Meho Hasanović rodio se u selu Šetić, iz kojeg je pobjegao dan prije masakra 760 bošnjačkih civila u Bijelom Potoku. Tada je ubijeno 48 ljudi iz njegovog sela, među kojima i Mehin otac, amidža, amidžići... Tada je imao petnaest godina. U Goduš je došao u septembru 1992. godine. Čim je došao na slobodnu teritoriju, kao petnaestogodišnjak, uzeo je pušku u ruke. Istina, bio je raspoređen u kuhinju

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Selo Goduš nalazi se pet-šest kilometara udaljena od Sapne, i to je naselje na najvišoj nadmorskoj visini u ovoj općini. Kako kaže seoski imam Meho ef. Hasanović, odavde ljudi uglavnom odlaze vani da žive i rade, poljoprivredom se baš i ne mogu baviti, osim ono malo što posiju za svoje potrebe, a i to ili pojedu divlje životinje ili unište kasni mrazevi u proljeće ili rani ujesen. Zime su teške, a snjegovi duboki. A, ipak, ljudi su nekako vezani za ovo mjesto. Godušani su u inostranstvo počeli odlaziti ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Do rata su išli samo nosioci porodica, a od rata odlaze i cijele porodice.

“Ovdje je pukla prva puška u BiH. Jedan student odavde je oko toga imao raspravu s profesoricom o tome i dala mu je nižu ocjenu. U knjigama ne piše da je 17. oktobra 1991. ovdje ubijen prvi četnik. To je ovdje u selu zvanično, od tada je ovdje počeo rat. Linija je bila blizu kuća, oni su već bili prišli, što se kaže, do hambara, ako hoćeš kravi da odeš, moraš s puškom i moraš se čuvati jer odozgo vide dobro. Onaj poznati relej Stolice je tu blizu, na onom brdu. Prije rata ovdje niko nije imao antenu niti je kome trebala, mi smo imali dobar signal, u najgorem slučaju, gurneš viljušku umjesto antene u televizor i fata sve kanale”, priča Hasanović.

Ljudi iz ovog džemata vezani su za svoje selo, gdje god odu, ljeti se vraćaju u Goduš. Iz Amerike ili Australije dolaze na odmor u Goduš. Prvo deset dana u Goduš, pa tek onda negdje na more. Ta vezanost za rodno mjesto bila je od velike koristi tokom agresije, jer dobro je poznato da je ratište u Sapni i Teočaku bilo jedno od najtežih.

“Dijaspora je stvarno dosta pomogla, bilo je kritično jedno mjesec, mjesec i po na početku, a kasnije nas je dijaspora održala šaljući brašno, municiju, cigare… Cigare su, otprilike, bile najvažnije. Ovo su rubovi općine Zvornik koji su debelo stradali. Ovaj džemat nije imao nijednu čitavu kuću na kraju rata, nijednu kuću koja je imala krov. Bile su blizu linije sa svih strana, kad gledaš na karti onu potkovicu što se uvukla tamo u srpsku teritoriju, to smo mi. U početku su oni nama presjekli komunikaciju s Tuzlom, mi smo prve ranjenike na leđima nosili na Stolice. Kasnije je očišćena Kalesija. To je bila veza s Tuzlom, ali bili smo veoma blizu linija, artiljerija je tukla sa svih strana. Često im se dešavalo da haubicom prebace gore na brdo i pogode svoje”, priča Hasanović.

Malo dalje od Sapne, prema Zvorniku, selo je Nezuk. Na tom području su 1995. godine Srebreničani prelazili na slobodnu teritoriju.

“Tu smo tada bili bukvalno svi angažovani, dočekivali smo ih, silazili u rijeku, donosili djecu, starce jer ljudi nisu bili svjesni da su prešli na slobodnu teritoriju, pa, onako iscrpljeni, samo padnu. Išli smo nas četverica po jednu curicu, žena je rekla da je mrtva. Kad smo je donijeli, nosio je jedan moj ahbab, bila je živa. Ta žena nam je rekla da je ostavila curicu i mater uz sijeno, a donijela je dvije curice. Mati joj je bila mrtva, a curica je preživjela”, govori nam efendija Hasanović.

Meho Hasanović rodio se u selu Šetić, iz kojeg je pobjegao dan prije masakra 760 bošnjačkih civila u Bijelom Potoku. Tada je ubijeno 48 ljudi iz njegovog sela, među kojima i Mehin otac, amidža, amidžići… Tada je imao petnaest godina. U Goduš je došao u septembru 1992. godine. Čim je došao na slobodnu teritoriju, kao petnaestogodišnjak, uzeo je pušku u ruke. Istina, bio je raspoređen u kuhinju.

“Ali, ako ti daju da nosiš hranu na liniju, uvijek ću to tvrditi, gore je nego biti na liniji, jer onaj u rovu sjedi i sakriven je, a ti si uvijek na otvorenom. Bio sam trinaest mjeseci u vojsci. Tada je pokrenuta Behram-begova medresa u Tuzli. Došla je obavijest u bataljon i ja sam se prijavo”, kaže efendija Hasanović.

Rat je prošao, Hasanović je završio medresu i vratio se u Goduš. Nedavno je Medžlis Islamske zajednice Zvornik izdao knjigu Novi mevlud, koju je napisao upravo Meho ef. Hasanović. Neki od najpoznatijih stihova široj publici upravo su oni koji se nalaze u mevludima. Nekoliko ih je poznatih i priznatih, a rijedak je slučaj da se neko upusti u to da napiše novi mevlud. Hasanović se odvažio na takav korak.

“Ja sam uvijek volio svašta nešto zapisati. Imam pisani trag svih šerijatskih vjenčanja u mom džematu, kopije izvoda šerijatskih vjenčanja. Recimo, akcije koje smo provodili 1998. godine imam sve u fening zapisane, isprintano, složeno u arhivu; kad god treba, može da se vidi. Otprilike, to je kao arhiva sela. To su stvari koje kad-tad zatrebaju. Kasnije će nastati džematski ljetopis, koji se bavi time kad se ko rodio, kad je preselio. Mi, imami, u obavezi smo posljednjih desetak godina da zapisujemo u ljetopis stvari poput vremenskih prilika, rođenja, dženaza, velikih mevluda itd. Ja se ovdje trudim voditi matične knjige džemata. To je bio projekt Islamske zajednice, ali su ga proglasili neuspjelim. Ja nisam stao, tako da imaju matične knjige, nekad mi bude problem nazvati čovjeka u Australiju da pitam kad mu je dijete rođeno, ali ide to”, priča Meho.

Njegove knjige kažu da se stanje u džematu nije mnogo promijenilo već dugo vremena, samo mi imamo lošu predstavu o svojoj zemlji i našoj populaciji. Džemat Goduš prije rata imao je 911 stanovnika, od toga, četvero Srba, učitelja i učiteljica. I danas je džemat otprilike na istoj brojci, ako se računaju svi koji su iz Goduša bez obzira na to gdje danas žive. Činjenica je, a to se i golim okom vidi, da je manje ljudi koji tu stalno borave. Tokom rata iz ovog džemata poginulo je 27 boraca, a 21 osoba stradala je kao civilna žrtva rata.

Pisanje mevluda, kaže, došlo je bez ikakve namjere. “Posljednjih pet-šest godina ovdje je tradicija da džematske mevlude uče djeca iz mekteba i brzo potrošiš ono što imaš u onim zbirkama, pogotovo recitacije. Počelo je tako, hajde napiši jednu recitaciju, sljedeće godine još jednu, treće godine tri umjesto jedne i tako. Obično se to dešavalo kad se približi rebiul-evvel, mjesec mevluda. Skupilo se toga, pa smo, eto, probali, raja je to prihvatila. U najmanju ruku, meni je bio cilj da ne negoduju, išli smo na način: ako im se ne bude sviđalo, ne moramo reći čije je. Međutim, prihvaćeno je, poslije su kolege počele isto koristiti i broj je došao na nekih 30-40 recitacija. Prošle godine smo sjedili u tekiji u Gornjoj Tuzli, učili smo ilahije koje sam napisao, imao sam ih desetak. Probali smo uz defove, ali vidjeli smo da najbolje idu uz saz. Šejh u tekiji dobro svira saz, majstor je na sazu. Kaže on meni jednom: ‘Jesi li razmišljao da probaš mevlud napisati?’ Rekoh da nisam, ali, eto, razmislit ću. Onda je to bukvalno nastalo za manje od mjesec. Okvir je nekako slijedio onaj od ranijih mevluda, neki uvod, zatim rođenje, miradž, završni dio… U mom mevludu ima stvari koje dosad niko nije tretirao, recimo, brak roditelja Poslanika, a. s., kada su se uzeli, kada je Abdulah otišao na put i nije se vratio. Onda sam Hidžru obradio na pjevljiviji način. Dosad je Hidžra uglavnom bila u formi gazela, recitacije. Hazreti Hatidža neko je ko sigurno zaslužuje svoje mjesto u mevludu, kao supruga i kao majka Poslanikove, a. s., djece, kao i Ebu-Bekr, prvi halifa poslije Muhammeda, a. s. Također, ima jedan dio vezan za hadž koji se zove Ikrar i malo je specifičan. Mevlud je, inače, napisan u jedanaestercu radi lakšeg učenja, a ovo je u dvanaestercu i traži malo drugačiju melodiju. Naprvu ga ne može svako izvoditi, ali nije neizvodiv, plaho se lijepo uči i mi ga izvodimo kad su Ikrar dove, pogotovo kad je zajednička na nivou medžlisa. Nije bilo neke Bog zna kakve pripreme, naišla valjda ta neka epizoda u životu. Drago mi je da se desilo, a da je nešto planski, nije. Nisu sve recitacije i ilahije u knjizi, samo dio njih. Profesor Sead Seljubac je bio ta spona kada je sve to nastalo, bio sam kod njega i rekoh: ‘Profesore, imam nekog malo materijala, isprintan je, da ja Vama donesem pa pogledajte kad stignete za mjesec-dva, godinu…, pa ako se ne bismo osramotili, da to štampamo, ako nije dobro, da zaboravimo?’ Kaže: ‘Donesi.’ Za tri dana sam dobio odgovor od njega da treba štampati. On mi je sugerisao da to ne bude previše, po desetak recitacija i ilahija. Nekoliko ilahija već je snimljeno”, priča nam efendija Hasanović.

Kaže da ilahija na sazu plaho dobro zvuči, samo ima jednu manu, mora ići na već poznatu melodiju jer treba mnogo vremena da se komponira muzika za saz. Poslije zikra u tekiji šejh uzme saz i zasvira, pa se uz kahvu ili čaj prouči po desetak ilahija. To je pravi odmor, dodaje Hasanović, bijeg od svega. Uskoro bi trebalo biti snimljeno desetak njegovih ilahija, uglavnom na sazu. Šejh će svirati, sve će to biti snimano u tekiji, a poslije će biti samo prečišćeno u studiju. Meho dodaje da ilahije bolje zvuče bez metala.

Što se tiče mevluda, Hasanović ističe da je njegov mevlud tek drugi pokušaj za koji on zna u posljednjih dvadesetak godina. Kaže da je prije njega to pokušao Ismail ef. Selimović, ali nije imao priliku da posluša, odnosno pročita taj mevlud.

U Podrinju je, kaže, tradicija da se barem jednom godišnje organizira mevlud u kući. Prije rata je to bilo izraženije, ali tradicija se održala i danas. Istina, ne baš u svakoj kući, ali ne bi se ni moglo stići da je mevlud u svakoj kući.

“Ova tradicija se drži, kad se u mevludu spomene šerbe, ono se iznosi, makar ga svi prosuli. Mevlud ovdje u Podrinju ima neko svoje posebno mjesto. Kad trefiš na pijaci nekoga od rodbine i kažeš: Dođi mi, on ti kaže: Doći ću ti, i to doći ću ti može biti večeras, sutra, za godinu… Nagodinu kad ga vidiš na pijaci kaže opet: Doći ću ti, ali kad mu kažeš mevlud mi je tad i tad, sigurno će doći, neće omašiti. Zna da to tebi nešto znači, a i njemu znači. Neće te pozvati da mu dođeš na mevlud, samo će ti reći: Mevlud mi je. To je dovoljno. Mevludi su čudo, ima porodica koje se vide samo na mevludu. Za mevlud uvijek ima mjesta, možda nije umjesno da kažem, ali ima dijelova Podrinja gdje bi radije da mu ne dođeš na dženazu nego da propustiš doći mu na mevlud”, govori Hasanović i nastavlja priču o Podrinju i Podrinjcima:

“Podrinje je, gledano mojim očima, specifično i ta crta između dijela Bosne koje nije Podrinje vidi se na licima ljudi, na ponašanju. Ima primjera koliko hoćeš. U Tuzli se, naprimjer, zna da je svaki Podrinjac član Islamske zajednice, bio bogat ili siromah, bio zdrav ili bolestan, bio domicilni ili bio vani, ako ima kuću u Tuzli, on je član IZ-a. Za sve Tuzlake to ne možeš reći. Recimo, Tuzla je nekad imala 17 ili 18 hiljada članova IZBiH, pola od toga su Podrinjci. Podrinjac je neko ko je unikat u Bosni, zbilja. Ja ne bih radije bio ništa drugo nego Podrinjac. Možda je negdje ljepše i lakše, ali kad bih opet mogao da biram, ja bih bio Podrinjac. Podrinjac hoće svukud, u Podrinju su rijetki oni koji su vezani samo za džamiju, Podrinjac je vezan i za džamiju, a malo i za njivu, od njive ode malo i do kafane, i taj merak u tim ljudima iz te je raznovrsnosti. U Podrinju su i pijace čudna stvar. Pejgamber, a. s., kaže da su pijace najmrža mjesta Allahu, ali ovdje i pijaca ima svoje. Ide Podrinjac na pijacu i kada ima para i kada nema, kad ga pitaš šta će na pijaci, ne zaviruje on plaho po tezgama, kaže da ide da se vidi s ljudima. Zato je petak grmio u Zvorniku. Zvornik živi petkom. Kaže: Odoh u Zvornik na kahvu, na doručak, pa ću na džumu. Podrinjac na džumu ide u devet sati ujutro. Jači su od nas samo oni dolje Kotorani kod Doboja, u njih je džuma bila utorkom.”

Na kraju krajeva, zaključuje efendija Hasanović, islam je u Bosnu ušao preko Podrinja. Znao je i sultan kuda će ući.