Ovih dana, na ulici, usputni znanac mi se žali na sve i svašta. Sit sam i presit prežvakanih priča i općih mjesta u njima, no, ipak, pažljivo ga slušam i još pažljivije gledam. Na njemu je skupocjena kožna jakna, na nogama ništa jeftinije cipele i, uopće, sav je skockan i dotjeran, k’o iz radnje
, pitao me je o klimi, rijekama, planinama, poljoprivrednim kulturama… Strpljivo sam odgovarao na njegova nerijetko banalna pitanja (primjerice, pitao me je ima li krompira u Bosni), a on me je, kao da mu otvaram nove svjetove, pažljivo i sa zahvalnošću slušao.</p>
<p>Popravio mi je, vješto i umješno, nekoliko pari od kuće ponijetih cipela, a kako u tom ogromnom gradu nisam mogao pronaći i kupiti cipele odgovarajuće veličine, zamolio sam Hasana da mi ih napravi. Rekao mi je da to inače ne radi, da je to dugotrajan i zahmetli posao, da je zauzet sitnim popravkama, ali da će, meni za ljubav, cipele ipak napraviti i ne ovdje, na ulici, nego kod kuće, jer je, veli, nove cipele na ulici nemoguće napraviti.</p>
<p>Pet-šest dana poslije, donio mi je majstor Hasan prekrasne cipele: jednostavno skrojene, baš onako kao što sam i tražio od njega, lagane, od najfinije kože, a kad sam ih obuo, prvi put u životu nisam osjetio nikakvo žuljanje, kao da sam stopala stavio u pamuk. Prezadovoljan sam i pitam koliko cipele koštaju. Snebivajući se, reče neki smiješno mali iznos (nešto manje od dva dolara), ja ga preneraženo pogledah i dadoh mu deset puta više. Sad je on preneražen. I odbija uzeti toliki novac. No, bespogovorno insistiram i Hasan, nevoljko i oborene glave, uzima novac, pa diže glavu i pogleda me s nekom pomiješanošću tuge i zahvalnosti u očima.</p>
<p>– Hasane, koliko dnevno zarađuješ?</p>
<p>– Otprilike ovoliko koliko sam tražio od tebe.</p>
<p>– To je premalo. Premalo za preživjeti, a kamoli za nešto više od toga.</p>
<p>– Ja sam i zadovoljan i zahvalan – reče, a ionako lijepa čehra još više mu se ozari.</p>
<p>Narednog dana pozvao me je da ga posjetim i upoznam njegovu porodicu. Kako mi je bilo jasno da Hasan teško živi, za posjetu sam se dobro pripremio, ali kad sam ušao u njegovu, najblaže rečeno, preskromnu kuću, bilo mi je žao što se nisam pripremio još bolje.</p>
<p>Hasan mi predstavlja suprugu i djecu. Hanumi sam se s rukom na grudima blago naklonio, a djecu sam, uz njegovo dopuštenje, poljubio i darovao.</p>
<p>Uslijedio je ručak. Prvo čorba od riže, a zatim ponovo riža prelivena zelenkastim sosom spravljenim od začinskog bilja. Sve je do krajnosti bljutavo, bezukusno, ali, da ne uvrijedim domaćine, silno se trudim da to ne primijete i jedem slatko kao da u životu nikad ništa bolje pojeo nisam.</p>
<p>Bila je to moja prva i posljednja posjeta njegovoj kući.</p>
<p>Družili smo se Hasan i ja, uz čaj i ugodan razgovor, još koji mjesec i, na koncu, razišli. Vratio sam se u Tuzlu.</p>
<p>Ovih dana, na ulici, usputni znanac mi se žali na sve i svašta. Sit sam i presit prežvakanih priča i općih mjesta u njima, no, ipak, pažljivo ga slušam i još pažljivije gledam. Na njemu je skupocjena kožna jakna, na nogama ništa jeftinije cipele i, uopće, sav je skockan i dotjeran, k’o iz radnje.</p>
<p>– Poznavao sam čovjeka koji je radio od jutra do mraka i zarađivao dva dolara dnevno. A bio je i zahvalan i zadovoljan – rekoh nevezano za njegovu priču i s jasnom namjerom.</p>
<p>– Kakve to veze ima s ovim o čemu pričam – čudi se.</p>
<p>– Nikakve! Naprosto se sjetih toga! Oprosti! Nastavi!</p>
<p>I nastavio je. Nisam ga više slušao.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
