Sâm Sinan na jednom mjestu veli: “Moje tijelo drhti iz straha od Boga.” Njega biografi predstavljaju kao gaziju, evliju, pīra (duhovni učitelj) i evliju-zaštitnika arhitekata. Sinanova neobična sposobnost da otkrije skrivene izvore vode pod zemljom išla je naruku ovakvim predstavama. Također, vidimo da su sveprisutni izrazi smjernosti koji odlikuju Sinana kao što su “skromni i ponizni sluga” ili “krotki mrav”

Piše: Haris DUBRAVAC

Sejreći zdanja iz zlatnog doba Osmanlijske države koja izgradi slavni Mimar Sinan, nije neočekivano da se zainteresiramo ne samo za te objekte već i za onoga ko ih osmisli. Šta su bila nastojanja njihova graditelja, kako je uopće došao na položaj s kojeg je mogao ostvariti svoje naume, da li je imao trnovit put, šta je to što je on smatrao važnim u procesu izgradnje tih građevina, šta su zapravo one predstavljale, kakve je osobine, prema njegovom mišljenju, trebao imati dobar arhitekta?

Sve su to pitanja čiji se odgovori javljaju na stranicama djela Sinan’s Autobiographies: Five Sixteenth–century Texts (Sinanove autobiografije: pet tekstova iz šesnaestog stoljeća), odakle crpimo podatke spomenute u ovom kratkom osvrtu. Ovo djelo sadrži pet tekstova, odnosno autobiografija Sinana, napisanih 1588. godine, neposredno prije njegove smrti. Oni predstavljaju jedinstvene izvore u historiji islamske arhitekture. Razlog za pisanje ovih tekstova, kako kaže zapisivač Sinanovih riječi ugledni osmanski pjesnik i slikar Mustafa Sa‘i, krije se u želji Sinana, koji je već postao slabašni starac da njegovo ime i glas potraju na stranicama vremena, pa je njega zamolio da zabilježi njegove riječi u stihu i prozi kako bi ga ljudi pamtili u svojim dovama.

Inače, književni žanr autobiografije bio je rijetkost u osmanlijskom svijetu kasnog 16. stoljeća i, kako se navodi u predgovoru koji je napisala Gülru Necipoğlu, nije poznata nijedna biografija nekog arhitekte iz ranijih vremena. S jedne strane, Sinanove autobiografije, tako neobične zbog pisanja u prvom licu, razlikuju se od šturih podataka iz biografskih zbirki pjesnikâ, kaligrafâ i slikarâ, a, s druge strane, one poimaju arhitektonska zdanja kao spomen bogomdane stvaralačke moći. Naravno, Sinan u njima nije pokušavao artikulirati teorijske i praktične osnove arhitektonskog znanja, pošto je prenošenje profesionalnog znanja tokom obuke dvorskih arhitekata koju je on vodio bilo u velikoj mjeri ograničeno na usmenu komunikaciju, crteže i tehničke priručnike. No, Sinanovo viđenje historije arhitekture je živopisno. On smatra da je arhitektura ogledalo civilizacijskog napretka. Ljudi od samog početka nisu bili skloni planinama i pećinama već su nastojali izgraditi sela i gradove. I pošto su ljudska bića po prirodi civilizirana, s vremenom su izumili raznolike građevine, dolazeći do izgradnje basnoslovne Aja Sofije.

EVLIJA ARHITEKTA

Mimar Sinan u ovim autobiografijama naglašava težinu, ali i čast svog poziva, tek ukratko ocrtavajući pravila izgradnje. On kaže da je pretrpio mnoge nevolje tokom dovršavanja svih građevina. Međutim, svaka od njih nastala je, prema njegovim riječima, uz Božiju pomoć, osmansko pokroviteljstvo i izuzetnu iskrenost. “Ukratko,” veli on, “ne postoji vještina teža od arhitekture i ko god se bavi ovim vrijednim pozivom mora, prije svega, biti pravičan i pobožan”. Da bi ove riječi donekle bile shvatljivije, Mimar govori u nastavku da arhitekta ne treba žuriti u važnim poslovima, već treba biti strpljiv u skladu s izrekom koja kaže da strpljenje donosi pobjedu, “kako bi, uz Božiju pomoć, mogao zadobiti božansko vodstvo za besmrtnost svoga djela. I u tome nema sumnje”. Nad ovim se vrijedi zamisliti.

Nadalje, Džafer-efendi, kao i spomenuti Sa‘i, ističe pobožnost Mimara Sinana, koji je skoro cijeli svoj život proveo u džihadu. Stoga Sinanove autobiografije pripisuju njegovu sposobnost prevladavanja profesionalnih poteškoća neprestanim dovama i Božijoj pomoći – božanskom izvoru njegova talenta. Sâm Sinan na jednom mjestu veli: “Moje tijelo drhti iz straha od Boga.” Njega biografi predstavljaju kao gaziju, evliju, pīra (duhovni učitelj) i evliju-zaštitnika arhitekata. Sinanova neobična sposobnost da otkrije skrivene izvore vode pod zemljom išla je naruku ovakvim predstavama. Također, vidimo da su sveprisutni izrazi smjernosti koji odlikuju Sinana kao što su “skromni i ponizni sluga” ili “krotki mrav”.

Sinan je ponosno potcrtavao svoje odnose sa sultanima, ali u prvom planu naglašava posebnu vezu sa sultanom Sulejmanom Kanunijem. Zanimljivo je, kako se navodi u predgovoru, da je njegov evlijaluk došao do izražaja u prisustvu sultana Sulejmana kada je otkrio skrivene vodene izvore, pa ga je sultan pohvalio zbog čudesne vještine prepoznajući njegov položaj kao stepen “savršenog čovjeka (kāmil insān)” – duhovno stanište koje dostižu samo evlije. Očevidno, Sinan je jedan od onih omiljenih ljudi koje Sa‘i uzdiže na položaj evlije, time potvrđujući ugled stvaralaštva u vidu božanskog dara. Necipoğlu ističe da se ovaj paralelizam između “božanskog arhitekte” i njegovog ljudskog izvršioca Mimara Sinana očituje u Sa‘ievim opisima sultanskih džamija kao mikrokosmičkih odslika univerzuma.

DO GLAVNOG OSMANSKOG ARHITEKTE

No, kako je ovaj pobožnjak uopće postao arhitekta? U jednom Sulejmanovom pohodu na Perziju trebalo je izgraditi nekoliko brodova, pa je vezir Lutfi-paša Sinanu, tada janjičaru, naredio da ih izgradi. On je u kratkom vremenu s janjičarima izgradio tri galije, nakon čega je Lutfi-paša bio izuzetno obradovan. Poslije nekog vremena, kada je sultan Sulejman krenuo, ovaj put za Moldaviju, te stigao na obale rijeke Prut, bio je potreban most da bi vojska prešla. Mnogi ljudi su marljivo radili dugo vremena na njegovoj izgradnji. Most koji izgradiše je potonuo u blatu i vodi, pa je nestao bestraga. Pošto je tu bilo močvarno mjesto, nisu znali kako ga izgraditi. Lutfi-paša je rekao sultanu Sulejmanu da most može izgraditi vješti Sinan, pa mu preporučuje da to naredi, što je Sulejman i učinio. Mimar Sinan je počeo graditi spomenuti most preko rijeke Prut. Za deset dana ga sagradi, pa je vojska islama bez ikakvih problema prešla.

No, nakon toga, Lutfi-paša iznese prijedlog da se izgradi kula pomoću koje će čuvati most, jer je smatrao da je on od važnog interesa, ali je Mimar Sinan predlagao da to ne učine, jer ako neprijatelji zauzmu tu kulu, pričat će kao da su zauzeli tvrđavu, a svakako mogu takav most izgraditi gdje god sultan poželi. Lutfi-paša je bio uvrijeđen Sinanovim suprotstavljanjem pa je na to rekao da Sinan ima takav stav jer se boji da će biti postavljen kao aga ove kule, ali je Sinan kazao da se nikada ne ustručava izvršiti sultanovu naredbu, što je kao janjičar do sada i pokazao. Na kraju se odustalo od izgradnje kule na prijedlog Sofi Mehmed-paše. Zbog toga se Mimar pobojao da bi mu Lutfi-paša mogao nauditi. Ubrzo nakon toga je glavni arhitekta ‘Adžem ‘Alisi preselio na onaj svijet. U isto vrijeme preselio je i veliki vezir Ajaz-paša, pa su uglednici raspravljali ko bi mogao sagraditi turbe za rahmetliju. Ponovno Lutfi-paša preporuči Sinana da ga izgradi. Međutim, razmišljali su da li bi Sinan bio spreman napustiti svoj janjičarsku život, pa je janjičarski aga pozvao Sinana da ga obavijesti o Lutfi-pašinom prijedlogu. Sinan kaže: “Istina je da mi je pomisao o napuštanju karijere [kao janjičar] nanosila bol, ali sam ga na kraju prihvatio gledajući to kao priliku da sagradim mnoge džamije, pa tako ispunim mnogobrojne želje na ovom i na budućem svijetu.”

U ovim tekstovima hvale se Sinanove vještine koje je pokazao u izgradnji ne samo velikih džamijskih kompleksa već i vodovodnih sistema (Kirk Çesme) i mostova (naročito Büyükçekmece na glavnom putu između Istanbula i Edirnea), pri čemu se stalno krije takmičenje s arhitektonskim naslijeđem “nevjerničkih” vremena.

BOLNE GLASINE

Kada je Sulejman odlučio izgraditi veliki vodovod za Istanbul, konsultirao je Mimara Sinana. Pošto je taj projekt zahtijevao izdašne izdatke, mnogi su se dvorjani suprotstavili tome. Širili su raznorazne glasine i dovodili Sinanovu sposobnost u pitanje. Sultan Sulejman kasnije je lično dolazio vidjeti do koje je faze ovaj projekt došao, zbog čega ga je Sinan stalno morao uvjeravati da će skriveni izvori biti dovoljni da zadovolje potrebe stanovnikâ Istanbula. Na kraju je količina vode premašila i Sinanova očekivanja. Čak se ni tu glasine nisu zaustavile, već su dvorjani uvjeravali sultana da je voda ustajala, da nema mirisa svježe vode, što je kasnije Mimar Sinan vješto osporavao. Znakovit je stih koji se navodi nakon tog kazivanja, a u kojem se kaže: “Zbog ljubavi kerbelskog Husejna, [Sinan] vodolija postade.” Ova posebna Sinanova posvećenost hazreti Husejnu pripisuje se njegovoj janjičarskoj obuci pošto su janjičari bili povezani s bektašijskim derviškim redom, koji je snažno iskazivao ljubav prema Poslanikovoj porodici. Sâm Sinan veli: “Sazrio sam u korpusu hadži Bektaša.”

Značajni Sinanovi projekti bili su okruženi glasinama. Kao i u slučaju izgradnje istanbulskog vodovodnog sistema, dok se gradila Sulejmanija džamija, Sinanovi neprijatelji pokušavali su posijati sumnju u Sultanov um glasinama da su kašnjenja u završetku izgradnje džamije posljedica Mimarove nemogućnosti da riješi problem kupole. Govorkali su kako je upitno da li će kupola opstati, da je on opsjednut njome, da nema rješenjâ, da je obuzet tjeskobom zbog toga, da je čak sišao s pameti. Ponovno, u bijesu, Sulejman je odlučio provesti nadzor nad projektom te je prijetećim tonom zahtijevao da Sinan navede datum završetka džamije. Sinan je bez pomnog promišljanja kazao da će biti gotova za dva mjeseca, u što ni Sultan niti njegovi saradnici nisu mogli povjerovati. On je, kako sâm kaže, uposlio sve nezaposlene kamenoresce i zidare, postavio sposobne nadzornike i, gdje je god mogao, sklapao je ugovore sa sposobnim majstorima. Svakom je dodijelio marljive ljude ne zaustavljajući se danonoćno ni trena. Pored toga, neprestano je molio Boga i tražio pomoć od Njega da sretno završi obećani posao. Sinan stalno naglašava svoje uzdanje u Boga tokom ostvarivanja zacrtanih ciljeva, čak navodi i svoje dove na mnogobrojnim mjestima koje je tom prilikom izgovarao, s tim da nemamo prostora da ih ovdje iznosimo. Sedmicu kasnije, Sulejman je ponovno došao vidjeti kako napreduju radovi. Upitao ga je da li i dalje ostaje čvrsto pri svom obećanju, na što mu je Sinan potvrdno odgovorio. Nakon dva mjeseca, kao što je Mimar i obećao, džamija Sulejmanija bijaše dovršena. Sultan Sulejman je upravo njemu ukazao čast da je otvori.

Broj šerefeta na munarama Sulejmanije, prema riječima Mimara Sinana, ukazuje na sultana Sulejmana, koji je bio deseti sultan Osmanlijske države. Također, on kaže da četiri mermerna stuba u Sulejmaniji simboliziraju četiri odabrana druga, tj. četiri pravovjerne halife: Ebu Bekra, Omera, Osmana i Aliju. Pored toga, četiri munare Selimije, narednog Sinanovog ostvarenja, nose istu simboliku. Ovo usputno spominjemo jer se ponekad teoretičarima islamske umjetnosti spočitava učitavanje simbolike u islamske građevine koja se teško može potvrditi, no, vidimo da sâm Mimar Sinan navodi neke simbole u svojim zdanjima.

 NOVE POBJEDE

Mimar Sinan spominje i jedan svoj poduhvat tokom pohoda na Siget, posljednji Sulejmanov pohod, kada će i preseliti na bolji svijet. Naime, Osmanlije su most preko Save izgradile za šesnaest dana, a sedamnaestog dana su ga prešle sa sultanom Sulejmanom. Kada su Mađari čuli vijest o približavanju Osmanlija, rekli su da će ih spremno dočekati, jer ako pređu brodovima, neće stići prije tri mjeseca, a ako naume izgraditi most, neće biti moguće isjeći i pripremiti drvenu građu za tri mjeseca. Do tada će nastupiti zima, kiša i snijeg, pa će ih mađarski vojnici rastjerati jer će im se rovovi napuniti kišnicom, a i zemlja će biti natopljena. Stoga nisu uzimali mjere opreza. No, kada su vijesti došle do Mađarâ da su Osmanlije sagradile most te isti prešle sedamnaestog dana, njihov kralj nije se mogao čudom načuditi, kazuje nam Mimar Sinan.

U zadnjem dijelu najopširnije autobiografije spominje se Selimija džamija. Tu se navodi da su arhitekti među “grešnim nevjernicima” imali običaj govoriti: “Mi smo ostvarili pobjedu nad muslimanima”, misleći da je izgraditi kupolu kakvu ima Aja Sofija izuzetno zahtjevno, jer da su muslimani bili kadri to uraditi, već bi učinili. Mimar Sinan kaže da su mu takvi stavovi nanosili bol u srcu, pa je, kako kaže, uz Božiju pomoć kupolom Selimije džamije nadmašio dotičnu. Na kraju, možemo samo poželjeti da naredni put kada budemo motrili milovidne građevine Mimara Sinana, od mosta Mehmed-paše Sokolovića pa do velelijepih istanbulskih džamija, imamo u vidu kakav je bio put do onoga što vidimo pred sobom i kakav je bio unutarnji svijet tog pobožnog graditelja.