Jerome R. Corsi, kolumnista američkih novina WND Politics, pita da li bi pedofilija mogla biti sljedeća “seksualna revolucija” koja se poziva na tzv. seksualna prava. On, i mnogi drugi novinari, prepoznaju isti obrazac za legalizaciju pedofilije koji je korišten za legalizaciju istospolnih brakova

Piše:  Amir TELIBEĆIROVIĆ

Prošlogodišnja odluka Vlade Federacije BiH o izradi nacrta propisa kojima će se omogućiti da istospolni parovi mogu ostvarivati prava koja proizlaze iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a što je shvaćeno kao legalizacija istospolnih brakova, možda i nije izazvala očekivanu količinu reakcija znajući koliko takve teme izazivaju burne rasprave. Malo se prepiralo po internetu, ponekom mediju za i protiv, potom se prešlo na “javnu konzumaciju neke druge tematike”. Za to se vrijeme u zapadnoj geopolitičkoj sferi i dalje priča o tome na raznim nivoima, neovisno od toga što je na Zapadu odavno uklonjen tabu s javnog ispoljavanja i tretiranja homoseksualnosti. Više je razloga tome.

Pored ostalog, i zato što se uglavnom više ne polemizira o tzv. uličnim paradama ponosa, nego se vode debate o učešću homoseksualaca u vojsci, policiji, međunarodnim trupama, diplomaciji, prosvjeti i manje-više u svim granama društva. Ali, u posljednje vrijeme sve više uzimaju maha i rasprave o zakonskom prihvatanju pedofilije. To je tek relativno novo pitanje jer je pedofilija s određenim ograničenjima odavno prihvaćena u nekim zapadnim zemljama. Međutim, pravni aspekt ovog pitanja u Evropskoj uniji i SAD-u kulminira odnedavno. Kakve to veze ima s pravnim statusom homoseksualaca, kao i sa spomenutim pokretanjem procedure za legalizaciju istospolnih brakova u Federaciji BiH? Najprije da se pozabavimo prvim dijelom pitanja.

Od 2015. godine u SAD-u se medijski nešto intenzivnije nego prije raspravlja o pokušaju legalizacije pedofilije na visokom nivou. Jedna TV stanica objavila je te godine prilog s naslovom Da li je legalizacija pedofilije odmah iza ćoška?

Američki igrani film Spotlight, koji se bavi pedofilijom unutar Katoličke crkve, podsjetio je publiku na temu o kojoj se ionako mnogo govori i piše (mada bez rezultata na terenu jer se svećenička pedofilija nastavlja), ali sada se sve otvorenije govori i o pedofiliji izvan crkvenih ustanova, u mnogim drugim slojevima zapadnog društva.

“SAŽALJENJE” NAD PEDOFILIMA

U SAD-u su novine Northern Colorado Gazette prije nekoliko godina podsjetile lokalnu javnost kako su stvari išle kroz medicinsku struku. Gazette je objavila da je Američka psihijatrijska asocijacija tek 1973. godine uklonila homoseksualnost s liste mentalnih poremećaja (o hormonalnim poremećajima nije se govorilo). Dalje navode kako je grupa psihijatara održala simpozij predlažući novu definiciju pedofilije u dijagnostici. Nisu se baš usudili izravno ukloniti pedofiliju s liste poremećaja, iako ima i takvih prijedloga, ali su se usaglasili da treba iznova “razmisliti” o značenju same pedofilije, što možda znači i novo definiranje. Nakon toga bi pravnici radili na novim zakonima o tretmanu onoga na šta se definicija odnosi. Psihijatri se očito smatraju nekim modernim svećenstvom sekularnog svijeta jer se njihove odluke poslije pretvaraju u “dogmu” koja se onda nameće zakonski svima u određenom društvu. Nije Bosna i Hercegovina jedina država u kojoj psihijatri ponekad mogu odlučivati o životima i smrti hiljada osoba ulaskom u politiku, kao prije nekoliko decenija.

Pored psihijatara, ponekad se u priču uključe i psiholozi. Američki psiholog James Kantor izjavio je na popularnoj TV emisiji The Agenda da svi znamo kako pedofili ne mogu sami birati da li će ih neko dijete privući. I on je bio na tragu novog “promišljanja” pedofilije bez direktne nove dijagnoze. Godinama prije ovoga, New York Times objavio je “oprezni” članak naslovljen s Pedofilija jeste poremećaj, ali nije zločin. U njemu su pokušali opravdati pedofilske žudnje, rekavši da one mogu dovesti do zlostavljanja djeteta, ali su, po New York Timesu, krivi neadekvatni zakoni, a ne pedofili. Nevladina američka organizacija (sada već navodno internacionalna) pod nazivom “B4UAct” javno promovira legalizaciju pedofilije u SAD-u, a onda po inerciji u bilo kojoj sredini svijeta koja kopira američke zakone i trendove. Ova organizacija ima iza sebe višegodišnji rad.

Objavili su izvještaje, kataloge, studije, razne publikacije u korist “relaksiranja” seksualnih sloboda s naglašenim “izučavanjem” pedofilije. Već su održali i poveću konferenciju s učešćem raznih medicinara, kao i nekih od već spomenutih psihijatara. Čelnici ove organizacije ne koriste uvijek izraz legalizacija, oni radije upotrebljavaju izraz – normalizacija pedofilije. Nije teško zaključiti da im je ciljana publika “obično stanovništvo” radi njegovog navikavanja na toliko zloupotrebljavanu riječ – “normalno.” Jer, kada se većina ljudi prestane previše obazirati na ovakve pojave, tj. kada se navikne na njih kao na “normalne,” onda se zakoni o legalizacijama lakše usvajaju i primjenjuju.

Na svojoj najvećoj konferenciji u augustu 2011. godine, održanoj u Baltimoreu, “B4UAct” je donijela mnoge zaključke, a neki od njih glase: “Pedofili su nepravedno stigmatizirani i demonizirani u društvu”; “Mi nismo obavezni da se miješamo u seksualnost našeg djeteta”; “Želja odrasle osobe da ima seksualni odnos s djetetom je normativna”; “Naše društvo treba maksimalizirati individualne slobode”; “Većina pedofila su racionalni i nježni”. Ovo su, dakle, samo neki od njihovih stavova i ciljeva, a zabilježio ih je izvjesni Matt Barber u ime Instituta za promociju i zaštitu porodice američke savezne države Illinois. On nije jedini koji se javno opire promociji pa onda i legalizaciji, da ne upotrijebimo riječ “normalizaciji” pedofilije, ali bez vidnog uspjeha, pošto se ona širi i dalje, te sve više prihvata kod državnih ustanova. Ovo su stvari koje su već šire i jače od obične propagande.

ŠTO GORE, TO BOLJE

Jerome R. Corsi, kolumnista američkih novina WND Politics, pita da li bi pedofilija mogla biti sljedeća “seksualna revolucija” koja se poziva na tzv. seksualna prava. On, i mnogi drugi novinari, prepoznaju isti obrazac za legalizaciju pedofilije koji je korišten za legalizaciju istospolnih brakova. Pojedini deklarirani američki homoseksualci već su se izjasnili preko elektronskih medija da su protiv pedofilije i protiv onih koji je promoviraju, pozivajući se na ista prava koja su ranije verbalno forsirana u korist homoseksualaca. Međutim, nije riječ toliko o njima kao pojedincima nego o raznim udrugama za njihovu navodnu zaštitu. Brojna LGBT udruženja zapravo rade na štetu homoseksualaca čija prava inače tvrde da zastupaju i promiču. Da li to rade svjesno, niko ne može zasad znati sa sigurnošću. Oni su to radili i rade na takav način da promoviraju gej parade na kojima se ne slavi toliko famozna prirodna različitost, nego samo tzv. seksualne orijentacije.

Nisu branili one koji su rođeni kao homoseksualci nego “pravo” na seksualni izbor, odnosno one koji su odabrali nekad u životu da budu takvi. Sve je, naravno, ušminkano riječju – ljubav, koja je eksploatirana, banalizirana i zloupotrijebljena kao nijedna druga, osim možda riječi sloboda. Kada se kaže ljubav ili sloboda, onda se to u ovim slučajevima često odnosi na seksualne perverzije, pornografiju, strasti, animalne nagone. Sve češće na tim paradama vizualno dominiraju sadomazohistički kostimi, falusoidne figure, pornografske poruke s transparenata, polugoli gej aktivisti, i sve to s pokrićem zvanim “sloboda” ili “ljubav.” Ako bilo ko nešto prigovori LGBT udruženjima zbog javne pornografije, automatski bude stigmatiziran (izraz koji oni za sebe koriste) kao homofob, desničar, mrzitelj i slično. Tako se ohrabruju i pedofili i njihovi promotori da krenu sa skoro istom pričom, što se očigledno i desilo. Ohrabreni općom pričom o seksualnim nagonima predstavljenim kao “ljubav”, ili kao “pravo izbora”, pedofilska udruženja i pojedinci pozivaju se na istu slobodu “biranja” partnera kao što to rade i homoseksualna udruženja.

Sve ovo nije toliko neočekivano s obzirom na to da već odavno živimo u seksom opsjednutim društvima. Seksualizira se i banalizira skoro sve; reklame, filmovi, zabava, moda, estrada, umjetnost, kultura, ponašanje, govor, mediji, religija, nauka, odgoj, politika, ekonomija, muzika, ishrana. Nekada davno postojala je razlika između erotike i seksualne pornografije, danas je ta razlika izgubljena. U Americi se snima godišnje stotinjak hiljada pornofilmova, dostupnih svim uzrastima i profilima ljudi širom svijeta. Sve su moguće i nemoguće vrste seksualnih perverzija legalne, samo se još čeka na pedofiliju.

Jasno je kako promocije homoseksualnosti, pedofilije, a u nekim evropskim zemljama legalizacija i incesta, nemaju veze s “ljubavlju” ili “pravima”, nego sa seksualnim strastima kojima se zapravo ljubav kao emocija otklanja u korist životinjskih nagona.

Mnogi su već možda čuli za međunarodni Institut “Alfred Kinsey”, koji se bavi baš ovim stvarima, ali na visokom i “naučnom” nivou, i koji ima utjecaja u UN-u po pitanju promicanja tzv. seksualnih sloboda u paketu s pedofilijom, a sve pod firmom “slobodne ljubavi”. U međuvremenu, širom svijeta prijavljuju se slučajevi nestale djece svih uzrasta. Mnoga ne budu nikad pronađena, a neka budu kupljena, odnosno prodana imućnim ljudima koji nisu mogli imati svoju djecu, ali i onima koji jesu imali svoju djecu. Šta su radili s njima, priča je za sebe.

Ko radi sve ovo, ko to finansira i zašto? Ovo su već pitanja za koja se čitateljstvo mora samo potruditi da nađe odgovore, ali ponešto i da sami shvate, pogotovo ako su u prilici odgajati djecu. Recimo samo da postoji ono što se zove depopulacija, kontrola rađanja i razmnožavanja, smanjenje populacije u nekim krajevima svijeta. Pornografija solidno pomaže u tome. Postepeno se gubi osjećaj odgovornosti za porodicu, zajedništvo, požrtvovanost, u korist promiskuiteta, radoznalosti pri čulnom istraživanju i seksu bez emocija. Samim tim, i više je abortusa. Ni to nije sve, razloga i uzroka sigurno ima još. Pornografska kinematografija postala je nova vrsta prostitucije, što podrazumijeva i ogroman obrt novca i zarade.

Kada se u Bosni i Hercegovini počelo govorkati o istospolnim brakovima, bilo je naivnih osoba što su spominjale kako bi mogućnost usvajanja djece iz sirotišta od strane gej parova smanjilo broj siročadi.

Šta se za to vrijeme događa u Evropi? U Francuskoj se razmatra spuštanje dobne granice za zakonito stupanje u seksualne odnose. U Holandiji već godinama javno djeluje pedofilska politička stranka i udruga “Martijn”, koja okuplja deklarirane pedofile. Liberalna stranka Švedske zagovara legalizaciju incesta i nekrofilije uz tvrdnju: “Suludo je suzdržavati određene seksualne nagone samo zato jer ih se percipira kao ogavnost.”

Sada je već primjetna poveznica s Bosnom i Hercegovinom, tematski navedena na početku. Šta može (a ne mora) uslijediti poslije prihvatanja da se počnu pripremati propisi o legalizaciji istospolnih brakova u Federaciji BiH, trebalo bi da je jasno poslije ovog pregleda. Ono na šta se u javnosti manje obratila pažnja u vezi s ovim nacrtom zakons jeste da su oni koji su u ime Federacije prihvatili da rade i na ovom pitanju spominjali pravila Evropske unije. Nisu spominjali “humanost”, “ljubav”, “slobodu izbora”, nego samo to da je to dio pravne prakse i naslijeđa Evropske unije. Znači li to da se sve što je “evropsko” mora izvršiti bez pogovora?