“Bosančica je bila prisutna u Bosni i nakon dolaska Osmanlija. Drugo njeno ime jeste begovica, zato što su bosanski ljudi u međusobnoj prepisci pisali upravo na ovom pismu. Tog naslijeđa se ne smijemo odricati”, poručuje Numanagić

Piše: Hamza RIDŽAL

FOTO: Velija Hasanbegović

Mevlevijski kulturni centar na Jekovcu specifično je arhitektonsko zdanje namijenjeno upražnjavanju onih duhovnih sadržaja koji su nekada bili dio repertoara sarajevskih tekija i zavija, a u posljednje su vrijeme opstojali tek u pojedinim sarajevskim kućama. Nedugo nakon što je otvoren i povjeren učenicima hadži hafiza Halid-efendije Hadžimulića, Mevlevijski kulturni centar otvorio je svoja vrata za one koji žele slušati dersove iz klasičnih tekstova orijentalno-islamske književnosti, kakav je Divan Hafiza Širazija, koje održava dr. Elvir Musić.

Pored dersova iz Divana, u Mevlevijskom kulturnom centru redovno se održavaju i promocije knjiga, ali i dersovi iz Mesnevije Dželaluddina Rumija, koje svake srijede drži hafiz Mehmed Karahodžić, učenik hadži hazifa Halid-efendije Hadžimulića. Upravo je ovaj centar, kao baštinik tradicije mevlevijske tekije na Bentbaši, srušene u vrijeme komunizma, vjerna slika širokog spektra aktivnosti koje bi se trebale odvijati i u drugim sličnim institucijama. S obzirom na to da je riječ o novosagrađenom objektu otvorenom 2013. godine, kaligrafska ukrašavanja unutrašnjosti objekta – tako česta u tekijama u Bosni i Hercegovini – ostavljena su za neku drugu priliku. Tačno pet godina nakon otvorenja, uoči ovog ramazana, kaligraf Hazim Numanagić započeo je s ukrašavanjem centralnog prostora u kojem se održavaju dersovi iz Mesnevije i Divana.

“Prije mjesec i po dana počeo sam s ukrašavanjem tekije, a nešto ranije sam pripremio taj posao, nakon što smo dogovorili da ću ja raditi na ukrašavanju centralnog dijela objekta. Odlučili smo da iznad svakog prozora ispišemo po jedan savjet hazreti Mevlane Dželaluddina Rumija. On ima tih čuvenih sedam savjeta, a sedam je i prozora u centralnom dijelu tekije”, pojašnjava Numanagić.

Sedam Mevlaninih savjeta predstavljaju kratke i efektne poruke ovog velikog učitelja, a one glase: u ljubavi prema drugima budi poput sunca; u velikodušnosti i pomaganju drugima budi poput rijeke; u prikrivanju tuđih nedostataka budi poput noći; u poniznosti i skromnosti budi poput Zemlje; u bijesu i nervozi budi poput mrtvaca; u snošljivosti budi poput mora; Ili se predstavi onakvim kakav jesi, ili budi onakav kakvim se predstavljaš. “S obzirom na to da su ovi savjeti takvi kakvi jesu, ja nastojim da i različitim bojama predstavim te savjete i prirodne elemente i fenomene spomenute u njima. S druge strane, boje će pratiti i stepene duše ili nefsa. Svaki od tih stepeni ima svoj pandan u tradicionalnoj islamskoj simbolici boja, pa će kaligrafski uradak iznad svakog prozora biti i obojen drugačije”, kaže Numanagić.

KALIGRAFSKI URAĐENA BOSANČICA

U nastojanju da se ornamentikom i kaligrafijom uspostavi veza s bošnjačkom tradicijom, ističe Numanagić, odlučeno je da će se pri ukrašavanju imati na umu i usmena tradicija koja bilježi da je posljednji did Crkve bosanske predao svoj didovski štap šejhu mevlevijskog bratstva. Zbilo se to na Hodidjedu, nedaleko od Sarajeva. Prema predaji, štap je čuvan pet stoljeća upravo u tekiji na Bentbaši, a iščezao je kada je tekija srušena. Prema drugoj, opširnijoj predaji, u vrijeme pojave posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a. s., grupa od četrdeset bosanskih didova, tadašnjih plemensko-vjerskih starješina, podstaknuta slijeđenjem vjere koja je u zvaničnim crkvenim krugovima Rima smatrana krivovjerjem, posjetila je Arabiju i upoznala učenje najavljeno u svetim spisima. Uoči povratka im je darovan i na čuvanje povjeren štap kao simbol mudrosti i dostojanstva. Prema istoj predaji, didovski štap, koji je inače oslikan na srednjovjekovnim stećcima, kao i na bašlucima, bosanski did uručio je osvajaču Bosne sultanu Mehmedu Fatihu kao znak predaje duhovne i svjetovne vlasti Osmanlijama. Sultan Fatih povjerio je štap šejhu mevlevijske, tj. Gazi Isa-begove tekije na Bentbaši u Sarajevu, do njenog rušenja od tadašnjih vlasti 1957. godine.

Štapu se od tada gubi svaki trag. “Postoji nekoliko različitih predaja u vezi sa štapom dida bosanskog i njegovom povjeravanju mevlevijskim šejhovima. Koliko su te priče istinite – mi to danas ne znamo. Međutim, znamo da te priče, baštinjene u narodu, objašnjavaju nešto što historija ne može objasniti. Historija ne može dati jasan odgovor na to kako je moguće da je većina stanovništva u Bosni primila islam s dolaskom Osmanlija, a to nije bio slučaj u Srbiji, Hrvatskoj, Bugarskoj, Rumuniji… Ovaj fenomen, vrlo neobičan, narod je stoljećima objašnjavao kroz hikaje”, ističe Numanagić. U nastojanju da uspostavi poveznicu s tom usmenom tradicijom, Numanagić je odlučio sedam Mevlaninih savjeta ispisati u originalu, na perzijskom jeziku, a ispod toga ih prevesti na bosanski i transliterirati na bosančicu, pismo koje su koristili i didovi Crve bosanske, a koje je korišteno i tokom osmanske vladavine Bosnom.

“Bosančica je naše autohtono pismo. Prisutna je već hiljadu godina u Bosni i mi na to trebamo biti ponosni. Ona nam je potrebna kako bismo uspostavili odnos sa samim sobom. Mi imamo problem jer nam stalno pokušavaju oduzeti tu činjenicu da smo mi s ovih prostora, da su ovdje rođeni naši roditelji i djedovi. Nažalost, mi na to nekada nasjedamo pa se odričemo onoga čega se ne bismo trebali odricati. Zašto bih se odricao onoga što je dio mog identiteta hiljadu godina? Bosančica je bila prisutna u Bosni i nakon dolaska Osmanlija. Drugo njeno ime jeste begovica, zato što su bosanski ljudi u međusobnoj prepisci pisali upravo na ovom pismu. Tog naslijeđa se ne smijemo odricati”, poručuje Numanagić.

MIHRAB

Već je, kaže Numanagić, primio neke reakcije ljudi koji pitaju šta će ćirilica na jednom takvom mjestu, ali i veoma pozitivne reakcije odobravanja jednog takvog čina. “Na kraju krajeva, i savjeti hazreti Mevlane nisu pisani na arapskom, već na perzijskom jeziku. Pa zašto ne bi mogao bosanski i bosančica, ako može perzijski? To je sasvim prirodno. Uostalom, mi danas pišemo latinicom, pa možemo li nečije vjerovanje zbog toga dovesti u pitanje”, kaže Numanagić.

Ukrašavajući Mevlevijski kulturni centar na Jekovcu, Numanagić je posebnu pažnju posvetio mihrabu. “S obzirom na to da ovo nije džamija, već tekija, odlučio sam da ajet ispisan oko mihraba bude 115. ajet sure El-Beqare: A Allahov je i istok i zapad; kuda god se okrenete, pa – tamo je Allahovo lice. Allah je, zaista, neizmjerno dobar i On sve zna. Onda sam u dva od četiri polja ispisao imena Allah i Muhammed, a preostala dva sam opet specifično uradio. U jednom su ispisana imena prve dvojice pravednih halifa, hazreti Ebu-Bekra i hazreti Omera, a u drugom imena hazreti Osmana i hazreti Alije. Zašto? Mi danas imamo tu podijeljenost islamskog ummeta upravo na toj osnovi odnosa prema prvoj četverici halifa. Stoga sam ih istaknuo zajedno, jedne pored drugih, kako bih istaknuo i našu opredijeljenost da i ashabe i Poslanikov ehli-bejt, njegovu časnu porodicu, podjednako volimo i poštujemo. Naravno, to nije moj izum. Imate u našim starim džamijama tu praksu da su u levhama ispisivana imena prve četverice halifa i Poslanikovih, a. s., unuka, hazreti Hasana i Husejna. To je bila jasna poruka da u našem razumijevanju islama svoje mjesto imaju i ashabi i ehli-bejt”, kazuje Numanagić.

Peto polje čine zelenom bojom ispisane riječi La ilahe illa hu, što znači Nema Boga osim Njega. Pet polja, kaže Numanagić, predstavljaju pet islamskih šarta ili obaveza svakog vjernika, ali i pet članova ehli-bejta, Poslanikove, a. s., časne porodice. “Pored toga, u mihrabu ima ukupno šest velikih ornamenata, a broj šest brojčana je vrijednost harfa vav. Harf vav simbolizira insani-kamila, savršenog čovjeka, a takvi bi trebalo da se odgajaju baš u tekiji”, pripovijeda Numanagić, a sve što je rekao predstavlja tek dio simbolike utkane u njegovo velemajstorsko umijeće. Stoga ne treba misliti da je ukrašeni prostor tekije na Jekovcu, nakon što bude potpuno završen krajem ramazana, samo izraz inspiracije umjetnika, već i duboka intelektualna shema koja priča zasebnu priču. U tu je kaligrafiju utkan kod vjerovanja bosanskih muslimana, ali je samo dostojnim dato da ga čitaju i razumijevaju. Stoga, kako poručuje tekst čuvene ilahije: Nemoj reći da je tiho, već reci: Ja ništa ne čujem.