Februarska ofanziva 1994. godine ostala je među Krajišnicima poznata kao najveća agresorska kampanja na području tadašnjeg Okruga Bihać. Nedugo po otpočinjanju neprijateljske ofanzive, u najtežim trenucima koje su preživljavale jedinice 5. korpusa, najveći izdajnik bošnjačkog naroda Fikret Abdić sa svojim pristašama staje na stranu četnika. Nije se obazirao na proteste oko 1.000 građana Velike Kladuše koji su tražili da se pomogne napadnutom dijelu Bihaćkog okruga. Štaviše, izdajnik ne samo da nije pomogao svoje sugrađane nego je sa svojim zaglupljenim pristašama silovito napao na linije odbrane 5. korpusa u okolini Todorova

U februaru svake godine stanovnici bošnjačkih naselja na lijevoj obali Une prisjećaju se jednog od najvažnijih događaja svoje novije historije, događaja koji je bio sudbonosan za dalju odbranu Cazinske krajine i opstanak bošnjačkog stanovništva na ovim prostorima. Riječ je o februarskoj ofanzivi koja je među Krajišnicima poznata kao najveća agresorska kampanja na području tadašnjeg Okruga Bihać. Cilj ovog općeg četničkog napada bio je protjerivanje snaga 5. korpusa Armije RBiH s Grabeškog i Grmuško-srbljanskog platoa, zauzimanje i uništenje HE “Kostela”, kao i presijecanje komunikacije Bihać – Cazin. Februarska ofanziva počela je 6. februara 1994. godine, u ranim jutarnjim satima, u zoni odgovornosti 501. i 503. brdske brigade te 504. lake brigade 5. korpusa Armije RBiH.

KOTA HASIN VRH

Artiljerijski napad agresora na položaje boraca 5. korpusa Armije RBiH u rejonu Vrška, Hasinog Vrha, Alibegovića Kose, Velike i Male Zečice, Barakovca i Vijenca trebao je demoralizirati bosanske branioce i pripremiti teren za napad neprijateljskih diverzantskih jedinica, čiji je primarni cilj bio zauzimanje i uništenje HE “Kostela”. Bez ovog energetskog objekta, bolnice, kasarne kao i namjenska industrija na području Bihaćkog okruga bile bi praktično beskorisne.

U prvim je napadima neprijatelj nakratko preoteo dio položaja 5. korpusa. Međutim, zahvaljujući poznatoj hrabrosti i požrtvovanosti Krajišnika, a ponajviše njihovoj slozi, napredovanje neprijatelja zaustavljeno je, a potom su i vraćeni ranije izgubljeni položaji. U ispomoć napadnutim jedinicama brzo su stigle i ostale jedinice 5. korpusa, koje su, uprkos iscrpljenosti, slaboj opremljenosti i ekstremno niskim temperaturama tokom cijelog februara, uspjele zaustavljati napade daleko brojnijeg i jačeg neprijatelja.

Glavno poprište sukoba bilo je na Koti 625, zvanoj Hasin Vrh, koji je bio od izuzetne strateške važnosti. S obzirom na to da je ovo uzvišenje ranije nekoliko puta padalo u ruke VRS-a, ovdašnji borci znali su za ovaj položaj reći: “Do podne Hasin, od podne Vasin.” Bilo kako bilo, u vrijeme trajanja ofanzive na ovom poprištu testirala se hrabrost, izdržljivost, patriotizam i spremnost na žrtvu. Tu su, rame uz rame, stajali hrabri borci sa svojim starješinama iz svih mjesta diljem ljute Krajine. Svakodnevno su ginuli i trpjeli patnje, ali nisu pokleknuli. U ovim borbama poginula su 102 pripadnika 5. korpusa, dok ih je oko 400 ranjeno.

Sjećanja na krvave okršaje i dalje su veoma svježa kod svih učesnika bitke. Među njima je i bivši pripadnik ČSN “Hamze” Husein Dizdarević zvani Nindža, koji nam priča o teškoćama koje su borci pretrpjeli: “Situacija je bila teška. Kiša, snijeg, led, velika hladnoća. Mi neobučeni, nespremljeni, iscrpljeni, ali smo imali čvrstu volju i čvrst karakter da se borimo i odbranimo narod. Puno se ginulo. Bila je magla i smanjena vidljivost, a dosta naših nije poznavalo teren. Evo, ovdje su izginuli moji drugovi iz ‘Hamzi’: Husein Čaušević, Nijaz Dizdarević, Eso Šahinović, Hasan i Suljo Šekić, sinovi Omera Šekića. Vidiš sudbine, evo, ovih je dana umro i njihov brat Husnija. Svi su oni izginuli i ostali na četničkim linijama. Nije bilo moguće izvući ih. Kasnije su razmijenjeni. Pored njih, izginulo je još dosta momaka iz naše jedinice”, prisjeća se Husein Dizdarević.

BUŽIMLJANI DOLAZE

U ispomoć napadnutim jedinicama došle su ostale jedinice 5. korpusa, među kojima borci 505. viteške, 511. slavne, 517. lake i 510. oslobodilačke brigade, predvođene rahmetli komandantom Izetom Nanićem, Amirom Avdićem i generalom Dudakovićem. U teškim borbama i bolnim gubicima odbacili su neprijateljske snage od sela Spahići, uspostavili novu liniju odbrane te tako u narednim danima, na velikim hladnoćama kada su temperature padale i 20 stepeni ispod nule, u snijegu višem od pola metra, uspjeli zadržati najtežu i najjaču ofanzivu koja je ikad krenula na Bihaćki okrug i 5. korpus.

Stupanjem u borbena dejstva ostalih jedinica Korpusa s 505. viteškom motorizovanom brigadom iz Bužima, u rejonu Grmuško-srbljanskog platoa došlo je do rasterećenja jedinica Korpusa, a porastao je i moral branitelja, posebno kad su vidjeli komandanta Izeta Nanića da dolazi sa svojim Bužimljanima. “Dolaze Bužimljani!”, bio je uzvik koji je donosio nadu i olakšanje. Borce 505. viteške pratio je glas iskusnih, čvrstih i nepobjedivih ratnika. Dolazili su u većem broju, tako da se u jednom momentu u rejonu Grmuško-srbljanskog platoa nalazilo 18 vodova 505. viteške brigade. O ulozi ove jedinice prisjetio se i Šefik Veladžić, koji je u to vrijeme bio komandant jurišnog bataljona 505. viteške motorizovane brigade iz Bužima.

“Učešće 505. bilo je značajno u slamanju četničke februarske ofanzive. Sjećam se da sam došao drugog dana ofanzive i sa svojim komandirima otišao sam u izviđanje kako bih pripremio teren i uveo jedinice 505. S obzirom na to da su taj dan četnici kidisali na Hasin Vrh, sa svojim komandirima sam ušao u borbu. Bila je to bliska borba u kojoj sam poslije i bio teže ranjen. Odmah nakon moje evakuacije i zbrinjavanja, navečer, komandant rahmetli Izet Nanić doveo je jednu moju jurišnu četu, a zatim i ostale manevarske jedinice. Iz dana u dan pojačavao je snage na ovim prostorima s obzirom na to da je već 8. februara vidio koja je širina te četničke ofanzive i s kojim snagama četnici raspolažu.

U jednom je momentu i sam komandant rahmetli Izet Nanić, kod uvođenja ‘Hamzi’ na Spahića Glavicu, došao gotovo u direktni kontakt i borbu s četnicima, a bio je sam s obavještajcem i dva policajca iz osiguranja. Nasreću, izbjegli su ono najgore. Hoću reći koliko je neprijatelj bio blizu i koliko su linije bile blizu jedna druge. Rahmetli Nanić sa svojim ‘Hamzama’ spriječio je tad prodor četnika do HE ‘Kostela’. Oslobađanjem Spahića Glavice i potiskivanjem četnika stvorile su se pretpostavke za uvezivanje kvalitetnije linije na ovim prostorima. Naravno, nije ofanziva stala, ali je značajno olakšana odbrana nakon uvođenja inžinjerijskih jedinica iz Bužima koje su utvrdile liniju. Kasnije je bilo sve lakše braniti dostignutu liniju”, kazao nam je Šefik Veladžić .

ABDIĆEV NOŽ U LEĐA

Nedugo po otpočinjanju neprijateljske ofanzive, u najtežim trenucima koje su preživljavale jedinice 5. korpusa, najveći izdajnik bošnjačkog naroda Fikret Abdić sa svojim pristašama staje na stranu četnika. Nije se obazirao na proteste oko 1.000 građana Velike Kladuše koji su tražili da se pomogne napadnutom dijelu Bihaćkog okruga. Štaviše, izdajnik ne samo da nije pomogao svoje sugrađane nego je sa svojim zaglupljenim pristašama silovito napao na linije odbrane 5. korpusa u okolini Todorova. Izdaja dojučerašnjih saboraca veoma je pogodila krajiške borce. Tih trenutaka dobro se sjeća Nermin Šabić, bivši borac ČSN “Hamze” i učesnik koji je zapisao:

“5. februara te ratne 1994. godine naš je vod otišao na Todorovo da zamijeni neku jedinicu koja je upućena u Čavu radi smotre. Sjećam se da taj dan nije bilo snijega, ali je bilo ono neko ‘vučije’ vrijeme, ni tamo, ni ‘vamo… Mučna situacija. Ovdje su se koplja lomila već u nekoliko navrata i poprilično je svima jasno kako će se situacija i ubuduće odvijati i svako bi od nas najsretniji bio da je to bio samo ružan san gladnog, golog, bosog i promrzlog vojnika, ali nije bio. Svjedočila je tome prelijepa bijela džamija s dvije munare, jedina takva u Krajini u to vrijeme, koja je u insanu budila nekakav neopisiv osjećaj blistajući posebnom ljepotom u cijelom tom jadu koji je okruživao.

Prelijepa, a sva ‘izranjavana’ gelerima granata, tromblona, ručnih bacača, metaka svih kalibara, ponajviše onda kada je Fikret Abdić svojim jurišnicima rekao da nas istjeraju iz Todorova, pa makar ga svega sravnili sa zemljom, on će opet napraviti i bolje i ljepše. I nije im treb'o dva puta reći… Krenuli su bezočno k'o nikad prije. I džabe… sve uništili, a nas iz njega makli nisu ni jednog centa. Bilo je tu nekako čudno stajati i gledati tu džamiju koja dominira cijelim krajem i znati da su oko nje naši dojučerašnji saborci, naši, trebali bi barem biti ‘braća muslimani’. Ali, stvari su takve kakve jesu i kad pogledaš u onu kuću od šepera pa se sjetiš da je tu poginuo rahmetli Suljo, pa onda pogled odluta desno ka Ćulumku i sjetiš se gazije Ahme, pa Hamde Čupare, pa tamo još dalje rahmetli Hrke i tamo ispred džamije rahmetli Bajke i još nekih od njih kojih više nema među nama, a kasnije će ih biti još i još, pa opet tako…

S nekog malog tranzistora kojem se ona baterija od 1,5 V svako malo vadi da se ugrije na šporetu i opet bar malo ‘oživi’ dolazi tužna vijest da je u Sarajevu na nekoj pijaci Markale, za koju, eto, prvi put čujemo da ima, poginulo, kako javljaju, preko 60 ljudi, a preko stotinu ih je ranjeno. Ta vijest svu ovu besmisao u kojoj se nalazimo čini još težom i većom, ali šta se tu može… Pogotovo šta možemo mi, vojnici, borci, obični smrtnici koji krajnje smireno čekamo ‘svoj red’.  Bilo je nekako možda oko ikindije, kad zovu s onu tamo stranu i pitaju: ‘ Ooo, didovi, šta je to bilo u Sarajevu?’ Dovikujemo se, ali ne mora se plaho ni vikati jer nisu oni daleko od nas, na nekim mjestima nema više od 50 metara. Neki se naklatio pa ‘laje’ o svemu i svačemu, a među nama stoji rahmetli Zvrkić.

Kuća mu nije daleko s ovog mjesta, ali je tamo kod njih, a on je došao ovamo na našu stranu i sad se prebacuje i snalazi kako zna i umije. Isto kao i većina nas koji smo ostavili svoje kuće pred najezdom četnika. Njemu je bilo teže jer su njega od njegove porodice odvojili izdajnici svog naroda, koji će ga nakon pola godine i ubiti, dok je na čelu naše jedinice jurišao u nove pobjede. Kako je to bio dobar momak, neka mu je rahmet vječni, a bome i borac bezbeli. I tako, prepozna on po glasu ko bi to mogao biti i zovnu ga po imenu, pa mu reče: ‘Viči šta god hoćeš, ali doći će dan kad ćemo se sresti i pogledati se u oči.’ Od tamo više ni riječ. Sigurni smo bili da se fakat radi o onom na koga on sumnja, ali mi drugi osim njega nismo znali o kome se radi. Proći će malo vremena, kad opet zovu otud i pitaju jesmo li gladni, da li bismo mogli ‘Topsa’.

Ne obaziremo se na njih, a oni u jednom momentu dovikuju da ćemo za 8. februara vidjeti šta će biti na Bihaću. Viču: ‘Bit će vam veselo, priprem'te se dobro!’ Nismo ni tome davali posebnu pažnju, a onda već sutradan, dakle 6., iz pravca Bihaća čule su se jake i potmule detonacije. Naravno, da bismo mi to čuli na ovoj udaljenosti, moralo se raditi o veoma velikim kalibrima projektila. Oni opet dovikuju: ‘Eto, malo su vam četnici požurili!’ Bez sumnje, imali su informaciju da će nas četnici napasti. Ne da mi se pisati o pojedinostima, ali od tog dana pa u narednih mjesec-dva dešavat će se sve ono što je danas manje-više svima znano, a zove se februarska ofanziva, odnosno, radilo se o izuzetno jakim napadima na Grmuško-srbljanski plato. Poginut će tu i biti ranjeno u tom vremenu zasigurno više ljudi nego na već spomenutim Markalama, neka im je svima rahmet”, zapisao je Nermin Šabić.

NEK’ IM JE HARAM

U znak sjećanja na branitelje koji su pali prilikom zaustavljanja neprijateljske ofanzive, u sjećanje na iskazanu hrabrost, patriotizam, patnje, bol, prolivenu krv i suze, svake godine aktivisti Udruženja “Hasin Vrh” priređuju obilježavanje obljetnice sloma neprijateljske ofanzive. Organiziraju marš od sela Jezero do Hasinog Vrha u dužini desetak kilometara, te druženje patriota u mjestu Nuglovi podno Vrha. Tako je bilo i ove godine. Nekoliko hiljada posjetilaca, uključujući i nekadašnje aktere bitke, u subotu 10. februara prisjetili su se tih teških februarskih dana.

Okupljenim patriotima obratili su se ratni komandanti Hamdo Delalić, Amir Avdić, Hamdija Abdić, Senad Šarganović, Šefik Veladžić, predstavnici Grada Bihaća i Cazina, općina Bužim i Sanski Most, Vlade USK-a te MZ Srbljani i Udruženja “Hasin Vrh”. Čudno, na druženju nije bilo onih koji pripadaju tzv. građanskim opcijama, nenacionalnim strankama. Nikoga od SDP i DF načelnika. Vjerovatno nisu htjeli da im zamjere neke njihove stranačke kolege. Oni koji su u proteklom ratu pucali na nas, a danas sjede s njima i, tobože, zalažu se za pravedniju i nedjeljivu BiH.

U svojim obraćanjima ratni komandanti istakli su nezadovoljstvo političkim dešavanjima koja doprinose zanemarivanju boraca i njihovih prava, zaboravljanju tekovina odbrambeno‑oslobodilačkog rata od 1992. do 1995. godine, kao i unošenja nesloge među Bošnjacima. Također su upućene snažne i emotivne poruke. “Hvala organizatorima koji svake godine uspješno organiziraju sjećanje na jednu od najvećih bitki koje su vodile skoro sve jedinice 5. korpusa Armije RBiH na jednom tako malom području. Ovdje smo se borili i izborili s daleko jačim neprijateljem i, slamanjem ove ofanzive, zajedno smo pokazali neprijatelju da neće osvojiti tadašnji Bihaćki okrug. Pokažimo i danas u miru da zajedno možemo stvoriti još bolju državu BiH”, kazao je u ime Grada Bihaća Senad Šarganović, savjetnik gradonačelnika Bihaća i ratni komandant 501. slavne brigade.

“Mjesta naših pobjeda trebaju biti i mjesta naših hodočašća. Ovdje je u periodu od 1992. do 1995. godine poginulo više od 360 boraca iz svih brigada 5. korpusa, a čija su imena upisana na spomen-pločama u staroj džamiji na Jezeru. Živimo u vremenu kada smo opterećeni svakodnevicom prisutnog političkog nesuglasja, beskrupulozne utakmice pojedinaca za borbu za komad vlasti. To stvara ambijent u kojem se odbrana BiH u ovom periodu stavlja u drugi plan, marginalizira i potiskuje u zapećak historije. Zato ova manifestacija i okupljanje boraca i naroda moraju biti mjesta iskrene posvećenosti borcu, braniocu, pripadniku 5. korpusa ARBiH. Ovo mora biti i ostati mjesto na kojem ćemo barem na trenutak zainteresirati i okupiti pažnju našeg podmlatka da sazna nešto više o našoj odbrani od agresije”, istakao je Hamdo Delalić, ratni komandant 503. slavne brigade.

“Danas se ovdje sjećamo naših hrabrih sinova koji su živote dali za odbranu ovih naših krajeva, Krajine i države Bosne i Hercegovine. Mnogi nisu s nama. Zahvaljujem se onima koji su ovdje i koji poštuju našu borbu i zalaganja tokom rata, a haram svaka sekunda provedena u ovim našim krajiškim brdima onima koji ne cijene naš trud i koji nas nakon svega proganjaju. Neka im je haram i svaka kap naše prolivene krvi. Nadam se da je pravda dostižna. Danas svjedočimo tome da mnogi nastoje da nas izjednače s koljačima koji su ubijali civile, napadali, pljačkali i palili naše kuće. Nemoguće je izjednačiti dobro i zlo. Mi vjerujemo u pravdu i nadamo se da će pravda pobijediti i da ćemo uspjeti zaštititi naše heroje od lažnih optužbi”, kaže za Stav Hamdija Abdić Tigar, ratni komandant 502. viteške brigade.

“U tim februarskim danima, kada su četnici vršili žestoku ofanzivu na Bihać, u isto vrijeme Fikret Abdić je sa svojim autonomaškim snagama kidisao na naše linije odbrane. Na Todorovu smo imali znatan broj ranjenih i poginulih. Zato mi sada teško pada kad vidim da određena grupacija ljudi koalira s ratnim zločincem Fikretom Abdićem. Gotovo da ovaj zločinac i njegovi pripadnici imaju veća prava od ovih napaćenih boraca koji su ovdje ginuli na minus 20 stepeni. Poručujem političarima koji sarađuju s Fikretom Abdićem da prestanu s tim, jer mi Bužimljani to im nikada nećemo halaliti i oprostiti”, kazao je za Stav Šefik Veladžić, ratni komandant Jurišnog bataljona 505. viteške brigade.

ŠTA KAŽU BORCI

Nezadovoljstvo političkom situacijom i vodstvom izrazili su i borci okupljeni 10. februara na Grmuško-srbljanskom platou. Samo što njihov glas rijetki mogu čuti. “Mi smo obespravljeni, poniženi i zaboravljeni od onih koji nas vode i predstavljaju. Nekima su psi lutalice važnije od nas i njima se posvećuju više pažnje. Za njih izdvajaju pare dok obični borci i njihove familije gladuju. Neka im je haram, neka im je haram”, neke su od izjava običnih boraca.

“Onaj najodgovorniji za Todorovo i sve dalje tragedije danas je načelnik općine. Da, te iste općine koju je bio izdvojio iz grunta države BiH i potčinio je agresoru i njegovoj kamarili. Oni što su bacili granatu na civile rekli su da smo je bacili sami na sebe, tako da se svi relevantni faktori i danas dvoume oko toga. Možda baš i jesmo. Zašto? Pa da isposlujemo da nam kasnije oni koji to nikako ne bi učinili bace još jednu na isto mjesto u, čini mi se, augustu 1995.

Onaj što je tada u ministarskoj fotelji prespavao paljevinu narodne imovine i zgrade Predsjedništva ove zemlje, koja, uzgred budi rečeno, nije uništena ni u opkoljenom Sarajevu, kasnije je bio kandidat za člana Predsjedništva, a, kako stvari stoje, bit će opet. Da ne zaboravim reći, i jedan od onih koji je tada jurišao na čelu ‘Orlova Grmeča’ i kidisao na slobodni Bihaćki okrug je danas u Skupštini Kantona, kojeg je rušio i palio, a dobacio je i do Sarajeva, i to glasovima uglavnom onih koje je nastojao uništiti na ovim prostorima. Eto, tako su prošli ‘glavni’, a oni koji su ‘krivi’ što smo opstali i pobijedili i na Todorovu i na Platou i u Sarajevu, e ti su, kako bih rekao, ‘nahebali’. Onako, kratko i jasno”, napisat će Nermin Šabić, bivši pripadnik ČSN “Hamze”.