Nažalost, sve je manje prirode koju čovjek nije učinio neprirodnom. Sve je veći čovjekov prostor, a sve manji onaj flore i faune. Što civilizacija više ulazi u nesputanu prirodu, više se od nje udaljuje. Prašume se pretvaraju u botaničke bašče i zoološke vrtove. I kako da u takvom svijetu neko vjeruje lovcima, rijetkima od rijetkih koji pokušavaju živjeti u prirodi i s prirodom
, on nije svjestan da je i ŠUMA SVJESNA NJEGA.</p>
<p>O ovom bi se, samo o ovom, slutite, mogla napisati čitava knjiga.</p>
<p>Međutim, fama o specifičnoj fantaziji i laži iz kojih nastaju lovačke priče, nastavlja se i dalje.</p>
<p>Nažalost, sve je manje prirode koju čovjek nije učinio neprirodnom.</p>
<p>Sve je veći čovjekov prostor, a sve manji onaj flore i faune. Što civilizacija više ulazi u nesputanu prirodu, više se od nje udaljuje. Prašume se pretvaraju u botaničke bašče i zoološke vrtove.</p>
<p>I kako da u takvom svijetu neko vjeruje lovcima, rijetkima od rijetkih koji pokušavaju živjeti u prirodi i s prirodom.</p>
<p>Istinski lovci uključuju se svim svojim bićem u magijski krug prirode. Niščima među njima, doduše, misao prolazi kroz puščanu cijev. Među onim drugima, zato, mogu se pronaći i poznavaoci nemuštog jezika.</p>
<p>U lovu čovjek, doista, može upoznati samog sebe.</p>
<p>Oni koji su pažljivo čitali <em>Lovčeve zapise</em>, <em>Medvjeda</em>, <em>Kratki sretni život Francisa Macombera</em>, <em>Moby Dicka</em>, <em>Velikog Vana</em>, <em>Pjegavog psa</em>, <em>Okamenjene vukove</em> ili <em>Krilati karavan</em>, znaju na što mislim. I nisu samo Turgenjev, Faulkner, Hemingway, Melville, Bajkov, Ajtmatov, Hromadžić i Bulajić oni koji će im o tome sjajno govoriti.</p>
<p>Lovačke priče one su priče za koje najdublje želimo da se nama dogode i zato, kad se događaju drugima, svoje razočarenje branimo nevjericom i nipodaštavanjem. Naravno, iz ovih lovačkih priča razvile su se i <em>lovačke priče</em>.</p>
<p> </p>
<p><em>Negdje u Evropi prašuma</em></p>
<p><em> </em></p>
<p><em>Ko zna kad mi je u glavi prosinuo ovaj naslov. Ponavljao sam ga u sebi, zatvorenih usana, umalo da se mrmljanje probilo napolje, u govor. Negdje u Evropi prašuma! Bilo je u tim riječima nešto mamno, nešto poštovanja dostojno. Kao naziv za neku buduću knjigu.</em></p>
<p><em>– Kisele kiše, kisele kiše… – prenu me poznanik, lovac inače. Zaboravljeni razgovor vidio sam jasno i živo u svijesti.</em></p>
<p><em>Za stolom nas je bilo trojica.</em></p>
<p><em>– Da, degeneracija životinja događa se pred našim očima, ali čovjek izgleda ništa ne razumije. Kao da se to njega ne tiče…</em></p>
<p><em>Ovo je izgovorio stari profesor, bivši lovac.</em></p>
<p><em>– Kako to mislite? – malo se pobuni mlađi.</em></p>
<p><em>– Lijepo. Kokoške se pretvaraju u piroške, a golubovi u kokoške. Pogledajte samo šta se događa s riječnim galebovima…</em></p>
<p><em>Ja sam šutio.</em></p>
<p><em>– I šume umiru. Evropa je postala pravo grobište šuma.</em></p>
<p><em>– Ostali su ipak neki ostaci prašuma. A kod nas je najveća. Perućica!</em></p>
<p><em>– Da. Negdje u Evropi prašuma.</em></p>
<p><em>– Kad gradovi i tvornice potpuno pojedu šume, hoće li životinje, one koje prežive, poći u gradove? I na što će ličiti?</em></p>
<p><em>Ko je to rekao? Koji od nas trojice?</em></p>
<p><em>U svijesti su mi samo odzvanjala imena tolikih naših gradova i drugih naselja, imena koja su nastala od imena ptica i životinja, davno otjeranih i nestalih. Hoće li se početi vraćati sokolovi, orlovi, kraguji, hoće li medvjedi, lisice i risovi, hoće li zmajevi…</em></p>
<p><em> </em></p>
<p>Bio je to ozbiljan razgovor.</p>
<p>Ipak, mislim da sam se ja nasmijao.</p>
<p>Jer sam im poželio ispričati lovačku priču koja mi se ukazala u svijesti.</p>
<p> </p>
<p>Tako je bilo nekad.</p>
<p>Zna se da je danas lov nešto drukčije.</p>
<p> </p>
<p>Tako je bilo nekad.</p>
<p>Sad u šumama spavaju mine i bujaju pilane kako bi svijet na sve strane bio vidljiviji.</p>
<p>Znaju to vlasnici, a znaju i životinje.</p>
<p> </p>
<p>Kad neko istinski poznaje šumu, gotovo da iz teksta osjetiš njen miris.</p>
<p>Kad je šuma samo opće mjesto da bi pisac ispisao neku svoju konstrukciju, i to osjetiš.</p>
<p>Kao što je to i sa svime ostalim u književnosti slučaj.</p>
<p> </p>
<p>Nekad sam se, s više ili manje zazora, skitao po našoj prašumi. Naglasak je na riječi <em>našoj</em>. Prošlo je otad mnogo vremena. Minula je i mladost.</p>
<p>Jedino nije minula neispisana knjiga o tom.</p>
<p>Postojana kao i mirisi koje pamtim.</p>
<p> </p>
<p>Šta se sad zbiva u našoj prašumi?</p>
<p>Jesu li oni koji su lovili ljude odlučili da se sa svojim puškama, sjekirama i pilama vrate u nju?!</p>
<p> </p>
<p>Istinski lovci zapisat će svoje svjedočanstvo.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Snijeg usred ljetaSljedeći članak
Kad zaspiš ispod uključene klime
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo