Danas, skoro tri decenije kasnije, tu zastavu ne možete vidjeti u Historijskom muzeju. “Sklonjena je iz postavke izložbe o opkoljenom Sarajevu. To je odluka uprave Muzeja, na čelu s direktoricom Elmom Hašimbegović, njoj se jednostavno zastava s ljiljanima ne sviđa”, tvrde u razgovoru za Stav neki od uposlenika Muzeja iziritirani načinom na koji već šest godina Hašimbegović upravlja Muzejom

Elma Hašimbegović

Historijski muzej BiH

Piše: Nedim HASIĆ

“Nismo imali platno za zastavu. Našli smo neku svilu i od nje napravili veliku i dvije male koje sam stavio na stol rahmetli Izetbegovića. Velika zastava je nakon 15 dana bila sva izrešetana. Skinuo sam je i odnio u Zemaljski muzej. Kao takva, obišla je čitavu Evropu”, ispričao je nedavno za Faktor historičar Enver Imamović o prvoj zastavi s ljiljanima, zastavi Republike Bosne i Hercegovine, koja je na zgradu Predsjedništva BiH okačena u maju 1992. godine.

Zastava s ljiljanima i grb Republike BiH zvanično su usvojeni 4. maja 1992. godine, a 22. maja 1992. zastava je zvanično predstavljena ispred zgrade Ujedinjenih nacija u New Yorku. “Kada je uveliko počeo rat, kažem ja Ejubu Ganiću: ‘Evo, puca se po gradu, imate li vi kakva obilježja?’ I tada sam im predao obilježja. Zastava se zasnivala na onoj iz srednjovjekovne Bosne i bosanske dinastije Kotromanića – bijela zastava s grbom u sredini. Grb je bio replika grba prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića i predstavlja zlatno obrubljeni plavi štit s kosom linijom i šest zlatnih ljiljana. Prihvaćena je u Predsjedništvu BiH”, ispričao je Imamović, dodajući kako je prve tri zastave, od kojih je jedna postavljena na zgradu Predsjedništva, sašio zajedno s dizajnerom Zvonkom Bebekom u jednom podrumu u sarajevskom naselju Gorica.

Danas, skoro tri decenije kasnije, tu zastavu ne možete vidjeti u Historijskom muzeju. “Sklonjena je iz postavke izložbe o opkoljenom Sarajevu. To je odluka uprave Muzeja, na čelu s direktoricom Elmom Hašimbegović, njoj se jednostavno zastava s ljiljanima ne sviđa”, tvrde u razgovoru za Stav neki od uposlenika Muzeja iziritirani načinom na koji već šest godina Hašimbegović upravlja Muzejom.

“Dođite pa je pogledajte”, kazala nam je Hašimbegović kada smo je pitali da li su tvrdnje uposlenika tačne, gdje je zastava sa zgrade Predsjedništva BiH i može li se vidjeti u Muzeju. Kada smo zaista i došli u Muzej, zastavu nismo mogli vidjeti. “Zastava je u depou, a tamo ne možete ući”, kazao nam je jedan od uposlenika koji je nadzirao posjetu grupe studenata Muzeju. Pitao je zašto nas zastava zanima i, kada smo mu pojasnili da smo novinari i da nas je direktorica pozvala da je vidimo, otišao je u portirnicu pozvati nekoga. “Amar je to dolje pripremao, rekla mu je direktorica da će doći neki novinari”, kazao je prije no što će razgovarati s nekim telefonom. Kasnije nam je rekao da je riječ o Amaru Karapušu, jednom od kustosa Muzeja kojeg trebamo kontaktirati kako bismo se dogovorili o posjeti. Zastavu i dalje nije bilo moguće vidjeti.

“Zastava nije sklonjena, gdje bi bila sklonjena”, kazala nam je Hašimbegović kada smo tražili od nje odgovor na pitanje o tačnosti tvrdnji uposlenika institucije kojom rukovodi. Između ostalog, i o tome da je u Beogradu postavljena, recimo to tako, light verzija izložbe o opkoljenom Sarajevu. Konkretnije, da je iz nje uklonjeno sve što bi moglo iziritirati beogradsku publiku. “To su očigledno neki zli jezici koji su vrlo zlonamjerni, ne znam zašto to rade. Umjesto da pohvale da je izložba otišla u Beograd, kako smo uspjeli stanovnicima Beograda pokazati šta se dešavalo u Sarajevu za četiri godine opsade, neki očigledno drugačije razmišljaju od mene”, kazala nam je Hašimbegović.

No, priča o tome gdje je zastava i da li je izložba o opkoljenom Sarajevu osakaćena, samo su neke u nizu optužbi uposlenika Muzeja na račun direktorice Hašimbegović. Redovi koji slijede njihovo su obraćanje Stavu.

Kada je počela kampanja da se konačno riješi status sedam institucija kulture, državno Ministarstvo civilnih poslova uradilo je ogroman posao, no Vlada Federacije BiH je uradila grozan. Tada su imenovani direktori Historijskog muzeja, Umjetničke galerije i Muzeja književnosti. Koliko je nama poznato, ta su imenovanja i danas nelegalna jer direktori nisu uvedeni u sudski registar. Mi imamo problem i s Upravnim odborom jer u njega moraju biti imenovani predstavnici osnivača i uposlenika. Kada su uposleni u pitanju, biraju se stručne osobe. Kod nas ne. Nama je KV radnik nadređeni u UO. Nama šefuje fotograf. Svi uposleni moraju svoj plan rada dati na uvid KV radniku i onda on određuje i ocjenjuje šta će se raditi, a šta neće. Kod nas su kustosi pripravnici, inžinjeri poljoprivrede. Nismo čak ni sigurni za nostrifikacije svih diploma uposlenika u Muzeju.

Uloga i misija Historijskog muzeja opisana je u njegovom Statutu. Mi smo institucija koja prikuplja i obrađuje građu, selektira i prezentira javnosti muzejski materijal iz oblasti historije države Bosne i Hercegovine. U svojoj tematskoj strukturi imamo različite periode iz historije BiH. Imamo svoje zbirke i time se trebaju baviti profesori historije. Međutim, sve su naše zbirke tako pobrkane da se ne zna ko šta radi. Postoje periodi u historiji BiH kojima se niko ne bavi.

Nama je ovu direktoricu bez ikakvih kriterija postavila Vlada FBiH u vrijeme Nermina Nikšića. Hašimbegović je potpuno promijenila djelatnost Muzeja. Umjesto nauke, promoviraju se piva i cigare, okupljaju se LGBT skupine, sve radimo osim onoga čime treba da se bavimo. U holu Muzeja bila je izložba muških i ženskih kondoma.

U Muzej se dovode osobe bez ikakve zakonski propisane procedure. Dovedena je tehnička sekretarica, dovedena je arheologinja, dovedena je historičarka umjetnosti, doveden je portir, nekoliko ljudi kojima tu, po našim pravilnicima, nije mjesto. Po sistematizaciji, mogu biti uposleni samo profesori historije. Muzej je postao umjetnička galerija, ne bavi se uopće historijom. Naša direktorica je, prije nekoliko godina, na Dan bijelih traka zakazala koncert Ede Maajke u Muzeju, pa je pomjeren za jedan dan nakon žestokih reakcija javnosti.

Muzej je 25. novembar obilježio izložbom djela Safeta Zeca, umjesto postavkom kojom se podsjeća na datum obnove državnosti BiH. Zeca se postavlja u galerijama, a ne u Historijskom muzeju. 25. novembar znači datum obnove državnosti, laž je da su to temelji. Temelji su 26. oktobra 1377. godine. Trebamo pričati o krunisanju kralja Tvrtka, to je temelj države. Takvih stvari u Muzeju nema, postoje samo izložbe koje su nekad davno postavljane, ništa novo se ne radi. Mi nemamo stalnu postavku o historiji BiH. Nema jer su na katu, umjesto historije, umjetničke slike.

Kod nas u Muzeju nestaje materijal, nemamo pojma gdje je i šta se s njim dešava. Neki od tih eksponata su oni nulte kategorije. Najvrednije što BiH može imati. Jedan od tih eksponata jeste zastava Republike Bosne i Hercegovine, prva koja je izvješena na zgradu Predsjedništva BiH. Nema je, ali nije samo da nje nema, nema još mnogo toga. Kada smo radili izložbu o opkoljenom Sarajevu, profesor Enver Imamović donio je svoju zastavu, onu koju je kreirao. Na njoj su naša znamenja, zastava s ljiljanima. Ona je sva izbušena gelerima. Nekome je to možda obična krpa, ali je nama ta zastava najveća svetinja. Kada je izložba gostovala u Švedskoj, zastava je izložena. U Podgorici također, uz neke sitne redukcije. Međutim, kada je Hašimbegović dogovarala izložbu u Beogradu, tada je Beograđanima dopušteno da s izložbe odstrane sve ono što im ne odgovara. Skinuto je sve ono što pokazuje život opkoljenog Sarajeva. Ne zna se ko je napadao, a ko branio Sarajevo. Ne zna se ko ga je opkolio, pa se izložba tako zove.

Kada pitaju gdje je zastava, Hašimbegović kaže da je na restauraciji. Problem je samo što ta restauracija traje evo već godinama. Ta se zastava ne smije restaurirati. Ona se smije samo konzervirati, a to traje desetak dana. Direktorici se ta zastava ne sviđa i zato i nije izložena. Ona mora biti izložena, sviđala se ona nekome ili ne.

Izložba o opkoljenom Sarajevu podijeljena je na sedam tema. Tema vojnog dijela sadržava zastavu, oružje koje smo sklepali kako bismo odbranili Sarajevo, puške pravljene od cijevi, vojnu opremu koju smo sami sklapali, šivene uniforme, patike, sredstva veze… Toga više nema. Ono što je skinuto s izložbe u Beogradu ostalo je skinuto i danas, izložba je osakaćena i takva ostavljena. Gradska uprava dala je novac za izložbu i oni moraju pitati zašto je osakaćena.

Sarajevo se u svojoj historiji prvi put odbranilo te 1992. godine. Jedan od eksponata na izložbi bila je i telefonska centrala koju su vojnici Prvog korpusa napravili od priručnih sredstava; radiostanica Amora Mašovića koju je koristio tokom pregovora o razmjeni zarobljenih i pobijenih. Ne zna se ni gdje je to.

Postojale su i originalne fotografije bitke za Predsjedništvo BiH, njih 130 koje su iznimno vrijedne. Na njima su svi detalji te bitke, na njima su pobijeni “Niški specijalci”, spaljena vozila. To, naravno, nisu nosili u Beograd, ali isto tako nisu ni vratili na izložbu po povratku iz Beograda. I to je – negdje.

Kroz tunel ispod aerodroma je tokom opsade provučen kabal za struju. Postoji originalni projekt tog poduhvata za koji je Elektroprivreda BiH dala 10.000 maraka da bi taj njihov projekt stajao izložen. I to je skinuto i niko nema pojma gdje je taj historijski važan dokument.

U Muzeju je ozbiljno oštećena i jedna od njegovih najvećih vrijednosti. Riječ je o mozaiku nazvanom “Balada o Bosni”. Na tom je mozaiku ispisana cijela historija Bosne, od početka do kraja. Mozaik je postavljen 1963. godine. Visok je deset metara, širok četiri metra i napravio ga je Mladen Srbinović. I onda dođe “Ars Aevi” i Hadžiomerspahić. U tom mozaiku izbuši rupe da bi na njega postavio ploče od rigipsa!? S “Ars Aevijem” na kraju smo završili na sudu i dobili smo pravosnažnu presudu po kojoj su nam dužni isplatiti 370 hiljada maraka. Mislimo da nam još duguju 70 hiljada.