Za njih bi se po godinama moglo reći da su tek “započeli” život, a oni su, ustvari, već vodili svoju vjerovatno najtežu životnu bitku. To im nije ubilo volju, naprotiv, kroz razgovor primjećujemo da su za život snažnije vezani nego mnogi od nas. Iz raznih su gradova, s različitim ambicijama i s jednom zajedničkom osobinom: svi su imali neku vrstu raka s kojom su se uspješno izborili

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ KASLI

Članovi Mreže mladih ljudi koji su pobijedili rak “MladiCe BiH” održali su 23. septembra ispred BBI-a u Sarajevu akciju podizanja svijesti o dječijem raku. Septembar je, inače, mjesec kada se širom svijeta pokreću slične akcije.

“MladiCe BiH”, opisujući sebe, kažu da su oni mreža mladih ljudi izliječenih od raka koji ruše predrasude i sve pred sobom. Ajla Nizić, jedan od pokretača projekta, kaže da žele poručiti da “rak nije bauk” i da se vrijedi boriti. I sama je, kako kaže, “mladica”, a svoju borbu opisala je u knjizi Moja nedovršena priča.

“'MladiCe BiH’ aktivna su grupa mladih liječenih od raka u sklopu Udruženja ‘Srce za djecu koja boluju od raka’. Osnovane su 2013. godine, a ideja je došla od evropskih grupa ‘Survivor’, pa je odlučeno da i mi imamo svoju. Cilj nam je da pomognemo djeci i mladima koji se trenutno bore s rakom, da iz borbe izađu što jači i da im svojim primjerom pokažemo kako rak nije bauk i da je izlječiv”, kaže Nizić, dodajući da često posjećuju mališane i mlade koji se liječe u Roditeljskoj kući i na Hematoonkološkom odjeljenju Pedijatrijske klinike u Sarajevu. Trenutno grupa “MladiCe” broji oko 25 članova u dobi od 16 do 30 godina. Kada napune šesnaest godina, njima se pridružuju djeca iz Udruženja. Nizić ističe da su imali slučajeva da im se mladi ljudi javljaju putem društvenih mreža sa željom da se pridruže njihovoj grupi. Na osnovu podataka Pedijatrijske klinike u Sarajevu, Nizić objašnjava da se na Hematoonkološkom odjeljenju ove klinike godišnje liječi između 50 i 60 mališana, a procent izlječenja približno je 80%, što odgovara statistici u svijetu.

“NEIZMJERNA PODRŠKA OD MAME, BABE I SEKE”

“'MladiCe BiH’, kao aktivna grupa u sklopu Udruženja ‘Srce za djecu koja boluju od raka’, volontiraju u Roditeljskoj kući, kao i u rehabilitacijskim kampovima koje organizira Udruženje. Posjećujemo i Hematoonkološko odjeljenje Pedijatrijske klinike u Sarajevu, gdje svoja iskustva dijelimo s oboljelim mališanima i njihovim roditeljima. Udruženje organizira i vikende osnaživanja za ‘MladiCe’ koji su ispunjeni radionicama. Cilj ovih radionica jeste da što spremniji zakoračimo u vrtlog života. Učesnici smo i na regionalnim konvencijama mladih liječenih od raka, te volonteri na mnogobrojnim humanitarnim akcijama. Zajedno s Udruženjem organizirali smo akciju podizanja svijesti o dječijem raku koja je održana ispred BBI-a, gdje smo dijelili informativne letke o dječijem raku kao i zlatne vrpce kao simbol borbe protiv dječijeg raka”, objašnjava Nizić, kojoj je s četiri godine dijagnosticiran Burkitt Lymphoma na tankom crijevu, a nakon operacije zapetljaja crijeva. Zahvaljujući spremnosti roditelja da urgiraju kada je bilo potrebno, ali i stručnosti naših doktora, bolest je na vrijeme otkrivena i izliječena. “Kao dijete, nisam bila svjesna da bolujem od raka, ali sam znala da sam zatočena u bolničkom krevetu, osjećala sam mučninu i bolove koje sa sobom nose hemoterapije. Hvala Bogu, liječenje je brzo završeno i nakon toga nije bilo komplikacija. Pored liječničke stručnosti, koja je neophodna za uspješan ishod, veliku ulogu imala je i podrška najmilijih, za šta vjerujem da je jedan od najbitnijih faktora u procesu liječenja. Tu neizmjernu podršku od mame, babe i seke imam i danas, ali i od prijatelja koji sa mnom ostvaruju moje snove”, kaže Nizić.

Razgovarali smo i s drugim članovima mreže, mladim ljudima punim života. Za njih bi se po godinama moglo reći da su tek “započeli” život, a oni su, ustvari, već vodili svoju vjerovatno najtežu životnu bitku. To im nije ubilo volju, naprotiv, kroz razgovor primjećujemo da su za život snažnije vezani nego mnogi od nas. Iz raznih su gradova, s različitim ambicijama i s jednom zajedničkom osobinom: svi su imali neku vrstu raka s kojom su se uspješno izborili.

NEMA ODUSTAJANJA

Dvadesetogodišnja Advija Džambas iz Travnika završila je Srednju medicinsku školu, a ove godina upisala je Fakultet zdravstvenih studija u Sarajevu, smjer laboratorijske tehnologije. Na prvi pogled, reklo bi se, zdrava, mlada i pozitivna osoba, ali iza nje je mukotrpna petogodišnja borba s rakom limfnih čvorova. “Kada sam imala trinaest godina, dijagnosticirana mi je bolest. U početku, kao djevojčici koja je školsku klupu zamijenila bolničkim krevetom, nije mi bilo baš jasno šta se to dešava. Kako je liječenje raka veoma specifično, ubrzo sam shvatila da imam opasnog protivnika, pa sam se odlučila za borbu. Počela sam s hemoterapijama koje nose brojne neželjene efekte. Jedan od njih jeste i gubitak kose, koji mi, kao djevojčici, nije toliko teško pao, bilo je samo bitno da ozdravim i vratim se normalnom životu. Međutim, Hodgkin je u mom slučaju bio veoma progresivan, pa je, nakon hemoterapija, uslijedila transplantacija vlastitim matičnim stanicama, zatim radioterapija, ali i pored svih tih tretmana, bolest se vratila nakon samo pet mjeseci. Moja borba se nastavila, hemoterapije također, i sve to dok se tražio kompatibilan donor koštane srži, jer je ovaj put bilo potrebno uraditi alogenu transplantaciju, a brat i sestra nisu bili kompatibilni davaoci”, priča Džambas. Nasreću, u Njemačkoj je pronađen 100% srodan donor, te je uspješna transplantacija obavljena na KBC “Rebro” u Zagrebu. Od tada je prošlo već pet godina zdravog života.

Ističe da su joj najveća podrška bili roditelji, brat, sestra, kao i uži krug prijatelja i rodbine. Veli da je tokom cijelog liječenje bila optimistična i vjeruje da su joj pozitivne misli uveliko pomogle u ozdravljenju. “Religiozna sam i smatram da mi je u liječenju najviše pomogla duhovna snaga, vjera u Boga, zatim podrška bliskih ljudi, ali je veoma važno da spomenem i doktore i ostalo medicinsko osoblje bez kojih ništa ne bi bilo moguće.”

Onima koji trenutno prolaze kroz borbu s rakom poručuje da ne odustaju, da vjeruju u sebe, naoružaju se pozitivnim mislima i željom za ozdravljenjem, jer to je, smatra, već više od pola puta do uspjeha. “Mi iz grupe ‘MladiCe’ živi smo primjer da je ozdravljenje moguće. Inače, ‘MladiCe’ zauzimaju veoma važnu poziciju u mom životu, jer su tu ljudi koji me najbolje razumiju zato što smo imali sličnu sudbinu i iskustvo. Ali najvažnije je to što svojim primjerom ulijevamo nadu onima koji se trenutno liječe”, kaže Džambas.

Aldin Hasanović iz Gradačca ima šesnaest godina i pohađa drugi razred MSŠ “Hasan Kikić”. I on je bolovao od raka limfnih čvorova. Pobijedivši ovu zloćudnu bolest, za sebe kaže da je postao heroj, što zaista i jeste. “Imao sam četrnaest godina kada mi je dijagnosticirana bolest, nakon čega sam primio šest ciklusa hemoterapije. Ustanovilo se da rak nije potpuno uklonjen, nakon čega sam primio i radioterapije. To je bio kraj liječenja. Bio sam u situaciji da biram između života i smrti, ja sam odlučio da se borim za svoj život”, kaže Hasanović.

ŠEST MJESECI TERAPIJE K'O ŠEST GODINA

U Kaknju živi osamnaestogodišnji Šaban Delić, još jedan član “Mladica BiH” koji je prebolovao akutnu limfoblasnu leukemiju dijagnosticiranu 2015. godine. “Sve se dogodilo tako brzo da u početku nisam ni znao koja je to bolest. Bio sam izgubljen, nisam vjerovao da sam bolestan jer sam osjećao simptome koji nisu bili bolni. Tek nakon nekoliko dana, kroz razgovore s doktorima i sestrama, shvatio sam da nemam baš jednostavno oboljenje. Sve ovo mi je teško palo, ali doktori, pacijenti koji su već bili tu, dali su mi podršku i nadu”, kaže Delić, koji se nekoliko mjeseci liječio u Sarajevu, nakon čega je otišao u Tursku, gdje mu je uspješno urađena alogena transplatacija koštane srži. “Skupljao sam hrabrost u sebi samo zbog svojih roditelja, a inspirirala me je i volja za životom, za daljnjim druženjem s prijateljima. Dan za danom, osjećao sam se bolje i tek tada sam shvatio da se u životu nikada ne odustaje. Sve me ovo natjeralo da više brinem o sebi”, ističe Delić. Onima koji danas prolaze kroz sličnu borbu poručuje da ne odustaju i da za primjer pogledaju članove “MladiCa”.

Lamija Adilović iz Sarajeva ima devetnaest godina i trenutno studira psihologiju. Ponosna je što je članica “MladiCa” i što je nakon dugog i teškog liječenja kadra pomoći onima koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji. Adilović je s nepunih petnaest godina primijetila veću izraslinu na nozi u predjelu desne natkoljenice koja se nije povlačila. U domu zdravlja su joj rekli da je u pitanju masno tkivo. Nakon što se izraslina nastavila širiti, obratila se doktorici fizijatrije koja joj je rekla da hitno uradi ultrazvuk. “Otkriveno je da su u pitanju tri velika i jedan mali limfni čvor u predjelu obje noge. Nakon toga sam radila mnogobrojne nalaze. Biopsija je pokazala da je u pitanju rak koji se proširio i na lijevu nogu, te na obje strane vrata. Bio je to rak limfnih čvorova u trećem stadiju. Liječenje hemoterapijama trajalo je šest mjeseci, a činilo mi se kao da je šest godina”, priča ova mlada Sarajka. Njena borba bila je dodatno otežena upalom jetre, zbog čega su joj hemoterapije bile isključene određeno vrijeme, a bila je i nepokretna dva mjeseca. Kaže da je bila poput biljke.

“Doktori su davali minimalne šanse za ozdravljenje. Počeli su pripremati porodicu na ono najgore. Ali nisam željela da se predam, rekla sam sebi da moram ustati. Smršala sam petnaest kilograma za jedan mjesec, nisam imala snage, nisam mogla da jedem, pijem, spavam. Ali sve to me nije pokolebalo. Psihički sam jaka. Uspjela sam da se izborim sa stvarnošću i pobijedim samu sebe”, kaže Adilović.

Na bolest gleda kao i na iskušenje. Smatra da je bila izabrana za takvo nešto, što je potaklo na razmišljanje da shvati kako u životu nisu bitne stvari s kojima se većina nas zamara, te da je zdravlje najvažnije. Kaže da je, prije svega, zahvalna Bogu što joj je dao snagu i volju da se izbori, kao i doktorima, porodici i prijateljima od kojih je imala neizmjernu podršku. Mladima koji boluju od iste ili sličnih bolesti poručuje da je odustajanje i posustajanje zabranjeno ma koliko bilo teško boriti se.

“Najbitniji su psihička volja i snaga. Uvijek ima razloga za borbu. Rak nije bauk, ne treba nas biti strah. Trebamo se hrabro suočiti s onim što nas snađe i kao heroji i pobjednici izaći iz svoje bitke”, naglašava Adilović.