Iako su prošle dvadeset dvije godine od genocida u Srebrenici, ni svjetska ni domaća kinematografija još nije ponudila filmsko ostvarenje koje će kroz ovaj oblik umjetnosti žrtve iz jula 1995. godine spasiti od materijalnosti, zaborava i besmisla, te srebrenički genocid i na ovaj način upisati na stranice vječnosti
 (1985), režisera Claudea Lanzmanna, ili uznemirujućeg <em>Čina smaknuća </em>(2012) dokumentariste Joshue Oppenheimera, u kojem ratni zločinci pred kamerama rekonstruiraju svoje “činove ubijanja” počinjene tokom vojnog puča u Indoneziji 1965. godine, predstavilo posljednji čin dehumanizacije čovječanstva ili ponudilo prostor za istinu, spoznaju i iskupljenje. Upravo bi jedan takav film, zasigurno, zauvijek spriječio negiranje genocida u Srebrenici, pojednostavio vječitu borbu preživjelih Srebreničana i ostalih žrtava agresije na Bosnu i Hercegovinu za konačnu istinu i jedan jedva vidljivi obris ovozemaljske pravde i donijelo barem trenutni smiraj i poštovanje za zakopane i zaboravljene kosti.</p>
<p>Snimljeno je do sada mnoštvo domaćih televizijskih dokumentaraca o genocidu u Srebrenici te znatan broj stranih filmova dokumentarnog filmskog roda koji, s jedne strane, iskrivljuju istinu te ublažavaju dimenzije ovog zločina, a s druge, u potrazi za vlastitom koristi, prezentiraju površan ili već viđen prikaz. Veoma je mali broj umjetničkih respektabilnih ostvarenja (igranih ili dokumentarnih) koja bi eventualnim nagradama ili režiserskim autorskim pečatom privukla primjetniju pažnju filmske javnosti, te u konačnici, poput prethodno nabrojanih filmova, postala dio filmske historije i teorije.</p>
<p>Bosanskohercegovačka kinematografija iznjedrila je tek nekoliko reprezentativnih filmova o Srebrenici, među kojima je svakako i kratki film Danisa Tanovića kao dio omnibusa <em>11’09”01 – 11. septembar</em> (2002), čije su glavne junakinje majke Srebrenice, koje tokom terorističkih napada 11. septembra u Americi organiziraju dostojanstvene tihe demonstracije za sjećanje na žrtve srebreničkog genocida iz 1995. godine. S druge strane, snimljeno je samo jedno dugometražno igrano ostvarenje u fokusu čijeg je narativa život u Srebrenici nakon genocida. Riječ je o filmu <em>Belvedere</em> (2011) Ahmeda Imamovića, u kojem su sukobljeni neumorna srebrenička potraga za istinom i kostima i pornografska, nasilna i trivijalna stvarnost ostatka društva opsjednutog <em>reality showovima</em>. U procjepu između istine i laži, tišine i buke, smiraja i bijega, gladi i prežderavanja, ljubavi i razuzdanog seksa, sivila i boje, ostalo je ostvarenje nedorečene dramaturgije i naivno iznesene ideosfere.</p>
<p><strong>SVE FAZE GENOCIDA</strong></p>
<p>Najvažniji umjetnički film o srebreničkom genocidu jeste dokumentarac <em>Izmaglica Srebrenice</em> (2015) tuzlanskog režisera sa škotskom adresom Samira Mehanovića. Njemu je uspjelo da snimi ostvarenje koje nije klasična televizijska reportaža sklopljena od arhivskih snimaka, intervjua i izjava, i koje u prenošenju istine ne priziva pomoć politike i patetike. Režiser kroz krajnje intimne, iskrene i emotivne ispovijesti nekolicine preživjelih Srebreničana – koji su, uprkos siromaštvu, besperspektivnosti i nacionalnoj netrpeljivosti, ostali u svom rodnom mjestu (Mehmed Hodžić, Hatidža Mehmedović, Ahmed Ustić, Zinahida Mašić-Mustafić) – gradi prikaz genocida u pojedinačnim fazama, od općeg haosa i očaja, preko gladi, borbe, pa sve do pokolja i smrti. Međutim, upravo zahvaljujući preživjelima koji i dvadeset godina nakon genocida odbijaju napustiti grobove svojih bližnjih, porodice, komšija, prijatelja, potpis na konačnu predaju još će uvijek biti na čekanju, a etničko čišćenje nikada neće biti dokraja provedeno.</p>
<p>Potresne monologe glavnih protagonista u kojima se oni prisjećaju događaja koji su doveli do pokolja 8.372 osobe, a koji će poslužiti i za suočavanje sa sadašnjošću i nastavkom borbe za život, Mehanović kombinira sa sumornim predjelima grada i njegove okolice, dok srebrenička izmaglica predstavlja plašt prirode koji prekriva i štiti ranjenu zemlju.</p>
<p>Hatidža, jedna od protagonistkinja filma, koja je ukopala sinove i muža, kaže: “Zbog onoga što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu mislili smo da su ljudi tada bili necivilizirani. Mislili smo da je civilizacija napredovala i da sada razumijemo jedni druge.” Grad Srebrenica i film <em>Izmaglica Srebrenice</em> poslužit će kao dokazi da zlo u ljudima i dalje živi vješto vrebajući priliku da čovječanstvu zada posljednji udarac u borbi za opstanak i konačnu prevlast. Istovremeno, zahvaljujući preživjelima, koji, uprkos genocidu, silovanju, ranjavanju, izgladnjivanju te smrti mnogih članova porodica, i dalje ne osjećaju mržnju niti želju za osvetom, dobro će uvijek biti nekoliko koraka ispred zla.</p>
<p>Mehmed, Hatidža, Ahmed, Zinahida i ostala ljudska bića koja su odbila napustiti svoju zapaljenu, opustošenu, porušenu, silom otetu kuću te koja su uprkos teškim bremenima na leđima i dubokim rupama u srcima, nastavila živjeti, rađati djecu i stvarati, predstavljaju posljednje preživjele cjelokupnog čovječanstva, koji poput Diogena iz Sinope usred bijela dana nose upaljeni fenjer i osvjetljavaju čovjeka.</p>
<p><strong>“SREBRENICA” JASMILE ŽBANIĆ</strong></p>
<p>Genocid u Srebrenici iznimno je složena tema za čiju je uspješnu filmsku adaptaciju nepophodno mnogo strpljenja, hrabrosti, talenta, iskustva, sreće i novca. U fazi produkcije novi je film bh. režiserke Jasmile Žbanić radnog naslova Srebrenica, koji predstavlja jedan od najvažnijih filmskih projekata u savremenoj bh. kinematografiji. Riječ je o filmskom ostvarenju zasnovanom na knjizi Pod zastavom UN-a Hasana Nuhanovića, koja kroz krajnje intimnu ispovijest razotkriva i predstavlja ovaj monstruozni zločin. Knjiga raskrinkava i ulogu međunarodne zajednice, odnosno reakciju holandskog bataljona koji je bio stacioniran u bazi u Potočarima, a čiji pripadnici nisu spriječili ubijanje nedužnih civila. Ukupni budžet filma, koji je od Fondacije za kinematografiju BiH prošle godine dobio 454.400 KM, iznosi četiri miliona eura.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.
