih umjetnosti, doc. dr. Šukrija Bakšić, član prvog rukovodstva MOS-a, danas ekspert za ustavno pravo, Emir Kovačević, predsjednik MOS-a Brčko, danas poznati advokat. Sagovornici su se nadopunjavali tokom razgovora:

“Širenje MOS-a po republikama tadašnje BiH, ali i po dijaspori, išlo je brzo. Bilo je očigledno da se bošnjačka omladina budi i da je željna promjena i slobode. Osnivali su se ogranci po gradovima u cijeloj Jugoslaviji. Mi smo prisustvovali osnivačkim skupštinama u Zagrebu, Novom Pazaru, Gradačcu, Foči. Proveli smo niz aktivnosti. Bilo je to za ovakav oblik organiziranja još teško vrijeme. Kasnije tokom agresije saznali smo da smo bili praćeni od UDBA-e i KOS-a. O imenima ne bismo govorili. Doveli smo 360 djece s Kosova, koju smo rasporedili po cijeloj BiH u bošnjačke porodice, i tu su ostali mjesec dana. Našom inicijativom i aktivnošću vraćen je top u Sarajevu. Govorimo o topu kojim se označava kraj posta u ramazanu. Ta je tradicija ukinuta 1947, a mi smo skupili sredstva i angažirali tadašnjeg jedinog pirotehničara u BiH Martina Špingera da nam pomogne u našoj nakani. Od tada, top je stalno prisutan u Sarajevu, a ova tradicija proširena je i na druge gradove u BiH.

Kada su se uzburkale velikodržavničke strasti u Srbiji, Vojislav Šešelj najavljivao je dolazak u Sarajevo. Mi smo proveli akciju njegovog zaustavljanja i sprečavanja da uđe u Sarajevo. Oko 10.000 ljudi se okupilo na Darivi, na ulazu u Sarajevo, i spriječili smo Šešelja u njegovoj nakani. Kada je počela agresija JNA na Hrvatsku, izdali smo proglas, poziv Bošnjacima da ne idu u JNA i da napuste JNA i organizirali smo cijeli sistem izvlačenja mladića iz JNA preko naših MOS-ovaca u Hrvatskoj i drugim republikama. Slali bi im civilna odjela, druge lične karte, a onda ih i sakrivali po dolasku u BiH. Bilo je tu i mladića iz Sandžaka”, kažu nam spomenuti sagovornici.

O ulozi MOS-a u organiziranju otpora agresoru i direktnom učešću u otporu govorio nam je Salko Bukvarević, ministar za boračka pitanja u sada već tehničkom mandatu Vlade FBiH. “Nakon 10. juna 1991, kada je u Domu milicije u Sarajevu ozvaničena Patriotska liga BiH, koja je trebala organizirati otpor u BiH, MOS je dobio zadatak da formira specijalne jedinice. I upravo u mnogim općinama su MOS-ovci formirali specijalne jedinice. Pa je, recimo, Hase Tirić naš MOS-ovac iz Bijeljine. Komandant specijalnih jedinica za sjeveroistočnu Bosnu Senad Hodžić također je MOS-ovac. Senad je napustio sjajan posao u Dubrovniku, bio je komandir specijalne jedinice policije. Napustio je i došao u augustu 1991. godine u Tuzlu i prijavio se u Patriotsku ligu kao neko ko je znao kako se organiziraju jedinice i u toj ilegali formirao je jedinice na cijeloj teritoriji sjeveroistočne Bosne.

Upravo su te jedinice prve primile udar agresora, a na kraju je Senad 10. maja 1992. godine s 10-ak momaka samo s puškama zarobio prvi tenk i prve samohotke u BiH. Nažalost, tog dana je i poginuo. Jedinica ‘Crni labudovi’ nastala je iz MOS-a. Upravo je Senad Hodžić u komunikaciji preko sredstava veze koristio kodno ime Labud i otud i naziv jedinici ‘Crni labudovi’. Navest ću i primjer naše heroine Edine Čamdžić, koja je odlikovana ‘Ordenom heroja’. Edina Čamdžić je 1993. godine na Nišićkoj visoravni, kao pripadnica kladanjske brigade, u jednoj teškoj akciji kada su bili okruženi od četnika, a nakon što su joj pobili saborce i krenuli prema njoj s namjerom da je siluju, izvadila bombu i raznijela se. Recimo, naš MOS-ovac, policajac Alija Jašarević je na tranzitu kod Sarajeva zaustavio konvoj banana, kako su ga zvali četnici, a koji je prenosio oružje, granate. Imamo veliki broj MOS-ovaca koji su dali svoje živote. Bilo je dosta komandanata. Jedan broj njih je odlikovan ‘Zlatnim ljiljanom’. Ta generacija je položila svoj historijski ispit”, zaključuje Bukvarević.

Danas se MOS-ovci ponovo okupljaju, kako kažu, da prenesu svoja iskustva na mlađe generacije. Tako u saradnji s Asocijacijom mladih SDA, koja je pravni i idejni nasljednik MOS-a, pokrenuli su tribine na temu “Od MOS-a do Asocijacije mladih”. Ove tribine držat će u više gradova u BiH i upravo na njima prenositi svoja iskustva. Također, pokrenuli su i akciju stipendiranja povratničke djece, za početak u Foči i Kotor-Varoši. Održavaju veze i s Udruženjem “Mladi muslimani”, a najvažniji razlog njihovog ponovnog druženja jeste da u novim turbulentnim vremenima, kakva su sada, nađu se ponovo na usluzi Bosni i Bošnjacima.