Iako pun licemjerja, subudalastih konstrukcija, potpunih netačnosti i gotovo infantilne ostrašćenosti, tekst Ja, zlatni ljiljan, koji potpisuje osnivač i direktor međunarodnog muzičkog festivala “Jazz Fest Sarajevo” Edin Zubčević, naišao je na dobar odjek u onim društvenim slojevima koji se kod nas nazivaju FGR, jer ustvari najviše govori o njima, njihovim palim idolima, i to njihovim jezikom i terminima. Svi njihovi stereotipi, legende, ublehe, obmane, izvitopereni svjetonazori, zablude, sve je tu

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Otkad je najavljen raspad sarajevske frankenštajn-koalicije, ne prestaju histerični javni napadi i ispadi u medijima. Pored omiljenih i uobičajenih meta – SDA i Bakira Izetbegovića – sada je na udaru i Željko Komšić, na kojeg se obrušila čitava plejada ovdašnje antipatriotske ljevice. Konačno su dobili priliku da se preko obračuna s Komšićevim likom i djelom istovremeno obračunaju i s onim što su do jučer zloupotrebljavali kao Komšićevu prednost i vrlinu, a čega se u suštini duboko gnušaju. Naravno, riječ je o zlatnom ljiljanu kao simbolu i svjedočanstvu da je postojalo vrijeme kada se morala odabrati prava strana, a takva bi vremena antipatriotska ljevica, ako ih već ne može iskoristiti i zloupotrijebiti, što prije da zaboravi i izbriše iz kolektivnog sjećanja.

U kontekstu potrebe antipatriotske ljevice da delegitimizira i obesmisli kao društveno, karakterno, politički ili moralno značajne sve tekovine odbrane od agresije, ovih dana pojavilo se nekoliko tekstova. U pitanju su različiti autori, koji pišu iz različitih uglova, no u ljevičarskim krugovima imao je poseban odjek tekst Ja, zlatni ljiljan, koji potpisuje osnivač i direktor međunarodnog muzičkog festivala “Jazz Fest Sarajevo” Edin Zubčević.

Zubčević odmah tekst otvara suludom tvrdnjom da je Komšić kao “odlikovani zlatni ljiljan politički delegitimizirao sve zlatne ljiljane, odlikovane i neodlikovane borce Armije Republike Bosne i Hercegovine”. Nevjerovatno. Kako jedna osoba može bilo čime i u bilo kojem smislu delegitimizirati stotine drugih osoba s kojima je veže samo to da su nosioci istog ratnog odlikovanja? I šta je to toliko stravično uradio Komšić pa da se iznese tako teška kvalifikacija?

RED NEBULOZA, RED KLEVETA

U suštini, sve je vrlo jednostavno. Za Zubčevića i njegove istomišljenike ratna odlikovanja izgubila su svaku vrijednost onog trenutka kada se više ne mogu iskoristiti radi promocije vlastite ideologije i svjetonazora. Upadljivo je da se od tolikog broja zlatnih ljiljana u ovim ideološkim i političkim kružocima uvijek promovirao i uvijek spominjao isključivo onaj Komšićev. Ostali nisu bili vrijedni spomena jer su ih uglavnom nosile osobe s druge strane političkog spektra, što će reći “kleronacionalisti”.

No, za ovu ideološku grupaciju, napuštanjem frankenštajn-koalicije, Komšić je napravio izdaju, neoprostiv krimen, te samim tim i njegov “zlatni ljiljan” prestaje biti upotrebljivo sredstvo, štaviše postoji teret jer ga sada nosi čovjek koji je ideološki suparnik i politički protivnik. Do pojave nekog novog odlikovanog ili barem u ratu zapaženog političara ljevičara, a što je zvjerka rjeđa od amurskog leoparda, odlikovanja i ratne biografije trebaju izgubiti svaku vrijednost.

Upravo takvu ideju Zubčević pokušava nametnuti tvrdnjom da “to što se neko borio u ratu više nije dokaz bilo čega”, za koju autoritet crpi iz toga što je i on “branio grad” i bio tu “kada je bilo najteže”. U nedostatku argumenata, Zubčević se koristi zaista nebuloznim konstrukcijama pa, recimo, tvrdi da činjenica što se rat završio kako se završio – mirovnim sporazumom, a ne pobjedom – nekako poništava patriotizam onih koji danas moraju voditi dijalog s ratnim neprijateljom, mada bi on vjerovatno prvi vrištao o odumiranju suživota i bujanju fašizma da postoji neka bošnjačka stranka koja odbija saradnju sa srpskim ili hrvatskim strankama.

Kao što je to običaj u tekstovima ove vrste, Zubčević svoje nebuloze filuje klevetama kako se navodno Bakir Izetbegović “krio iza babe, maminih dimija u trezoru”, što je inače omiljena izmišljotina sarajevskih salonskih ljevičara. No, upravo se u tome vidi zanimljiva nekonzistentnost. Naime, učešće u ratu – pa čak i najviša odlikovanja, koja su u tekstu najprije označena kao nebitna i nevažna, štaviše kao nešto čime se diče samo hulje – odjednom postaje izuzetno važno pitanje u slučaju delegitimizacije Bakira Izetbegovića. To odlično pokazuje sav moralni relativizam i jad tipova poput Zubčevića.

Bakir Izetbegović, naravno, niti se krio iza dimija, niti u trezoru, već je obavljao funkciju ličnog sekretara u Kabinetu predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine. U tom kapacitetu učestvovao je i u organiziranju odbrane Bosne i Hercegovine, a bez čega, treba li podsjećati, ne bi bilo ni Armije Republike Bosne i Hercegovine, pa stoga ni Zubčević ne bi mogao obaviti svoju građansku dužnost služenja domovini. Inače, interesantno je se da iz krugova onih koji ovih dana prozivaju Komšića kao “izdajnika građanske države” čuju i glasovi koji osporavaju Komšićev do jučer neupitni “zlatni ljiljan” malicioznim tvrdnjama da je Komšić odlikovan samo radi “nacionalnog ključa”, a ne bilo kakvih zasluga u borbi!

Kao i svi samoproglašeni autoriteti, tako i Zubčević čitavu agresiju tumači iz svoje individualne žablje perspektive. Nepogrešivo prateći danas gotovo stereotipnu i izlizanu priču o tome kako se “narod sam organizovao”, mada bi to bio do sada nezabilježen fenomen u historiji svijeta, ili da je, eto, SDA organizirala odbranu, ali da je “brže padalo gdje je SDA organizovala otpor”, što je još jedna iz arsenala zamjene teza onih ljevičara koji bi da rehabilitiraju ideologiju koja je vladala do 1990. godine i koja nas je dovela gotovo na rub nestanka, Zubčević pravi očekivanu zamjenu teza.

Jer, ako već smatra da je sramotno što SDA nezasluženo demokratski vlada dvadeset godina “na osnovu potpisanog primirja”, zar nije suludo da kao alternativu zagovara onu političku ideologiju koja nije učinila apsolutno ništa da odbrani državu i narod? Na osnovu čega bi onda vladali ti i takvi, predavanja oružja TOBiH u ruke JNA, zamrzavanju političkog djelovanja, putovanju po bijelom svijetu, sakrivanju u mišije rupe? I kako to da Zubčević, koji se čas grozi rata i svih užasa koji rat nosi i na ličnom i na društvenom nivou, istovremeno ratoborno optužuje SDA da se “primirjem odrekla pola zemlje”?

SUBUDALASTE KONSTRUKCIJE

Još jedna od stereotipnih urbanih legendi koju Zubčević promovira jeste i ona o navodno istinskoj Armiji Republike Bosne i Hercegovine do 1992. godine i onoj “islamiziranoj” i politiziranoj 1995. godine. To su već opća mjesta u narativu mobilizirane “urbane gerile” koja nije mogla razumjeti i shvatiti proces uvojničavanja i ustrojavanja ARBiH koji je svuda i svugdje dovodio do svojevresne “anonimizacije” vojske. Proces u kojem individua, iz komšiluku poznatog borca za svoju ulicu, lokalca koji poznaje svaki ćošak ratišta i zna svakoga ko je važan za njegovo ratovanje, postepeno postaje tek jedan zamjenjiv i individualno nebitan kotačić u velikoj mašineriji, tek jedan u masi drugih lica koje lično ne poznaje i s kojima ratuje po bezimenim visovima, jeste duboko traumatičan, ali je neminovan ako se želi iz milicije stvoriti vojska i ako se želi imati vlastita država, a ne gradska enklava.

Zubčević je po ko zna koji put nekonzistentan kada, nakon što je optužio SDA za potpisano primirje, valjda sam želeći da još ratuje, ponovo optužuje za činjenicu da je moral 1995. godina na nižem nivou nego 1992. godine, a što je valjda logično nakon tri duge godine ratovanja, i to u nepovoljnom odnosu. Tu je i tvrdnja da se borilo za nekakvo “građansko društvo” i “ideju ravnopravnih naroda”, mada se ogromna većina borila da preživi, tj. da odbrani sebe i svoje porodice od dojučerašnjih komšija.

Zubčević opet demonstrira licemjerstvo kada, nakon što je osporio patriotizam onima koji kroz politiku komuniciraju s bivšim neprijateljima, poji o ljubavi između boraca sa “suprotnih strana”, te kako se danas oni navodno poštuju, uvažavaju pa čak i vole. Za njega je predivno to što ima dobrih ljudi koji su ostali dobri mada su “potopljeni u brutalno zlo”, no ne pojašnjava je li to “brutalno zlo” rat sam po sebi ili se možda radi o tome da je neko bio pripadnik agresorskih formacija, što bi valjda trebalo biti pogrešno i zlo, a neko braniteljskih, što bi trebalo biti ispravno i dobro? Ili je to sve isto?

Slično je i sa Zubčevićevim tvrdnjama da je rat gotov, mada je valjda svakome jasno da nije, već se samo vodi drugim sredstvima. Zubčević bi da se rat, koji radi nečega nikako ne imenuje agresijom, prepusti historičarima i vremenu. Kao da danas ne živimo njegove posljedice, kao da nam iste politike koje su pokrenule agresiju na Bosnu i Hercegovinu i organizirale genocid nad Bošnjacima i dalje ne prijete! Kao da je bila u pitanju prirodna nepogoda, a ne presudni historijski trenutak i za kolektiv i za pojedinca, kada je svako pokazao svoje vrijednosti i svoju ljudskost, kada su kumovi i komšije pokazale svoja prava lica. No, takav bezbrižan, lakonski i ponešto festivalski odnos spram agresije tipičan je za one grupacije kojima takve teme ometaju privatne i poslovne interese ponovnog “uspostavljanja veza”.

Sve u svemu, iako pun licemjerstva, subudalastih konstrukcija, potpunih netačnosti i gotovo infantilne ostrašćenosti, ovaj Zubčevićev tekst naišao je na dobar odjek u onim društvenim slojevima koji se kod nas nazivaju FGR, jer tekst ustvari najviše govori o njima, njihovim palim idolima, i to njihovim jezikom i terminima. Svi njihovi stereotipi, legende, ublehe, obmane, izvitopereni svjetonazori, zablude, sve je tu.

Indikativno je da jedan dio ljevice preko ikonoklasičnog obračuna s Komšićem konačno prolazi kroz proces potpune “depatriotizacije” koji im je svojevremeno preporučivao Nerzuk Ćurak. Dio ovdašnje ljevice se nakon iznuđenog koketiranja s patriotizmom, koji joj je uvijek loše i neugodno sjedao, konačno vraća svojim istinskim korijenima. Mimikrija patriotizma, koja je tokom rata bila refleks i instinkt preživljavanja, a nakon rata služila kao sredstvo za relegitimizaciju, konačno je završena.