Trebamo se preispitati koliko ulažemo truda da razumijemo druge oko sebe. Stalno pravimo istu grešku, pa umjesto da kritiziramo postupke čovjeka, kritiziramo čovjeka. Koliko se čvrsto držimo hadisa Muhammeda, a. s., u kojem kaže da je najbolji musliman onaj od čijeg su jezika i ruku mirni drugi muslimani, jer u stanovitoj mjeri podrazumijeva svaki čovjekov dignitet, i vjerski i politički, naravno, i svaki drugi. Lijeka za naše unutarnje bolesti ima i nalazi se u nama samima, zato za početak pripazimo na jezike svoje, pripazimo na ono što izgovaramo jer čovjek je vlasnik svoje riječi sve dok je ne izgovori

Razgovarao: Filip Mursel BEGOVIĆ

Haris ef. Hadžić rođen je 1973. godine u Sarajevu. Osnovnu školu završio je u Butmiru, nakon čega upisuje i završava Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Po završetku medrese uposlen je kao honorarni muallim u džematu Briješće Brdo na punktu Čikma, a kao imam i hatib angažiran je u Čagrdžijinoj džamiji od septembra 1991. do marta 1992. godine i tu ostaje do izbijanja agresije na našu zemlju 1992. godine. Dobrovoljno se prijavljuje kao borac u ARBiH i ostaje do kraja rata. U toku rata je nekoliko puta pohvaljivan i nagrađivan za zasluge i doprinos u odbrani BiH. Po završetku rata potpisuje ugovor o prijemu u profesionalnu vojnu službu, gdje i danas radi kao vojni imam u OSBiH. Nakon rata, nastavlja školovanje na Nastavničkom fakultetu u Mostaru, gdje je na Odsjeku vjeronauke stekao zvanje nastavnika Vjeronauke. Završio je Fakultet islamskih nauka te stječe zvanje profesora islamske teologije. Učestvovao je na međunarodnom vojnom takmičenju u učenju Kur'ana u Iranu, bio je član školskog odbora u Gazi Husrev-begovoj medresi, 2019. je osvojio prvo mjesto u IZ u BiH na javnom pozivu za hutbu Kockanje je haram i šejtanovo djelo. Već je 11 godina imam u brigadi zračnih snaga u Banjoj Luci, a 6 godina je hatib za pripadnike OSBiH i pripadnike EUFOR-a u bazi “Butmir”.

STAV: Kako izgleda vjerski život tokom svetog mjeseca ramazana u Oružanim snagama (OS) BiH za vojnike muslimane?

HADŽIĆ: Aktivnosti Vojnog muftijstva pripremaju se i planiraju u koordinaciji s organima IZ u BiH. Jedna od tih planiranih aktivnosti jesu i predramazanske i ramazanske aktivnosti, koje se sprovode u komandama i jedinicama OSBiH. U okviru predramazanskih aktivnosti podrazumijeva se prije svega organizacija i priprema svih aktivnosti u kasarnama i vojnim mesdžidima za vrijeme ramazana, kao što je priprema sehura i iftara za vojna lica koja su angažirana 24 sata, učenje mukabele i komentar proučenog džuza, obavljanje namaza u džematu, organizacija zajedničkih iftara, klanjanje teravih-namaza u kasarnama, obilježavanje Jevmul-Bedra i Lejletul-kadra, organizirano klanjanje bajram-namaza u nekoliko mesdžida u kasarnama, kao i obilježavanje Dana šehida na mezarju Kovači. Naravno, ove su godine ramazanske aktivnosti drugačije i u OSBiH zbog novonastale situacije s Covid-19. Ured vojnog muftije i glavnog imama Oružanih snaga BiH su, prema smjernicama i instrukcijama Rijaseta Islamske zajednice u BiH, a prema svojim normativnim aktima, planirali i organizirali vjerske aktivnosti za sve pripadnike OS. Mesdžidi su otvoreni i redovno se vrši dezinfekcija cijelog prostora. U kasarnama u kojim ima više jedinica, urađen je raspored vremena posjete mesdžida poštivanjem mjere da to budu individualni namazi uz poštivanje socijalne distance i zaštitne opreme. Uči se mukabela, organizirani su iftari i sehuri za vojna lica koja su angažirana 24 sata, kao i džuma namaz uz primjenu datih instrukcija Rijaseta IZ u BiH.

STAV: Na koji način funkcionirate / sarađujete s ostalim vojnim vjerskim službenicima u OSBiH, postoje li neslaganja ili je baš obratno?

HADŽIĆ: Vojni imami, sa svojim kolegama, vojnim kapelanima i vojnim sveštenicima, mogu biti primjer građenja multireligijske i multietničke Bosne i Hercegovine. Odazivaju se našim pozivima, kao što su iftari, bajramski prijemi, također učestvujemo u zajedničkim projektima kao što su konferencije i seminari. I to je najbolji pokazatelj da se i u vojnom sistemu koji je veoma specifičan i osjetljiv posebno u Bosni i Hercegovini mogu realizirati i reprezentirati svoje etničke i duhovne vrijednosti. A to je jedna od posebnosti i vrijednosti koje posjeduje naša domovina Bosna i Hercegovina. Naše opredjeljenje jeste put ka evroatlantskim i NATO integracijama, a to je put slobodnih i demokratskih država.

STAV: Govorilo se prije nekoliko godina naveliko o ugrožavanju prava muslimana u OSBiH, problem je bio hadžiluk, a problematizirala se i mahrama. Ima li i dalje ugrožavanja prava muslimana u OSBiH?

HADŽIĆ: Ne bih posebno izdvajao OSBiH, već bih primijetio da su bosanskim muslimanima općenito ugrožena prava, a to ponajviše proizlazi iz činjenice da naša država nije još potpisala sporazum s IZ u BiH, dok je MO BiH jedina državna distanca koja je 2007. godine potpisala Sporazum o uspostavi, organiziranju i funkcionisanju Vojnog muftijstva kao sastavnog dijela jedinstvene vjerske službe u MO i OS BiH. Naravno, puno je više poštivanja prava nego kršenja. Ured Vojnog muftije svakodnevno se brine o pravima vjernika u strukturi MO i OSBiH, ali svi smo dužni u okviru svojih dužnosti, pravnih i drugih mogućnosti, dati svoj doprinos u rješavanju i poboljšavanju vjerskih prava.

STAV: U kontekstu pandemije virusa korona, šta predstavlja čovjekov mali, a šta veliki džihad? Kada bismo se željeli našaliti, rekli bismo da je riječ o borbi protiv vanjskog i unutarnjeg neprijatelja pod specijalnim okolnostima karantene.  

HADŽIĆ: Naš mubarek Poslanik rekao je nakon Bitke na Bedru: “Vraćamo se iz malog džihada (borbe) u veliki džihad, a to je borba sa samim sobom.” Pa očito je bila potrebna pandemija virusa korona da bismo mi, prije svega muslimani, uvidjeli vrijednost hadisa da je čistoća pola vjere. Muslimani peru ruke prije i poslije jela, poslije toaleta, pet puta dnevno pripremajući se za obavljanje molitve. A svaki razuman čovjek i iskren vjernik će u svemu pa i ovoj pandemiji vidjeti realizaciju riječi uzvišenog Boga: “Budi i ono biva.” Naši dobri stari bi govorili: “Od Boga – slađe od meda.” Obaveza muslimana jeste da stalno pokušava napraviti iskorak više u činjenju dobra, da se potrudi u iznalasku rješenja. Moramo zaviriti u svoju dušu, da vidimo šta ima u njoj, ima li iskrenosti, prije svega prema uzvišenom Bogu. Borba sa samim sobom iziskuje ulaganje truda i napora. Svaki naš korak u ovom životu jeste ispit i borba sa samim sobom. Naša borba treba biti konstantna jer svako ima svog šejtana koji ga navraća na zlo. Jak iman, čvrst tevekkul i vjerovanje u kader najvažnije su osobine za borbu sa sobom. Borba sa samim sobom treba da prouzrokuje prvo pomoć sebi, ali i drugima oko nas. Za to nam treba ljubavi i povjerenja. Islam je vjera mira i ljubavi. Voljeti ljude znači slijediti sunetullah. Jedno od imena Allaha, dž. š., jeste El Vedud – Koji voli. Mnogi su mišljenja da je sve što postoji plod Božije ljubavi. Allah Uzvišeni u svojoj knjizi kazuje: “Allah voli one koji se mnogo čiste i mnogo kaju” (Kur'an 2:222), “On voli dobročinitelje” (Kur'an 2:195), “On voli pravedne” (Kur'an 5:8) i veliki je broj ovakvih primjera u Kur'anu. Svaka velika vrijednost koju čovjek želi postići ima svoj put. Imam Gazalija je rekao da je najefdalniji put ka Allahu, put ljubavi.

STAV: Dovodite u suodnose riječi ljubav i džihad… S obzirom na stereotipe o značenju riječi džihad, za neke je to nezamislivo i neprispodobivo, što ustvari govori koliko ne poznaju islam, zar ne? S druge strane, i mi muslimani često zbog straha od nepoznatog radimo katastrofalne pogreške u odnosu s drugačijima.

HADŽIĆ: Trebamo se preispitati koliko ulažemo truda da razumijemo druge oko sebe. Stalno pravimo istu grešku, pa umjesto da kritiziramo postupke čovjeka, kritiziramo čovjeka. Koliko se čvrsto držimo hadisa Muhammeda, a. s., u kojem kaže da je najbolji musliman onaj od čijeg su jezika i ruku mirni drugi muslimani, jer u stanovitoj mjeri podrazumijeva svaki čovjekov dignitet, i vjerski i politički, naravno, i svaki drugi. A poruka s oprosnog hadža našeg mubarek Poslanika bila je: “Čovjek je veličanstveno djelo Allahovo i teško onome ko oskrnavi čast i dostojanstvo Allahovog djela.” Podsjetimo se da je Medinska povelja prvi pravni akt muslimanske zajednice u Medini, koju utemeljuje naš mubarek Poslanik, a koja za cilj prije svega ima uređenje prava i obaveza nemuslimanskih manjina, zaštitu prava svih građana Medine bez obzira na njihovu vjeru, naciju, boju kože. Znači da je imala isti tretman za sve građane s ciljem saradnje između muslimana i Jevreja. Što bismo mi danas rekli, drugih i drugačijih, u duhu lijepih i pravičnih komšijskih odnosa. Pouka za nas jeste da gradimo i izgrađujemo, kao što smo uvijek to i činili bez obzira na sve probleme i iskušenja kroz koja smo prolazili, vladavinu prava i suživota s našim komšijama, jer, opet ću ponoviti, islam je vjera mira i ljubavi.

STAV: Očito se oba pojma, i ljubav i rat, vežu uz Vaš posao vojnog imama. Kako Vi vidite ulogu vjere u sekularnom društvu? Službenik ste u Oružanim snagama, a one su jedan od stubova svake države. Da budemo konkretni, šta bi vojska bila bez dušebrižništva? Naravno, u širem smislu, šta bi se dogodilo kada bi vjersko posve izdvojili iz društvenih odnosa, što neki vrlo nesmotreno zazivaju krijući se iza one da je “vjera za unutar četiri zida”?

HADŽIĆ: Da se našalimo, da nema dušebrižništva u OSBiH, bile bi JNA. Znamo šta to znači. Podjela na sekularno i vjersko u demokratskim uvjetima je umjetno nametnuta podjela i to od onih koji pojam “vjersko” preziru i posve krivo poistovjećuju s nacionalizmom, a pojam “sekularno” vide kao ideologiju suprotstavljenu vjeri. Pojednostavljeno – sekularna država jedna je ćasa u kojoj se slijevaju sve različitosti i unutar koje se garantira ravnopravnost i pravo na različitost. Naveo bih profesora dr. Fikreta Karčića, koji kaže da sloboda vjere znači prakticiranje u četiri aspekta: putem obreda, poučavanja, prakse i poštivanja vjerskih propisa. Vjera u Boga treba da odgaja vrline kod čovjeka, da ga nauči da se kontrolira u svim iskušenjima i izazovima. Samo iskrena i čvrsta vjera može u skladu s Božijim principima poštivanja ljudskog dostojanstva iskontrolirati i preventivno djelovati na svoj nefs, tj. nagone unutar sebe. Posebnu ulogu u životu vojnika svakodnevno ima vjera, koja mu pomaže u prevazilaženju složenih zahtjeva, neizvjesnosti, opasnih i iznenadnih situacija, a u takvim prilikama dolaze do izražaja fizičke, psihološke, moralne i stručne kvalitete vojnika. Zato je vojnik koji vjeruje u prednosti jer vjera mu nudi da u kriznim i pogubnim situacijama bude koncentriran, razuman, priseban, racionalan i sposoban u izvršenju svog zadatka, a da ne govorimo koliko vjera utječe na čovječnost kod iskrenih vjernika u slučajevima ratnih situacija. Vjeru se ne može prognati iz života vjerujućih jer ona određuje njihovo djelovanje i unutar i van četiri zida, ona je stanje čovjekovo koje se ne može ograničiti na prostor jednosobnog stana. Nekima to smeta, ali mi zbog toga ne možemo poništiti same sebe. Možemo ih pozvati da nam se pridruže, da se uvjere u dobronamjernost iskrenih vjernika, da otklone zrna sumnja i predrasuda i da s nama podijele zrna ljubavna. Eto, pa bujrum im je, mi nemamo šta skrivati ni unutar četiri zida ni van njih.

STAV: Čini se da su podjele, mimo suprotstavljenosti na relaciji sekularno – vjersko, izraženije nego ikada. Kada se ne dijelimo prema nacionalnim i vjerskim razlikama, dijelimo se prema ideološkim, pa čak i zavičajnim, a primjećujemo i sve jače unutarbošnjačke i unutarmuslimanske podjele. Koji su simptomi ove bolesti i ima li lijeka za nas?

HADŽIĆ: Šejtan je proklet zbog riječi “ja sam bolji od njega”, misleći na Adema, a. s. Tako da je najučestalija pojava stalno naglašavanje narcisoidnog JA, a koje je uzrokovano unutrašnjim egom i ohološću. Poslanik nam ukazuje na to: “Neće ući u Džennet onaj u čijem srcu bude i trun oholosti.” Neki čovjek ga upita: “Zaista čovjek voli da mu odjeća i obuća budu lijepi.” Na to mu Božiji Poslanik reče: “Zaista je Allah lijep i voli ljepotu. Oholost je odbijanje istine i ponižavanje ljudi.” Lijeka za naše unutarnje bolesti ima i nalazi se u nama samima, zato za početak pripazimo na jezike svoje, pripazimo na ono što izgovaramo jer čovjek je vlasnik svoje riječi sve dok je ne izgovori.

 STAV: Prije 30 godina održan je veliki koncert ilahija i kasida u Zetri. Vi ste bili jedan od učesnika. Najavljeno je da će se koncert ponoviti s izvornim učesnicima u 2020. godini. Očito da vam je pandemija pomrsila račune. Hoće li se koncert ipak održati i kada?

HADŽIĆ: Da, bio sam član hora Gazi Husrev-begove medrese, a samim tim i učesnik koncerta u Zetri 1990. Bio je to prvi iskorak IZ u BiH prema javnosti na taj način. Te godine upriličeno je i prvo javno prenošenje bajram-namaza na TV ekranima. Pandemija je promijenila planove, ali se nadamo da će se koncert održati kad se situacija normalizira.

STAV: Bili ste, dakle, sudionik bošnjačko-muslimanskih buđenja početkom devedesetih godina. Može li nam se ta energija ponoviti i pod kojim uvjetima?

HADŽIĆ: Smatram da ta energija nikad nije ni prestala strujati među nama, ali mogli bismo reći da je jedan period bila uspavana, neaktivna. Neki su izgubili dah, istrošili se, neki su izgubili utrku s vremenom i nisu mogli kreativno odgovarati na nove izazove te se na trenutak zastalo. Neki drugi su to iskoristili i stvorili dojam da je naše buđenje ili, bolje rečeno, sazrijevanje u modernu naciju propalo. Ali žeravica je još uvijek tu, samo treba propuhati onaj pepeo i preporodni plamen će se vinuti jače nego ikada. Naravno, naš osjećaj za samobitnost uvijek mora biti u sukladnosti s ostalim narodima u Bosni i Hercegovini, uz uvažavanje i prihvatanje drugačijeg mišljenja i stava koje ima za cilj boljitak države Bosne i Hercegovine i svih njenih građana. Molim Uzvišenog Boga da nam pomogne u našim dobrim i iskrenim namjerama.