Obuka iz vlasuljarstva proistekla je iz akcije šišanja i prikupljanja kose organizirane 15. februara prošle godine, na Međunarodni dan djece oboljele od raka. Udruženje “Srce za djecu koja boluju od raka u FBiH” željelo je da se na taj dan prikupi što više kose kako bi se ona mogla iskoristiti za izradu perika koje bi bile poklonjene djeci koja su izgubila kosu uslijed raznih oboljenja. Projekt je dobio naziv “Moja kosa, tvoja kosa”

Piše: Edib KADIĆ

Članovima Udruženja “Srce za djecu koja boluju od raka u FBiH” ništa nije teško uraditi kako bi izmamili osmijehe na mala dječija lica. Kažu da im taj osmijeh znači sve na svijetu i nikakva ovosvjetska blaga ga ne mogu zamijeniti. Osjećaju da su dio velike porodice, a angažman na projektima koji pomažu djeci odmara im dušu. Svjesni su kako bolest često ne bira niti uzrast, niti pol, i toga da u svakom trenutku bilo ko može oboljeti od teške bolesti. Članovi ovog udruženja ponosni su na činjenicu da vlastitim rukama donose djeci sreću, zadovoljstvo, samopouzdanje i odrastanje kakvo zaslužuju.

Do sada su radili na različitim projektima, a od kraja prošle godine organizirali su kurs izrade perika, vlasuljarstva, zanata koji je skoro pa nestao i u našoj domovini ga još samo nekoliko ljudi zna raditi.

Obuka iz vlasuljarstva proistekla je iz akcije šišanja i prikupljanja kose organizirane 15. februara prošle godine, na Međunarodni dan djece oboljele od raka. Udruženje “Srce za djecu koja boluju od raka u FBiH” željelo je da se na taj dan prikupi što više kose kako bi se ona mogla iskoristiti za izradu perika, koje bi se poklonile djeci koja su izgubila kosu uslijed raznih oboljenja. Projekt je dobio naziv “Moja kosa, tvoja kosa” i na samom početku, prema riječima Nermine Ćuzović, koordinatorice ovog projekta, akcija je naišla na ozbiljan problem.

“Nakon što smo prikupili kosu, kazali smo: ‘Odaziv je bio jako dobar, ali šta sada da radimo s tom kosom?’ Sve vrijeme imali smo želju da naša djeca imaju perike, jer je to terapeutsko pomagalo koje psihološki pomaže djeci da prevaziđu brojne probleme koje im donosi gubitak kose. Zatim smo htjeli da vidimo gdje bismo uopće mogli praviti te perike. Krenuli smo u potragu da vidimo da li ima neko kod nas u BiH ko se još bavi ovim poslom. U međuvremenu smo saznali da u Srbiji i Hrvatskoj ne daju našim državljanima donacije perika, iako znamo da smo mi do sada jako puno kose donirali i u Srbiji i u Hrvatskoj. Naši ljudi su im se obraćali, međutim, dobijali su odgovor da su te perike dostupne samo državljanima njihovih zemalja”, kaže Ćuzović i dodaje da im se nemalo zatim javila gospođa Jasmina Hadžić-Ajanović, masker i vlasuljar Kamernog teatra 55.

“Rekla nam je da je na televiziji vidjela da smo u potrazi za vlasuljarom, te se odmah ponudila da bi radila perike za djecu. Eto, tako nam se i javila ideja da bismo mogli napraviti projekt gdje bismo za svoje potrebe imali radionicu u kojoj bismo pravili perike. Projekt smo prijavili u Ambasadu Švicarske u Bosni i Hercegovini i ubrzo smo dobili odobrenje. Vlada Švicarske nas je podržala. S obukom smo počeli 1. decembra prošle godine, a s 30. septembrom ćemo je službeno završiti u sklopu podrške Vlade Švicarske”, pojašnjava Nermina Ćuzović.

ONO ŠTO SE NE MOŽE KUPITI NOVCEM

Projekt se sastoji iz dvaju segmenata. Prvi je izrada medicinskih perika za djecu. Drugi segment jeste obuka za vlasuljare, u sklopu kojeg je pokrenuta radionica, potpuno opremljena za tu namjenu. Jasmina Hadžić-Ajanović vodi ovaj projekt na koji se do sada prijavilo 12 osoba. Već 21 godinu bavi se ovim poslom i tvrdi da se vlasuljarstvo danas ne može naučiti u školama, te da je to jedan od glavnih razloga što danas imamo veliki deficit ovog kadra. “Ovaj posao sam naučila od rahmetli Halida Redžebašića, koji je radio u Hollywoodu. Zaista je bio veliki majstor. Imala sam tu sreću i priliku da učim od njega, isto kao što danas moje kolegice mogu učiti od mene. U ovaj projekt sam se uključila isključivo zbog djece. Njihov osmijeh mi ne može ništa zamijeniti, nikakav novac i ništa na svijetu. Nastavu držimo svaki dan, dolazim prva i pripremam neke stvari koje moje kolege još uvijek ne znaju. Oni su vrijedni i već su počeli raditi stvarčice koje doprinose izradi perika, pa je i dužina trajanja izrade jedne perike smanjena”, objašnjava Hadžić-Ajanović.

U okviru projekta izrađuju se dvije vrste perika. Prva je perika za djevojčice i dječake koji su na kemoterapijama i kojima dijelom raste kosa. Izrada ovih perika traje do osam dana. Drugu vrstu nose djeca koja imaju trajni gubitak kose i ona moraju imati potpuno knifanu periku. To je proces provlačenja dlaka kroz rupice na tilu specijalno namijenjenom za izradu perika. Kroz svaku rupicu vežu se jedna, dvije ili tri dlake, ovisno o gustini kose. Za izradu ovih perika potrebno je oko mjesec intenzivnog rada, i to je jedan od razloga što su ove perike izuzetno skupe. Za izradu je, kako nam kažu iz radionice, potreban oštar vid i mnogo strpljenja, gdje nema prostora za žurbu.

Nasiha Gušo, jedna od učenica radionice za pravljenje perika, kaže kako je tu od samog početka. “Jako mi je drago i sretna sam što sam ovdje, prije svega jer želim da pomognem našoj djeci. Bolest je svačija i može svakoga da zadesi. I sama sam operirala tumor. Hvala Bogu, to sam prebrodila. Zbog toga sam odlučna da pomognem ovoj djeci. Ovaj posao mi ispunjava dušu, odmara me i svi su ljudi iz ‘Roditeljske kuće’ divni prema nama. Mi smo kao jedna velika porodica. Imamo i veoma divnu instruktoricu i zaista ove sve ljude osjećam kao dio sebe. Mogu slobodno reći da mi svojim rukama donosimo sreću djeci, i to je ono što me ispunjava. Dječija sreća i dječiji osmijeh, nema tih para kojima bi se to moglo platiti. Dječiji osmijesi ispunjavaju dušu, i onda se ta djeca vraćaju sretna i zadovoljna u svoje sredine, šalju nam fotografije, kažu kako su sretni i zadovoljni. Hvala Bogu, ta djeca ozdrave i sutra će biti divni ljudi koji će biti ponos i stubovi naše drage Bosne”, poručuje Gušo.

Dvadesetdvogodišnji Fuad Halilović od 2006. do 2009. bolovao je od AML leukemije. Tri se mjeseca liječio u Bosni, nakon čega je otišao u Italiju na liječenje od devet mjeseci. Nakon godinu mu se vratila bolest, pa je ponovo otišao u Italiju. Poslije godinu i po borbe, bolest se potpuno povukla. Danas je Fuad asistent na projektu “Moja kosa, tvoja kosa”. Kaže kako je i tokom liječenja bio vezan za Udruženje “Srce za djecu koja boluju od raka u FBiH”.

“Aktivan sam član već deset godina, a danas sam i radnik Udruženja. Evo, sada sam i u projektu ‘Moja kosa, tvoja kosa’. Prije samog početka kolege iz Udruženja su me motivirale da se uključim, a pošto sam imao slobodnog vremena, počeo sam raditi i na ovom projektu. Prve dvije sedmice sam samo promatrao kako se to radi. Vidio sam da nije teško, ali da zahtijeva mnogo vremena, tako da sam se zainteresirao. Iako sam zakasnio dvije-tri sedmice, ubrzo sam ih sustigao. Vidio sam da mi paše izrada perika i da imam smisla za to. Gospođa Jasmina prepoznala je taj talent u meni i za vrlo kratko vrijeme sam došao na nivo gdje mogu već oko 50 posto posla samostalno uraditi. Ovo je posao koji volim da radim i, što god je vezano za djecu koja su u istoj situaciji u kojoj sam i sam bio, ja se maksimalno dajem i nimalo se ne štedim”, tvrdi Halilović.

USREĆITI DJECU, USREĆITI RODITELJE

Nekolicina perika već je stigla usrećiti kako djecu, tako i njihove roditelje. Aldijana Hadžihajdarević, majka djevojčice iz Bihaća kojoj je već napravljena i uručena perika, prisjeća se kako je na sve načine tražila da svojoj djevojčici nabavi periku: “S obzirom na to da moja djevojčica ima trajni gubitak kose, bila sam veoma odlučna da nađem periku. Pokušavala sam preko Zavoda zdravstvenog osiguranja Unsko-sanskog kantona, očekujući da ću kao neko ko plaća doprinose i zdravstveno osiguranje imati pravo da djetetu osiguram periku.

Međutim, dobila sam odbijenicu nakon dva mjeseca s obrazloženjem da Zavod ne finansira niti sufinansira perike, jer one nisu na listi pomagala. Onda smo muž i ja odlučili da podignemo kredit i da djetetu kupimo periku. Ona je koštala oko četiri i po hiljade maraka. U tom traženju izlaza za sebe, dijete i cijelu porodicu došla sam do broja ovog udruženja. Nazvala sam ne očekujući ništa, jer sam već bila navikla na odbijanje i zatvorena vrata. Oni su mi tek tako rekli da možemo dobiti periku, te čak i da imamo prednost jer mom djetetu vjerovatno neće nikada narasti kosa.”

Aldijana kaže kako je bila u šoku jer nikako nije očekivala takav odgovor. Dodaje da nije mogla da vjeruje da će jedan telefonski poziv riješiti njen najveći životni problem. “Dijete gubitak kose jako teško podnosi. Ne mogu vam opisati kolika je razlika između moje djevojčice u prošloj godini i sada. To je bilo dijete koje nije imalo ni trunke samopouzdanja, koje je mislilo da ne vrijedi, koje je spuštalo glavu i nikoga nije smjelo pogledati u oči. Moram priznati da nismo imali problema u školi i zadirkivanja jer sam imala apsolutnu podršku i odličnu saradnju i sa školom i s učiteljicama, kao i s klubom u kojem trenira ples. Perika nas je na kraju zaista spasila. Moje je dijete sada nasmijano, popravila je ocjene u školi i puna je samopouzdanja. Danas je mnogo djece koja čekaju na ove perike i u tome zaista leži njihov spas. Ako se svi zajedno udružimo i pomognemo im, onda će biti više osmijeha vraćenih na dječija lica, a to je naša zajednička parola”, poručuje Hadžihajdarević.

Kada je riječ o doniranju kose i senzibilitetu javnosti, iz Udruženja kažu da je stanje zadovoljavajuće. “Donacije dobijamo iz cijelog svijeta. Ljudi odsjeku kosu, zapakuju u kovertu i pošalju je na našu adresu. Sad smo u Bihaću imali primjer gospođe s Aljaske koja je poslala svoju pletenicu. Gospođa živi na Aljasci, a porijeklom je iz Krajine. Također, ubrzo zatim sam dobila e-mail od djevojke iz Ukrajine. Ona je vidjela akciju na Instagramu i onda je i ona odsjekla svoju kosu, spakirala i poslala. Rođena je Ukrajinka koja je vjerovatno udata za našeg čovjeka. Ovi primjeri su nam zaista bili ohrabrujući”, naglašava Nermina Ćuzović.

Napominje da ljudi uvijek mogu donijeti svoju kosu u Udruženje, kao i u bilo koji partnerski frizerski salon: “Trideset centimetara je minimum dužine kose koju primamo. Dugačkih dlaka nemamo puno, od 40 ili 50 centimetara, i za njima je velika potražnja. Primamo i ofarbanu kosu, koju onda koristimo za obuku naših učenika. Desi se da neko odsječe kosu dužine 20 centimetara i donira nam. Mi i to iskoristimo, nekada za šiške, nekada za paž, ili opet za obuku. Trudimo se da doslovno ništa ne bacamo i sve iskoristimo.”

Do sada je Udruženje organiziralo tri javne kampanje prikupljanja kose, i to u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, a 30. maja akcija će biti upriličena i u Vitezu. “Poslije Viteza ćemo raditi kampanju u Banjoj Luci, zatim ćemo, vjerovatno najesen, uraditi Zenicu, Mostar, i na kraju opet Sarajevo. Jedna od naših vizija jeste da, kad završimo projekt obuke, naša radionica bude samoodrživa i da upošljavamo ljude koji će raditi perike za različite namjene. Mi ćemo pokušati da ovo terapeutsko pomagalo makar jednim dijelom uključimo u zdravstveno osiguranje, i to nam je jedna od aktivnosti u ovom projektu”, konstatirala je Ćuzović.