Uronio sam i pred očima su mi počele bljeskati slike svega što pamtim. Kažu da se tako nešto događa i kad se opraštamo od ovog svijeta. Ne znam ko je to ispričao, ali ne vjerujem da je to neko od onih ko se vratio samo zbog te priče
.</p>
<p>Neko pliva podižući ruke kao da vozi splav.</p>
<p>Neko neprestano roni kao da se kupa.</p>
<p>Tako se kupamo i u riječima.</p>
<p>O neplivačima ovaj put ni riječi. Neka šute ili idu u školu.</p>
<p> </p>
<p>Jedan od mojih najdražih profesora bio je s mora.</p>
<p>Zapravo, bio je s ušća poznate rijeke u more.</p>
<p> </p>
<p>Kad je govorio o moru, ličilo je to na zavjet:</p>
<p>More</p>
<p>Duboko…</p>
<p> </p>
<p>Osjetili su se vali u njegovom glasu.</p>
<p>Dubokom.</p>
<p> </p>
<p>Jedanput mi je ispričao (bilo je to na <em>Goranovom proljeću</em>).</p>
<p>– Maločas mi je došao Mak. Žurio se. Nismo se dosad zvanično upoznali. Pružio mi je ruku nasmijan i kazao: “Ja sam Kaštelan!”</p>
<p>– Šta ste Vi njemu rekli?</p>
<p>– Kazao sam: “Dizdar.” Šta bih drugo?</p>
<p>Zaista, njihova prezimena znače isto: zapovjednik tvrđave.</p>
<p>Zapovjednik tvrđave s jedinom zastavom srca.</p>
<p>I nevidljivi putovođa kroz svoje vode.</p>
<p> </p>
<p>I ja, naravno, pamtim svoju rijeku. Svoju vodu.</p>
<p> </p>
<p>Nekad si mogao piti vodu rijeka u kojima si plivao.</p>
<p>Bio si njihovo čedo.</p>
<p> </p>
<p>Kad sam, mnogo godina nakon svega što se dogodilo, došao u zavičaj, zagledao sam se u rijeku svog djetinjstva i uronio u vodu.</p>
<p> </p>
<p>Uronio sam i pred očima su mi počele bljeskati slike svega što pamtim.</p>
<p>Kažu da se tako nešto događa i kad se opraštamo od ovog svijeta. Ne znam ko je to ispričao, ali ne vjerujem da je to neko od onih ko se vratio samo zbog te priče.</p>
<p>I onda sam se našao u igri.</p>
<p>Igri zvanoj <em>ganja</em>.</p>
<p>Igrala se između nekoliko sedara: velika, mala, spasilac i mistična, šuplja sedra. Bilo je važno ne biti dotaknut u igri, jer dotaknuti-ulovljeni zatim je lovio druge.</p>
<p> </p>
<p>Igrao sam iako sam bio sam. Zaronio sam i pokušao proplivati kroz šuplju sedru. Međutim, njena je prirodna šupljina bila začepljena velikom količinom kamenova koje je voda nanijela.</p>
<p> </p>
<p>Bilo mi je jasno. Niko ovdje nije plivao. Niko se nije igrao. Stara je igra bila zaboravljena.</p>
<p> </p>
<p>Nisam htio odustati.</p>
<p>Nisam se mogao vratiti iako mi je dah nestajao.</p>
<p>Kad sam očistio šuplju sedru i proplivao kroz nju kao riba, shvatio sam zašto nosim sve one slike u sebi.</p>
<p> </p>
<p>Shvatio sam zašto sam ovdje ponikao i ovdje naučio plivati.</p>
<p> </p>
<p>Jedna davna priča više je od uspomene. Ona podsjeća na svijet vode, svijet koji smo zaboravili, a u koji bismo se, kako stvari stoje, mogli vratiti.</p>
<p> </p>
<p>Neka historijska mjesta i davno iščezle države postoje sad samo u pjesništvu.</p>
<p>Nije u pitanju samo Homer.</p>
<p>Ni Vergilije.</p>
<p>Ni nepoznati pjesnik <em>Gilgameša</em> nije u pitanju.</p>
<p>Bili poznati ili ne, mnogi su nizali svoje stihove.</p>
<p>Jedan od takvih u mom čitalačkom iskustvu svakako je Salvatore Quasimodo. Njegova Sicilija plakana je i ogoljena valovima koji se vraćaju. Onim istim valima za koje je kazao da govore vječnost poezije. Posebno se često toga sjetim razmišljajući o Paganiji i njenim naknadnim stanovnicima iskonski svjesnim zaboravljenog vremena. Tikvešini čamci na Neretvi drhture u grafičkoj magli zamišljeni u pustolovini vremena.</p>
<p>Riječi pjesnika iz tih krajeva podsjećaju na neobične kamenčiće koji su dijelovi rastočenog mozaika.</p>
<p>Imaginarna paganijska antologija svjedoči o tom na autentičan način.</p>
<p>Postoji u Makovom pjesništvu golemi odisejski ciklus koji je satkan na način morskog ćilima.</p>
<p>Kod Kaštelana je kroz mišljenje i viđenje mora put do jablana i zvijezda. Pokraj mora je i njegova epetionska saga.</p>
<p>Možda sam se zato, između mnogih pjesnika, sjetio Dizdara i Kaštelana.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Biti muslimanSljedeći članak
Nacionalne su stranke u BiH građanske po definiciji
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo