Sjedi jahač na svojoj bedeviji kao da je izložak u Zemaljskom muzeju. Sve je više nalik tom asocijativnom deliji. Vidi se ponos na njegovom licu. A vidi se i ponos majstora koji ga je načinio. Naravno, tu je i ponos donatora koji je za ovo jedinstveno čudo odvojio dio svoga mučno zarađenog novca
 izišao je da malo prošeta. To nekad ugledno prezime vodilo ga je na određeno mjesto.</p>
<p>Uobičajen dan. Ništa u njemu nije govorilo da bi se moglo nešto neobično dogoditi.</p>
<p>Popeo se na brdo da pogleda malo odozgo šta ljudi čine, kako mile ili žure – i jedno i drugo jednako je zanimljivo. Kad je došao na brdo, ugleda neko kamenje koje je tu bilo tako zgodno postavljeno kao da ga je neko oblikovao.</p>
<p>Nevjerovatno. Izgledalo je kao golema kobila koja je tu pala i tako ostala. Okamenila se. Istinska kamena bedevija. Sivoplava kao nebo iznad grada.</p>
<p>Nije se dugo premišljao.</p>
<p>Zasjeo je u sedlo koje je neko očito odavno odnio. Međutim, mjesto na leđima bedevije bilo je posve prirodno oblikovano za svoga jahača.</p>
<p>Sjedi on tako i gleda šta se dolje događa s ljudima.</p>
<p>Činjenica da je na konju daje mu posebnu važnost.</p>
<p>Čibuk ima, jedino mu nedostaje sablja.</p>
<p>Sablja i koplje. Vremena su se promijenila, ni puška ne bi bila naodmet. Možda bi mogao i zeca uloviti?</p>
<p>Na svoje čuđenje, primijeti da je i čalma tu.</p>
<p>Kao da je pošao nepozvan na Berlinski kongres isti onaj s reprodukcije poznate slike. Neka ga negdje tamo.</p>
<p>I kako zasjeo, tako i ostao. Sve mu se kroz glavu došaptavaju bivši razgovori, razgovori u kojima je sudbina zemlje i svega na njoj, ali čini mu se da tek sad razumije šta je ustvari u tim razgovorima prošaptavalo i obećavalo. “Ugledna ste porodica. Ništa vaše nije zaboravljeno. Sve će vam biti vraćeno. Podići ćete se kao nekad.”</p>
<p>To je stvarno bilo primamljivo.</p>
<p>Kazao mu je i ko se toga sjetio. Neko iz okoline. Poznato ime. Svjetski čovjek, očito: ima narod i ima ko vlada narodom. A on to zna. “Čitav svijet tako je uređen. I ovaj naš dio svijeta, naravno.” “A zar to nije povratak na staro? Nekadašnje gazdovanje?”, usudio se da kaže svoje mišljenje. “Nije tvoje da misliš o tom. Nova su vremena. Sve će biti u duhu novog vremena… Kako i jeste. Tvoje je samo da činiš što ti se kaže.”</p>
<p>Ništa na to nije mogao odgovoriti. Njegova je porodica zaista nekad bila poznata. Pjesme su o njoj pjevane. I danas se u knjigama mogu pročitati. Da, knjigama. Knjige su prašne. Malo ih ko čita.</p>
<p>Ali uglednom čovjeku svijetlilo je oko. Činilo se da vjeruje u sve ono što je kazao. I Harbijašu se to učinilo dovoljno, te je činio što su od njega tražili.</p>
<p>Ugledni čovjek danas je jedan od najbogatijih u zemlji. A porodica, izvan same sebe, i nije bila nešto poznata. Ni blizu kao Harbijašova. A Darmar, posljednji od čuvenih Harbijaša – jadni siromašak na kamenoj bedeviji. Što je branio ono što ostalo – njegova stvar. Urušava se sad stara kuća, urušava se on.</p>
<p>Podiže se i bedevija da vidi šta se događa u čaršiji.</p>
<p>Nikakvo čudo. A ni Darmar se nije iznenadio.</p>
<p>Dolje je vladala neka uznemirenost. Tiha uznemirenost, ali se prenosila kao glasovi u starim telefonskim žicama i u novim, nevidljivim koje se igraju po čitavome svijetu.</p>
<p>Ništa ovdje nema, pomisli on, valja ići u Evropu.</p>
<p>I on sjedi na svojoj bedeviji, a ispred njega se širi prostor po kojem je nekad bježala junica poznatog imena Evropa.</p>
<p>Tako je to bilo.</p>
<p>A ubuduće će sve biti drukčije.</p>
<p>Potrebno je samo pokrenuti bedeviju i ujahati u taj svijet.</p>
<p>Bedevija, doduše, ne pokazuje znakove da je horna za taj juriš, ali zato odlučni konjanik ima oštre ostruge i pomoći će joj da se prene i skoči. Smrznuo se na ovom brdu ili krenuo na Sjever, čini mu se isto.</p>
<p>Sjedi jahač na svojoj bedeviji kao da je izložak u Zemaljskom muzeju. Sve je više nalik tom asocijativnom deliji. Vidi se ponos na njegovom licu. A vidi se i ponos majstora koji ga je načinio. Naravno, tu je i ponos donatora koji je za ovo jedinstveno čudo odvojio dio svoga mučno zarađenog novca.</p>
<p>Ne vidi se više daska, niti odjeća koja je prevučena preko njegova drvna tijela. Obrazi su mu rumeni, od uzbuđenja valjda.</p>
<p>I dok uživamo u toj klasičnoj slici, dodajmo joj sve moguće nastavke kako bismo svoje iščekivanje učinili što potpunijim.</p>
<p>Neko ga zapita u prolazu:</p>
<p>– Gdje si ti to krenuo, Darmare Harbijašu?</p>
<p>Toliko se iznenadio da nije znao šta bi odgovorio. A onda povika:</p>
<p>– U Evropu! Zar se to ne vidi?!</p>
<p>Međutim, prolaznik je nestao. Nikog više nije vidio s kim bi se mogao smisaono posvaditi.</p>
<p>Malo mu je hladno, počinje snijeg, i on se lagahno preobražava u bijelu nepotkupljivu leguru, tako da je jedva vidljiv.</p>
<p>Ko bi ga i primijetio pred Muzejom koji je čas zatvoren, čas otvoren, jer se minderguze, minderpuze iliti foteljski krzneni ljubimci, ne mogu oko toga dogovoriti. Kako to može biti državna institucija kad države i nema? Tu su samo zamišljeni narodi. I svako je uvijek zamišljao svoju državu. Sve dok Rimljani nisu otišli. I oni drugi. I oni iza njih. Jedino seoski starješina uvijek ostaje. Inače, zna se kako se dijeli: ko jami – jami.</p>
<p>Zato je sad Darmar Harbijaš potpuno nevidljiv.</p>
<p>Iako misli svoje misli.</p>
<p>A bedevija i tako spava.</p>
<p>I odjaha Darmar Harbijaš u Evropu.</p>
<p>Na neku smotru narodnog odijevanja i običaja valjda. Sa svime na sebi i u sebi što je za tu priliku uobičajeno. Osim što je gladan, ali niko nije savršen.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije
Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames). – Nešto si kazao? – Ne. Pomislio. – Šta? Ako nije duboka tajna? – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali. – Šta je to? Stih? – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim
