Ne zna se gdje nešto počinje, ali kraj je uvijek uvod u nagađanja. Naizgled je sve isto, ali osjećaji koji ti pune krila nude uvijek razne mogućnosti. Sve što je ikad pročitao, vidio ili čuo oživljavalo je i doživljavao je prisno i prirodno. Tako, jednom, probudi se u snu i vidi svog oca koji mu daje krila
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
