“Gospodine, osjećate li jake bolove u grudima? Bole li Vas neki drugi dijelovi tijela? Povraća li vam se?” Uspio je odmahnuti rukom skupivši snage za kratak odgovor pokazujući pritom prstom u predjelu jetre: “Imam rak. Imam još jako malo vremena. Ne morate zvati hitnu pomoć”
 i raditi u nekoj firmi umjesto da ganjam prijemni na akademiji i dernečim svaki ubogi dan.</p>
<p>Dobre vijesti stizale su iz bolnice, stari bi se ipak oporavio, a ja bih odahnuo i nastavio s <em>gluvarenjem</em> i potucanjem po gradu. Ipak, bio sam na oprezu, bio sam prinuđen da počnem razmišljati šta i kako, kontao kako da otvorim radnju za sito-štampu, što sam naučio raditi kod Fike u Olimpijskom muzeju, gdje sam proveo ljeto poturajući papire i perući sita acetonom. Bilo je lijepo tu i tamo zaraditi koji dinar, ali konstantan rad značio bi provoditi manje vremena u CDA-u, Parkuši, Zemunu i ostalim mjestima za gubljenje vremena. Stari je bio O.K. nakon operacije srca u Sremskoj Kamenici, tako da sam mogao odahnuti, barem na neko vrijeme, iako su vijesti na televiziji ukazivale na totalni raspad zemlje, što me uopće nije zanimalo. “Ma neće kod nas”, govorili su svi.</p>
<p>Pojavio se i šef smjene u samoposluzi i zajedno s kasirkom stao šokiran iznad čovjeka kojem nimalo nije bilo dobro. Neko je pozvao hitnu. Budući da niko drugi ništa nije poduzimao, progurah se nekako do čovjeka i kleknuh pored njega: “Gospodine, osjećate li jake bolove u grudima? Bole li Vas neki drugi dijelovi tijela? Povraća li vam se?” Uspio je odmahnuti rukom skupivši snage za kratak odgovor pokazujući pritom prstom u predjelu jetre: “Imam rak. Imam još jako malo vremena. Ne morate zvati hitnu pomoć.”</p>
<p>Nisam znao šta da mu kažem. Stajao sam pokraj menadžera i kasirke i posmatrao kako mu se grudni koš brzo pomjera. Krenuo se rukama hvatati za pult i polako podizati. Pomogli smo mu da ustane. Sa susjedne su me kase pozvali da platim. Uzeo sam svoje kese i stajao bespomoćno pored čovjeka kojem nije bilo pomoći. Došla je hitna, a ja sam krenuo prema podzemnoj.</p>
<p>Silazeći niz stepenice, premotavao sam filmove u glavi. Sjetih se kada su se moji prijatelji, tinejdžeri Rogi, Alojz i Darjan, vraćali iz diskoteke hotela “Jahorina” kasno u noći, nakon cjelovečernjeg plesa i dobrog provoda. Vikendica Alojzovih roditelja bila je ispod poznate “osmice”, posljednjeg prijevoja prije izlaska prema hotelima i ski‑liftovima. Da bi prekratili put, njih su se trojica odlučili spustiti kroz snijeg preko velikog podzida. Sletjeli su velikom brzinom. Rogi i Darjan ustali se stresajući sa sebe snijeg, ali Alojz nije. Dugo se sjedilo u bolnici, svi su plakali, nadali smo se da će otvoriti oči. Doktori su uradili što su mogli i jedan dan odlučili ugasiti aparate za održavanje života. Tuga, šok, nevjerica traju i dan danas.</p>
<p>Nagnuo sam se kroz prozor neki dan da vidim Hudson, rijeku koju smo birvaktile dobro poznavali preko <em>Alan Forda</em>, po plutajućim automobilskim gumama i leševima. I prisjetih se. Prije nekoliko godina sjedio sam pokraj upaljene grijalice pokušavajući da popravim pokvareni miš za kompjuter. Preko moje zgrade dnevno preleti stotine aviona i helikoptera, ali taj dan zvuk koji sam čuo bio je potpuno drugačiji. Nisam to mogao uporediti s bilo čim. Pomislih samo da haluciniram, da me čeka “Nedo Zec”. Avion u niskom letu kao da je prošao između zgrada i spustio se. Nastavih s rastavljanjem miša. Nije prošlo dugo, a na televizoru prikazaše avion usred Hudsona, putnike kako se iskrcavaju u čamce za spašavanje. Opet pomislih kako haluciniram, šta li sam pojeo, popio, koji je čaj u pitanju? Let US Airways 1549 prinudno je sletio u rijeku nakon što su guske uletjele u oba motora. Pilot je reagirao na najprisebniji mogući način i spasio živote svih putnika. Šta li je sad sa svim tim ljudima koji su doživjeli sreću u nesreći? Gdje su oni sada? Je li možda jedan od njih čovjek koji je izdisao u supermarketu?</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
LIMENI PIJETAO NA PLOTU VJETRA
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo