U prostoru nekadašnjeg koncentracionog logora Omarska 6. augusta održana je komemoracija u znak sjećanja na početak zatvaranja prijedorskih logora smrti. Ova komemoracija bila je vrhunac još jednog u nizu godišnjih ciklusa za Bošnjake i Hrvate Prijedora rasutih širom svijeta, popraćen pohodima Bosni, povratnicima i svojim kućama, te komemoracijama organiziranim od 23. maja, a koje će se završiti 22. augusta ove godine na Korićanskim stijenama

Piše: Sudbin MUSIĆ

Prijedorski logori smrti Omarska, Keraterm i Trnopolje oformljeni su odlukom prijedorskog Kriznog štaba, a po nalogu srpskog vojno-političkog vrha, 26. maja 1992. godine. Krajem jula, nakon informacija o njihovom postojanju i masakrima počinjenim nad nesrpskim stanovništvom ovog dijela Bosne i Hercegovine, tadašnji lider bosanskih Srba Radovan Karadžić suočen je s činjenicama koje je on, naravno, u potpunosti odbacio. Na jednoj od pres-konferencija održanoj u Londonu, nakon jednog u nizu propalih mirovnih pregovora, Karadžić je ustvrdio kako se ne radi o logorima, već o kampovima, te odbacio sve medijske navode i optužbe, obećavši pritom slobodan pristup medijskim kućama prostorima “kampova”. Karadžić nije ni slutio da će se već narednih dana jedna ekipa novinara, predvođena britanskim reporterima medijskih kuća ITN i Guardian, obresti u Beogradu, odakle su, preko Pala i Banje Luke, došli do Prijedora.

HRASTOVA GLAVICA

Karadžić je, svjestan situacije u kojoj se našao te pritisaka međunarodne zajednice, naložio prijedorskim vladarima života i smrti da prostore logora pripreme i urede za ulazak novinara. Za veliki broj logoraša bio je to, nažalost, definitivni put u smrt. Hiljade će njih ipak biti spašene. Tako je već od 3. augusta jedan dio logoraša Keraterma i Omarske prebačen u logor Trnopolje, označeni prethodno kao pripadnici tzv. C grupe logoraša, “bezopasne po srpski narod”. Ostali logoraši Keraterma bit će prebačeni u Omarsku ili će, pak, s dijelom logoraša Omarske, kao pripadnici grupe B, tretirani ratnim zarobljenicima, biti prebačeni u logor na Manjači.

Rijetki preživjeli pripadnici grupe A ili “oni opasni po Srbe”, a koju su sačinjavali prijedorski uglednici, politički i vjerski vrh u Bošnjaka, aktivisti SDA i HDZ-a, te intelektualci, među kojima je bio veliki broj uglednih prosvjetnih radnika, doktora, sportskih i kulturnih radnika, dočekat će početak zatvaranja logora. Najveći dio prijedorske bošnjačke elite već je bio pobijen. U okviru zatvaranja logora Keraterm i Omarska jedan dio logoraša Keraterma dovezen je autobusom prijedorskog “Autotransporta”, te pridružen grupi logoraša Omarske.

Grupa od 124 logoraša upućena je u noći s 4. na 5. august na “razmjenu”. Haški tribunal je, u presudi nekadašnjem predsjedniku Kriznog štaba Prijedor Milomiru Stakiću, utvrdio da je srpski policajac Radovan Vokić došao sa spiskom te prozvao grupu od 124 logoraša.

Postoje neprovjerene priče da navodna “razmjena” nije uspjela te da odgovornost za neuspjeh snose pojedini oficiri 5. korpusa Armije BiH. Ove informacije, međutim, nikada nisu potvrđene. Zna se da su logoraši negdje prenoćili te se pretpostavlja da su likvidacije počinjene 6, a ne 5. augusta, iako istražne radnje do sada nisu donijele detaljnije informacije. Umjesto na “razmjenu”, logoraši su dovedeni na nepristupačan teren, na lokalitet gdje se nalazi prirodna jama Hrastova Glavica, u srpskom selu Podvidača kod Sanskog Mosta. Dubina je jame oko 25 metara. Logoraši su dovezeni na stotinjak metara dalje od grobnice, a potom su ih srpski vojnici po trojicu vezali žicom. U grupama su ih dovodili pred uski otvor jame koji je na najširem dijelu tek nešto viši od jednog metra. Ubijani su metkom u glavu i potom su njihova tijela pobacana u jamu.

Strijeljanje je uspio preživjeti logoraš Ibrahim Ferhatović, koji je pobjegao te uspio doći do rodnih Hambarina, u blizini Prijedora, gdje je jednoj grupi preživjelih mještana sakrivenih u šumi ispričao ovu strašnu priču. Ferhatović je, nažalost, bježeći šumama, kasnije ubijen. Nakon okončanja agresije, upravo na osnovu njegovih informacija, pokrenuta je potraga za ovom masovnom grobnicom, te je ona otkrivena potkraj 1998. godine. Lovac Esad Džafić odveo je istražitelje na mjesto gdje se nalazila grobnica. Preživjeli Prijedorčani pričaju da im je Ibrahim opisao detalje masakra. Prije pojedinačnih egzekucija, logoraši su dobili po jednu cigaretu. Kako je ubici masakr tekao sporo, ubijanja je izvodio ležerno sjedeći naslonjen na stolicu. Među žrtavama Hrastove Glavice nalazio se i dio preživjelih masakra počinjenog u hali 3 logora Keraterm.

Komemoracija u znak sjećanja na masakr počinjen nad jamom Hrastova Glavica organizirana je 5. augusta ove godine. Organizatori komemoracije bili su Regionalni savez udruženja logoraša regije Banja Luka, Udruženja logoraša “Prijedor92 i Kozarac”, te Udruženje logoraša iz Sanskog Mosta. Pored stotinjak okupljenih članova porodica ubijenih i aktivista udruženja, skupu uvijek prisustvuju mještani susjednog bošnjačkog sela Čirkići. Među ekshumiranih 126 tijela na ekshumacijama započetim 1998. godine pronađena su i tijela dvojice mještana Čirkića, Bošnjaka žrtava četničkog terora iz Drugog svjetskog rata. Skup je završen kraćim obraćanjima organizatora, Fatihom, minutom šutnje te polaganjem cvijeća i vijenaca.

“Prvenstveno žrtve, a onda i njihove porodice čekaju da institucije nadležne za procesuiranje ratnih zločina, kako države BiH, tako i na međunarodnom nivou, procesuiraju izvršioce, pripadnike vojske i policije tadašnje Republike Srpske, ali i njihove nalogodavce ovog zločina, odnosno Krizni štab Opštine Prijedor”, kazao je Mirsad Duratović, predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka i maloljetni logoraš Omarske, Manjače i Trnopolja. Za zločin počinjen nad jamom Hrastova Glavica niko nije priveden pred lice pravde.

VEČE SJEĆANJA NA DOKTORA ESU

Među 124 ubijena logoraša, na koje danas podsjeća nad jamom podignuto spomen‑obilježje, bio je i doktor Esad Sadiković Eso, jedan od najpoznatijih intelektualaca s područja prijedorske regije, doktor specijalista, kolumnista, ekspert Ujedinjenih nacija. Poznati bh. novinar i televizijski voditelj, rođeni Kozarčanin, rahmetli Vehid Gunić, Sadikoviću je posvetio biografsko-memoarski uradak, svoju knjigu Doktor Eso. U znak sjećanja na ovog velikog čovjeka i humanistu, prijedorsko nevladino Udruženje “Behar” svake godine 5. augusta organizira kulturno veče. Ove godine događaj su svojim prisustvom uveličali akademik Abdulah Sidran te operna pjevačica, sopranistica i docentica na predmetu Glas na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti Lejla Jusić.

“Za Esu sam čuo kad je rahmetli Vehid Gunić o njemu napisao knjigu i mene kao kolegu zamolio da je recenziram, da je promovišem. Na nekoliko promocija sam o knjizi govorio, što znači da sam je nekoliko puta i čitao. I plakao. Zašto sam plakao? Plakao sam jer mi je bilo neshvatljivo da neko može ubiti tako plemenito i tako duhovito biće”, kazao je Sidran.

Sidran se kritički osvrnuo na akademsku zajednicu te bh. vlast i različite do danas vladajuće koalicione partnere koji nikada nisu pokazali razumijevanje za potrebu institucionalnog djelovanja na očuvanju kulture sjećanja. Kao primjer, naveo je snimanje kvalitetnih filmova s ratnim tematskim sadržajem kojima bi se autentično pokušalo prikazati stradanje i genocid. “Pritom su nam naši istočni susjedi do danas napravili čak 22 filma s ratnom tematikom”, istakao je Sidran.

U okviru manifestacija tradicionalno se dodjeljuju književne nagrade za kraće književne forme protkane humorom i satirom. Od mnogobrojnih radova žiri je i ove godine odabrao dva rada koja su nagrađena nagradom koja nosi doktorovo ime. Prvu nagradu dobio je Goran Karanović iz Mostara za svoju priču Informativni članak o uređenju Sunčevog grada, dok je drugu dobio Tuzlak, ljekar po struci i univerzitetski profesor Omer Ć. Ibrahimagić za priču Ekstremi. U holu pozorišta organizirano je i potpisivanje peticije da prijedorska Skopska ulica, u kojoj se nalaze porodična kuća i šehidsko mezarje u kojem je i ukopan, ponesu ime doktora Ese Sadikovića. Osim Humanitarne organizacije “Humano Brdo” Mirsada Čauševića, sponzora prve i druge književne nagrade, jedan od pokrovitelja “Večeri sjećanja na doktoru Esu” bio je Grad Prijedor.

Preživjeli Prijedorčani i Kozarčani s do sada objavljenih 36 autobiografskih i memoarskih književnih uradaka prvaci su u Bosni i Hercegovini s ovakvim vidom doprinosa kulturi sjećanja. Mirsad Čaušević, autor knjige Smrt u bijeloj kući, i Nijaz Mujkanović, autor knjige Zločin sa predumišljajem, obojica preživjeli logoraši Omarske, dobili su priliku ove godine da se obrate prisutnima. Vidno potreseni, pročitali su dijelove svojih zapisa te ukazali na potrebu čuvanja sjećanja, ali i važnost svjedočenja pred sudovima, na što je ukazala i Nusreta Sivac, koja se obratila u ime još uvijek živih i preživjelih logorašica Omarske.

Nijaz Mujkanović posebno se potresnom ispoviješću prisjetio smrti svog najboljeg prijatelja Fikreta Fiće Duračka. Fikreta su, naime, natjerali da trči. Uvidjevši da mu se sprema smrt, Fikret je potrčao i trčeći neprestano ponavljao: “Ne daj se, Bosno!” “U jednom trenutku začuo se rafal i Fikretovo ‘Ne daj se’. I više se ništa nije čulo…”, ispričao je Nijaz. Na skupu je govorio i historičar Jasmin Medić. Razočaran brojem prisutnih na komemoraciji, u svom kratkom obraćanju ukazao je na stanje duha unutar bošnjačkog korpusa, sklonost zaboravu i lijenost u saradnji s pravosuđem, te je upozorio prisutne na tu vrstu obaveze i činjenicu da se odsustvom volje za saradnjom s pravosudnim i organima države postaje saučesnikom u samom zločinu počinjenom u Omarskoj. “Nemojte da se začudite ako se nakon Samira Alukića i Fikreta Hirkića na optuženičkoj klupi za ratne zločine ponovo nađe neka nova žrtva genocida”, upozorio je Medić. Prijedorska umjetnica Anita Zečić i ove je godine u krugu logora postavila instalaciju, obilježivši na dva sata “bijelu kuću” mjestom zločina.

Skup je i ove godine nesebičnim trudom, zalaganjem i novčano podržalo Humanitarno udruženje “Sedra”, koje okuplja preživjele Kozarčane i Prijedorčane s adresom u Holandiji. Komemoracija u Omarskoj završena je i ove godine puštanjem balona s imenima do sada evidentiranih žrtava ovog koncentracionog logora. Ove godine, kako i sama kaže, nakon svog najemotivnijeg nastupa ikad održanog tokom manifestacije u znak sjećanja na doktora Esu, Lejla Jusić svoje je prisustvo u Omarskoj iskoristila da na sebi svojstven način da doprinos komemoraciji. Bijeli baloni iz logora Omarska iz ruku preživjelih logoraša i članova porodica ubijenih logoraša odletjeli su u nebo uz Lejlinu emotivnu izvedbu ilahije Nemoj žalit’ suzama.

37 LOGORAŠICA

Vratimo se podsjećanju na prijedorske logore smrti. Poznati američki i britanski novinari Roy Gutman, Penny Marshall, Ed Vulliamy i Ian Williams već 5. augusta 1992. godine ulaze u Omarsku i Trnopolje. Pristup logoru Keraterm u tom trenutku nije im bio odobren. Ono što su uspjeli fotografirati i snimiti bilo je šokantno. Uskoro će, upravo zahvaljujući snimcima i fotografijama iz Omarske i Trnopolja, biti inicirano formiranje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu SFRJ. Snimci iz Omarske dovoljan su pokazatelj genocidne namjere na ovom području. Logori Keraterm i Trnopolje, a po bestijalnosti posebno Omarska, bili su najgori dio do perfekcije organiziranog sistema zatvaranja, mučenja, deportacije i uništavanja bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja općine Prijedor s jasnom namjerom stvaranja etnički čistog prostora.

U logoru je u jednom trenutku boravilo više od osam hiljada ljudi. U trenutku kada je logor otkriven zatečeno je i popisano 3.334 logoraša, među kojima se nalazilo 37 žena i 28 maloljetnika. Tačna lokacija logora jeste Rudnik željezne rude “Omarska”, odnosno njegovi industrijski objekti udaljeni nekoliko kilometara od istoimenog mjesta na području općine, a danas Grada Prijedora, na teritoriji mjesne zajednice Marićka. Logor su sačinjavali veliki hangar, administrativna zgrada s radničkim restoranima, te “bijela” i “crvena kuća”. Najpoznatiji dio logora jeste “bijela kuća”, objekt korišten kao rudarska svlačionica u kojem je ubijeno najviše logoraša.

Dok nam rukom pokazuje zgradu po zgradu, Nusreta Sivac, prijeratna sutkinja Općinskog Suda u Prijedoru i jedna od 32 preživjele logorašice Omarske, opisuje logorsku svakodnevicu. “Naš takozvani radni dan započinjao bi, nakon cjelovečernje torture, silaskom u onaj stakleni restoran iz gornjih prostorija, u kojima smo mi žene bile tokom noći zatočene, a logoraši tokom dana ispitivani i mučeni. Jutro bi, dakle, počelo tako što bismo mi žene, pogledom kroz restoranska stakla, prebrojavale tijela ubijenih pobacana na travnjak pored ‘Bijele kuće’. Tako sam jednom prilikom nabrojala čak 23 tijela. Nekad bi bilo daleko manje, nekad više. Neke bi prepoznavali po garderobi ili obući, prošaptavale bi njihova imena…” Govoreći o bestijalnosti mučitelja, Nusreta kaže da je metak u Omarskoj bio milost Božija.

Pet logorašica, nažalost, nije preživjelo. To su Sadeta Medunjanin, Edna Dautović, Mugbila Beširević, Velida Mahmuljin i Hajra Hadžić. Hajra je jedina od 37 žena koja je sve vrijeme provela zatočena s muškim dijelom logoraša. Stalno je bila šikanirana i ponižavana. Jednom su prilikom, prema pričama preživjelih, jednu veliku grupu logoraša skinuli do gola i onako izmrcvarene kupali velikim vatrogasnim šmrkom, koji je po krugu logora razbacivao njihova izmučena i mršava tijela. Među njima je bila i Hajra Hadžić.

Posebno je potresna sudbina Sadete Medunjanin, kćerke rahmetli Hasana Škapura, prevodioca prva tri toma Buharijine zbirke hadisa. Nakon pada Kozarca, Sadeta je u logor dovedena sa suprugom Bećirom i sinom Anesom, jedinim preživjelim članom ove porodice. Njihov stariji sin Haris također je žrtva genocida u Prijedoru. U jednom trenutku Sadeta je nakon užasne torture silovana naočigled muža i sina. Bećir Medunjanin, prema pričama svjedoka, kasnije je masakriran. Sjekli su mu razne dijelove tijela, odsječene su mu uši i nos, a zatim je bio preklan. Sličnom smrću ubijen je još samo Silvije Sarić, čelni čovjek prijedorskog HDZ-a. Među više od 50 posmrtnih ostataka žrtava logora Omarska ekshumiranih u jami Lisac kod Bosanske Krupe bila je i Sadeta Medunjanin te njena sapatnica Edna Dautović.

Logoraši Omarske, prema nalazima vještaka i svjedočanstvima preživjelih, ubijani su i mučeni na stotine načina. Osim fizičkog maltretiranja, posebno česta bila su seksualna uznemiravanja, ponižavanja, silovanja i zlostavljanja, te tjeranja logoraša na međusobna seksualna zlostavljanja i torture. Nerijetko su na to tjerali bliske srodnike. U jednoj od tačaka optužnice prvog procesuiranog i u Hagu pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Duška Tadića kaže se, između ostalog, i sljedeće: “Duško Tadić je sa nekoliko stražara i ‘posjetilaca’ logora Omarska 18. juna 1992. prozvao i izveo iz hangara (garaže) petoricu zatočenih Muslimana – Emira Karabašića, Jasmina Hrnića, Envera Alića, Fikreta Harambašića i Emira Beganovića. Uslijedilo je zatim višečasovno teško premlaćivanje ovih logoraša. Tadić i stražari su se potom sadistički iživljavali nad njima primoravajući ih da međusobno seksualno opće.”

Tužilac kaže da je iživljavanje dostiglo kulminaciju kada su dvojica logoraša, od kojih je jedan bio zaštićeni svjedok “H”, a drugi zaštićeni svjedok “G”, bili primorani da se uključe u orgiju. “H” je morao rukama da zapuši usta Fikretu Harambašiću dok mu je “G” za to vrijeme zubima odgrizao testise. “Niko od petorice prozvanih i mučenih Muslimana nije preživio.”

U logoru Omarska ubijeno je ili nestalo između 700 i 800 prijedorskih nesrba, uglavnom Bošnjaka. Za zločine u logoru Omarska do sada je procesuirano devet Srba, stražara, posjetilaca i lica iz uprave logora. Pored njih, za zločine u logoru Omarska Haški tribunal procesuirao je predstavnike ratnog vojnog i političkog vrha bosanskih Srba. Koncentracioni logor Omarska danas je u vlasništvu kompanije “Arcellor Mital” i zatvoren je za posjetioce. Snimanja i fotografiranja prostora strogo su zabranjena. Ulazak u logor veoma ograničen. Posjetioci koji dobiju odobrenje menadžmenta za ulazak nerijetko su izloženi šikaniranju pripadnika osiguranja kompanije. Tim prije, čudi činjenica da je ovaj prostor svakog 6. augusta na dva sata oslobođen i takvih vidova zabrana.

Na zločine u koncentracionom logoru Omarska danas ne podsjeća ništa, osim objekata, mašina, pa čak i žutog kamiončića kojim su leševi ubijenih odvoženi tih dana u nepoznatom pravcu. Najveći dio njihovih tijela pronađen je u masovnim grobnicama Stari Kevljani, Hrastova Glavica, Lisac, Tomašica, Jakarina Kosa te drugim mjestima, manjim, većim ili pojedinačnim grobnicama. Tijelo Mugbile Beširević, naprimjer, prijeratne intelektualke, potomka prijedorske begovske porodice Beširević, pronađeno je samo na jednoj od livada nedaleko od logorskog kompleksa.